Edin Urjan Kukavica: Časni Husein

Trinaestu godinu zaredom trebinjski imam Husein efendija Hodžić drži lekciju iz ahlaka (morala) svim bosanskohercegovačkim političarima – prije svih bošnjačkim – iz svih dijelova naše zemlje okupljenim i ugodno ušuškanim u pozicije i fotelje prijestolničkih stranačkih štabova, partijskih središnjica, parlamenata, rijaseta i sabora, muftiluka i muštuluka, skupština i komisija… iskreno zainteresiranih samo za vlastita primanja. Ali, isto tako i svojim kolegama, vjerskim “službenicima” (ne znam kako dovoljno jasno naglasiti besmislenost izraza nastalog spojem riječi “vjerski” i “službenik”) likom i djelom pokazujući gdje su sve, kako i na koji način te kada vjerski prvaci svih konfesija pogriješili i to, samo, radeći svoj posao.

Tiho i časno

Bez truni nadutosti, s Imenom Božijim, oslanjajući se samo na pomoć Svemogućeg i pridržavajući se jednostavnog, ali teško provodivog načelnog pravila „radi najbolje što možeš i nemoj nimalo držati do toga jer, čim pomisliš da je dobro – naći će se stotinu zlonamjernih koji će ti svaki trud ogaditi”, časni Husein ustrajno i predano opravdava Božije povjerenje (emanet) u vidu insanijeta (ljudskosti), dina, imana i ihsana (prijevod ovih riječi ne može stati u ovu kolumnu).

Ne mareći previše za vlastitu sigurnost, materijalnu korist, kadrovske križaljke i interaktivna (međusobna) pljuvanja čelnika i istaknutih pripadnika vodećih bošnjačkih stranaka, iznenađujuće tehnološki obrazovanih kad je moral u pitanju – njihovo shvatanje morala je uglavnom virtuelno, a prakticiranje hologramsko – tiho, mirno, časno i dostojanstveno časni Husein – nimalo službenički – (ispravljam se) ne radi posao, nego izvršava svetu misionarsku dužnost. Za razliku od brojnih i, naravno, neuporedivo glasnijih vjerskih bukača, alima(?) i daija(!) školovanih po bijelom svijetu i na bijelom hljebu (dok su se najbolji sinovi ove zemlje borili i za njihovu budućnost), koji prosipaju pamet od Zenice do Sarajeva i šire vjeru po Ferhadiji i Ciglanama i iscrpljuju svoje male umove i umaraju još manja srca osuđujući jedne za ši'izam, a druge za selefizam, časni Husein – zamislite – ne pitajući kojeg su mezheba desetak muslimana koji su u to vrijeme (2001.) živjeli u Trebinju napušta Njemačku i kao jedini kandidat prolazi na raspisanom konkursu za imama u ratnoj i poratnoj jazbini Božidara Vučurevića.

Ne otimajući se za skrbništvo nad bošnjačkom tradicijom, ne ubjeđujući se ni sa kim o tome ko je pravi, a ko krivi, ko je istinski, a ko lažni, čak – zamislite – ne mareći kolika je kome brada i kolišni brkovi i kakvu odjeću trebaju nositi muslimani 21. stoljeća, časni Husein ne vazi (ne drži govore), ne daje intervjue i ne pravi ramazanske i bajramske programe, ne organizira koncerte, a ni manifestacije, nego djelom svjedoči poruku Kur'ana i u djelo provodi sunnet (djela) Allahovog Poslanika (mir neka je s njim i njegovim).

Preživjet će časni Husein napade i batine, sve entitetske zabrane i zakone, osobno će čistiti ruševine svake od deset trebinjskih džamija, krčiti zarasla mezarja, tražiti “nestale” Trebinjce… Pucat će i na njega i oko njega, mokrit će mu pred džamijska vrata, palit će mu džamije po medžlisu, ali to časnog Huseina neće spriječiti da se sprijatelji sa rođenim Trebinjcima – Srbima, kumuje srpskoj djeci, da pomaže Srbima među Srbima, da – jednom riječju – bude čovjek i samo svojim ahlakom (moralom i etikom), adabom (ponašanjem) i amelom (radom i djelom) zasluži da mu Srbi pomažu u obnovi džamija, (isto Srbi) oporukom pred smrt nalažu da se dio novca iz njihove imovine da za obnovu džamije, a zadnje napade na džamije osudi cijelo Trebinje, i Bošnjaci i Srbi, svejednako! Kao da mu ni to nije bilo dovoljno časni Husein je svoju ušteđevinu dao za obnovu kuće jedne porodice i to ne u Trebinju, nego u Rožajama, u Crnoj Gori!

Kvari prosjek

Prvi put pišem o čovjeku, a ne o fenomenu, izuzetku, a ne uobičajenoj pojavi. Da li zbog toga što je daleko od Sarajeva, ili zbog toga što je prepušten sam sebi, ili, pak, zato što je ters i „težak”, jogunast i svojeglav pa se nikome ne da uticati na njega da se „urazumi” i ne kvari prosjek! Kakogod, činjenica je da časni Husein – koliko god bio iznimka – ustvari je paradigma svega što smo trebali i mogli biti, svega čemu bismo trebali težiti i, što bi rekla jedna moja – i Huseinova – prijateljica “pravog primjera da i u ovom ludilu ima dobrih ljudi koji mogu biti uzori; pokazatelja da teškoće nisu ubile prave vrijednosti u ljudima i među ljudima; malo ih je, ali su zato dragocjeni”.

Dobrom čovjeku je, očigledno, svejedno koja je stranka na vlasti, ko će i ko neće biti predsjednik te stranke, ko je bivši, a ko aktuelni reis… Daleko od zloglasne kosačice koja na razinu prosječnosti potkresuje sve što izviri iz ustajalosti moralnog relativizma dobar čovjek je Čovjek i Dobar. E to je Husein!

Autor: Edin Urjan Kukavica
Avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close