Edin Urjan Kukavica: Top-lista nerealista

Kad djela ne prate ideje

Ono što meni iz cijele ove priče definitivno nije jasno jeste: ako je svima u interesu dobrobit, boljitak i napredak države ili, makar, federacije, zašto je bitno ko kontrolira ministarstva finans(c)ija!? No, možda nije ni bitno što meni nije jasno. Možda će mi se razjasniti kad (opet) uhapse nekog direktora uprave za indirektno oporezivanje. Možda će nam tada, konačno i ponovo(!), biti jasno da je dati političarima novac isto kao i tinejdžeru dati alkohol i ključeve od auta.

Veća zla 

Možda ćemo tada shvatiti da i najbolja ideja koja nije popraćena odgovarajućim djelom nikada neće narasti veća od moždane ćelije u kojoj je nastala. Trenutno uopće više nije bitno ko je, kome, šta i s kojim pravom davao, ko je tražio, ko je dobio, od koga je dobio… Istina, poklonjenom konju se u zube ne gleda ali, iskustvo uči da su poklonjene stvari, stvari koje nismo platili, po pravilu, najskuplje.

Činjenica je da tamo gdje nema svijesti, zajedničkog plana, svrhe ili cilja, ne može biti saradnje i ne može biti uspjeha. Rješenja problema, ne samo kod nas nego u politici općenito, obično nisu nimalo bolja od samog problema. To je politika. Nadalje, možda smo svi mi – i svi oni – dobri ljudi, dobri sinovi (kćeri), očevi (majke), braća (sestre), komšije/susjedi… Ali, to je do vaspitanja i „genetike”; u šta smo se pretvorili – e to je samo od politike. Zdrava vlast ishodi iz časnog društva. „Baza”, kako se to nekad zvalo, trebala bi biti časna, darežljiva, tolerantna i puna međusobnog uvažavanja, da bi časni, a ne moćni/imućni, vladali. Kakvi smo, najbolje nam kazuju naši političari.

S jedne strane, u politiku i u vlast su ih natjerali oni koji nisu glasali, jer time što su navodno protiv politike, ustvari su za politiku koja se provodi nad njima. Loše političare su u vlast natjerali dobri građani koji nisu glasali. A i glasanje! Nije li još Platon, birvaktile, rekao da „kad bi glasanje moglo bilo šta promijeniti, oni bi ga zabranili”. S druge strane, treba imati razumijevanja i za njih, političare; njima je to jedino što jesu i imaju od života. Ako im se i to uskrati, ako im se zabrani bavljenje politikom, morat će se vratiti svojim pretpolitičkim životima i biti ono što su bili prije toga: ništa.

Politika je, stalno se i iznova potvrđuje, isuviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima. Ako je jednom od Kennedya naumpalo da kaže: „Bilo koji Amerikanac koji je spreman da se kandiduje za predsjednika bi trebao automatski, po definiciji, da bude diskvalifikovan u pokušaju da to ikada više učini”, onda to sigurno ne može biti daleko od istine. Doduše, čovjek se veoma često spotakne na istinu, ali većina njih brzo ustane i nastavi kao da se ništa nije dogodilo.

Svakog novog dana sve više sam uvjeren da bih se trebao kloniti politike. Politika razdvoji najbolje prijatelje, uništava međuljudske i društvene odnose, kvari ljude. A radi čega? Moći? Popularnosti? Naravno, za većinu ljudi to su neodoljive kategorije, napose, a pogotovo zajedno; no, teško se stiču, lahko gube i obično su zasnovane na pogrešnim postavkama. Još gore, većina političara ne doživi ni jedno ni drugo. No, nije potpuna istina da vlast kvari ljude; istina je da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast. Od tog nauma, da se klonim politike i političara, svaki put me odgovori historijska činjenica u koju sam se toliko puta i u svome relativno kratkom životu osvjedočio, da je jedna od kazni za odbijanje sudjelovanja u politici ta što vas na kraju vode oni koji to ničim ne zaslužuju. I u tome, nažalost, nije svo zlo. Veća zla su: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost.

„Mislim da ne treba opet dozvoliti da vlast pripadne samo jednome od nas, jer to nije ni prijatno ni dobro. Jer vidjeli ste do kojih je sve ispada dovela (…) bolesna oholost, a svi ste iskusili i magovu oholost. A kako bi jednovlađe i moglo biti uravnoteženo kada dopušta jednome da radi šta hoće, a da nikome nije odgovoran? Čak i ako najboljega popnemo na prijestol, on će promijeniti narav: od novog obilja čovjek se uzoholi, a zavist je u njemu od rođenja. A sa ta dva poroka, stekao je sve uvjete za potpunu iskvarenost. On će, naime, čas iz oholosti, a čas iz zavisti, počinjati mnoga nevaljalstva. Jedan tiranin ne bi trebao da bude zavidljiv, jer mu sva dobra stoje na raspolaganju; ali on prema svojim sunarodnjacima postupa sasvim suprotno.

Najboljima zavidi zato što žive i preživljavaju, sviđaju mu se samo najgori građani, a ističe se u prihvatanju kleveta. Ali je najveća nedosljednost ovo: ako mu se samo umjereno divite, povrijeđen je što mu ne laskate na najniži način; a ako mu laskate na najniži način, vrijeđa se zbog dodvoravanja. A sada ću iznijeti najgore stvari: on ukida običaje naših predaka, siluje žene i ubija ljude bez suđenja. Nasuprot tome, vladavina naroda je, prvo i po imenu nešto najljepše, jednakost pred zakonom; i drugo, pod njom se ne događaju stvari kakve se događaju pod jednovlađem. Službe se dodjeljuju ždrijebom, dužnosnici odgovaraju za svoje postupke, a sve odluke donose se zajednički. Moje je mišljenje, dakle, da ne prihvatimo jednovlađe već da dovedemo narod na vlast, jer sve je u velikom broju.”(Herodot, Historija)

Zabavljaju raju

Nevolja s političarima je u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stižu da misle! Obećavaju mostove i tamo gdje nema rijeka. Ili, što bi rekao Sejo Sekson: „Političari u novije vrijeme oteli su kruh nama poštenim estradnim radnicima. Oni zabavljaju raju, oni razbijaju automobile, oni ili tuku ili slušaju žene, oni su preuzeli medije… sve ono za šta su rokeri nekad bili zaduženi, pa ja, sad više ne znam šta da radim.”

Da, svi bismo željeli glasati za najboljeg i najpametnijeg čovjeka. Nažalost, on, upravo zato, nikada nije na listi kandidata.

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba