Edin Urjan Kukavica: Farsa s poznatim glumcima

Kad počne asfaltiranje ulica – najčešće u špici – i kamioni za odvoz smeća postanu redovniji, kad na ulice iziđu specijalizirana vozila za usisavanje smeća što se nakupi u nedostupnim ćoškovima između kolovoza i trotoara, a pametni među njima iznenada postanu ljubazni – možda nas i obiđu, a nepametni postanu glasniji i još nepristojniji pa nam preporuče da štedimo ili da jedemo manje, da ne bacamo toliko ili da bolje čistimo kontejnere…, znat ćemo da se približilo! Dotad sve je kao kad nas, negdje početkom juna, rodbina iz dijaspore počne pripremati za njihov dolazak. Ne znam šta mi teže pada – rodbina iz dijaspore ili izbori.

Češi gdje svrbi

Zanimljivo je da – i jedni i drugi – sve znaju bolje od nas i više vole, i Bosnu i Hercegovinu od nas, i diskretnije brišu suzice kad se spomene kako je nekad bilo… Kao i neki ovdje, ni oni nisu zabrinuti za budućnost zemlje u smislu njenog opstanka, cjelovitosti, suvereniteta…, ali brine ih kulminacija tereta, objektivnih i subjektivnih slabosti, koja onemogućava brz oporavak privrede, intenzivno zapošljavanje omladine, smanjenje tenzija u društvu. Brine ih nepostojanje konsenzusa u državi po bitnim reformskim i integracijskim pitanjima, komplicirani dejtonski ustroj koji omogućava blokade po svakom pitanju, ogroman broj žrtava rata o kojima će se nastaviti brinuti pod cijenu probijanja (vlastitih kućnih) budžeta, a, ako treba, i novih kredita…

Brine ih naša balkanska nespremnost na kompromis jer kod njih (u Francuskoj, Švedskoj, Danskoj, Holandiji, Njemačkoj…) nije tako. Ne umanjuju: niko od nas nije bez odgovornosti za stanje u kojem masa ljudi već decenijama živi veoma teško, ali, naravno, neko snosi veću, neko manju krivicu, a ni objektivne okolnosti se ne mogu gurati pod tepih. Sjete se velikih privrednih sistema u kojima su radili, pa počnu pričati kako su se počeli urušavati godinama prije nego što je bilo šta počelo… Sjete se ondašnjih štrajkova, inflacije, nestašice goriva, hrane, deterdženata… Sjete se Trsta i kako se živjelo na čekove…

Navikli smo da se svako češe gdje ga svrbi ili, već, prema svojim potrebama i sklonostima. Ali kako to da nikoga ne svrbi kršenje Ustava i zakona, činjenje krivičnih djela, rušenje osnovnog reda i rasipanje državnog novca? Kako to da nas ne zasvrbi vrijeđanje zdravog razuma, odnosno, sve one situacije kad nam cijeli naš svijet pretvore u svakodnevno magarčenje? Ako je – kao što jeste – vrhunski poltron šef kabineta koji svome predsjedniku napiše govor, a potom sjedi u prvom redu, pažljivo sluša i hvata zabilješke, kojim bi se atributom mogao okarakterizirati upravo taj predsjednik kad se, poslije dvadesetak godina na vlasti, počne posipati pepelom po glavi i samom sebi dijeliti lekcije iz vladanja? Siguran sam da bismo svi mogli domisliti nekoliko (desetina) naziva, ali, nažalost, nijedan nije dovoljno pristojan da bi ga se moglo napisati. A ni za nas – i nas koji glasamo i nas koji ne glasamo – nemam baš previše lijepih imena.

Dok se ne sjetimo, oni će se – kao i spomenuta rodbina – vozikati u skupim autima, kroz prozor izbaciti smeće čim pređu granicu, šetkati se u raznobojnim bermudama i još raznobojnijim potkošuljama, sa svojom rođenom djecom pričati na jezicima njihovih rezervnih domovina, hvaliti se svojim kraljevima, kraljicama, predsjednicima i sistemom u kojem sve funkcionira kako treba („nama je naš kralj osigurao penzije”), iščuđavati se kako je kod nas skupo, skuplje nego kod njih, kad nam pođu na kafu, a dođu na ručak pa ostanu i na večeri, usput na nekoj benzinskoj pumpi kupe kahve, šećera i jedan od skupljih, ali naših sokova i „našu” bajaderu – primjerom nam pokazujući kako trebamo kupovati domaće – usput nam obećaju isto što i prošli, i pretprošli, i ko zna koji put unazad, sve ono što nisu ispunili do sada, a trebali su odavno… Kunu se u sve svoje svetinje, od Titinog do babinog rahmeta, da će sad, sigurno, ispuniti što su obećali.

Ne daj Bože da nam pokažu imovinske kartone – shvatili bismo zašto im je veliko pedeset „ojra” što nam ih ne spustiše negdje na diskretno, a opet vidljivo mjesto… I jedva ćemo čekati da ih ispratimo, a smješkali smo im se i prošlih godina kad su dolazili i smješkali smo im se kad su odlazili i ponovo se vraćali – ko zna kad nam mogu zatrebati (ovdje svaki čas nešto može puknuti) i, ipak, kakvi god su – naši su, nemamo drugih. Za sada je sve to šovinističko-građansko-demokratska farsa s poznatim glumcima i glumicama bez izgleda da se bilo šta promijeni u skorije vrijeme.

Obeznađeni i uplašeni

Dok se ne sjetimo da naš najveći problem nisu nesposobne i korumpirane elite, već društvo koje je kao političko tijelo pasivizirano, bez snažnih pokreta, alternativnih praksi organiziranja, kritičkih medija i vanparlamentarnih grupa, koje su preduvjet demokratije. Sistem zasnovan na strankama koje su homogenizirajući, regulirajući, zapovjedni, kontrolirajući mehanizam može funkcionirati samo ako se glasačko tkivo pasivizira i depolitizira – čak i pretrpavanjem politikom i budalaštinama. Ljudi od kojih se očekuje samo da se ravnaju prema uputstvima su razočarani, obeznađeni, uplašeni… Iskreno, nisam napisao ništa novo niti će se bilo šta od kritiziranog praktično promijeniti ovom kolumnom ili makar u skorije vrijeme – ako ikad! Ali…

Autor: Edin Urjan Kukavica
Avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close