Edhem Čustović, profesor, inovator i filantrop: Znam kako zaposliti mlade ljude u BiH
Znanje, vrhunsko obrazovanje, radoznalost i spremnost na vrijedan rad odveli su 33-godišnjeg Edhema Čustovića u svijet nauke, inžinjeringa i inovacija na svjetskom nivou. Ovaj rođeni Tuzlak imao je sedam godina kada je izbjegao iz ratom pogođene BiH. Porodica Čustović je prvo tri godine živjela u Švicarskoj, a potom se preselila u Melbourne u Australiju, gdje i danas živi. Tek stigli u daleku zemlju, u kojoj su imali samo daleke rođake, Edhemovi roditelji nisu imali vremena razmišljati o prestižnim školama za njega i njegovog brata. Tako danas u šali zna reći da je završio četvrtu najgoru školu u državi Victoriji. No, to ga nije spriječilo da uči i zanima se i za one predmete koje nužno za ocjenu nije ni trebao znati, te naposljetku završi ugledni La Trobe univerzitet, postane njegov profesor i uspješni inžinjer. Čustović je i cijenjeni inovator. Autor je revolucionarnih izuma poput Countakick i Tiger-3 digitalnog radara. Countakick nam je naročito zagolicao pažnju, riječ je o nosivom uređaju u obliku pojasa koji prati kretanje bebe tokom zadnjih nekoliko mjeseci trudnoće.
Zahvaljujući njemu, znatno je smanjen broj mrtvorođene djece u Australiji. Edhem s timom svojih studenata i saradnika radi na inovaciji koja će imati cilj smanjenje isparavanja vode u Australiji. Ove godine imenovan je za predsjedavajućeg Odbora za industriju Instituta elektronike i elektrotehnike (IEEE), najveće profesionalne organizacije na svijetu koja broji 425.000 članova u više od 160 država, gdje sjede najuspješniji profesori s najjačih univerziteta u svijetu, inžinjeri i informatičari koji rade u kompanijama poput Googlea, Siemensa, Tesla Motorsa…
U cijelom ovom mozaiku, neizostavna je i njegova ljubav prema Bosni. On je nikada nije iskazivao samo godišnjom posjetom iz daleke Australije tokom ljetnih praznika, naprotiv, odlučio je svoje znanje i resurse staviti joj na raspolaganje i pomoći mladim ljudima da pokrenu posao te stvore sebi preduslove za bolji život. Neke od tih misija ostvaruje i kroz BH Future Foundation, koju je osnovao zajedno s bratom, također inžinjerom. Tako su ove godine finansirali učešće i dolazak 20 studenata iz raznih gradova BiH na 2. međunarodni Student and Young Professional kongres održan početkom decembra u Sarajevu. Bila je ovo prilika da se mladi i talentirani Bosanci i Hercegovci na jednom mjestu povežu, razmijene ideje, ali i usvoje nova znanja od eminentnih stručnjaka i predavača, kad je riječ o preduzetništvu i budućem razvoju inovacija iz oblasti inžinjeringa, IT sektora i drugih naučnih oblasti. Kongres, koji je i ove godine organizirala IEEE, Institut elektronike i elektrotehnike – najveća tehnička profesionalna organizacija u svijetu i YEP – Projekt zapošljavanja mladih koju podržava Ambasada Švicarske u BiH, velika je priča za našu zemlju iz nekoliko razloga. Osim što je predvodi 33-godišnji Bosanac i Hercegovac, ona je i jedna od rijetkih prilika da se talentirani mladi ljudi iz cijele BiH bez protekcija, namještenih konkursa, uz čisti fairplay nadmeću u znanju, iznesu ideju, uspostave prijeko potrebne kontakte te sutra i sami osnuju vlastitu kompaniju.
Kada ste pokretali cijelu priču s Kongresom, šta Vam je bila glavna misija?
– Prvi od dva glavna cilja bio je da razbijemo etničke barijere u BiH. Kada razgovarate sa studentima o tome šta žele da postignu u životu i šta traže od života, nijedna od tih stvari nije bazirana na činjenici kojoj religiji pripadaju. Dakle, cilj je bio da se studenti spoje, da se zna ko, šta i gdje radi, dok smo mi tu, da im dajemo podršku, i finansijsku i tehničku i mentorsku, te sve što pripada. Drugi cilj je bio da pokrenemo edukacijski ciklus preduzetništva. Mnogo se priča o start-up kompanijama u BiH, o inovacijama, ali ljudi još nisu svjesni šta je preduzetništvo i koje su mu sve prednosti. Ono pokreće privatni sektor na jedan zdravi način. Preduzetništvo se mora sada posaditi da bi se tek nakon pet, deset godina vidjeli njegovi rezultati. Sarađujemo sa Švicarskom ambasadom u BiH u projektu zapošljavanja mladih. Ambasada finansijski podržava projekte mladih ljudi koji žele da pokrenu start-up kompaniju, a mi pružamo potrebno tehničko znanje. I zajedno smo mnogo jači na tom nivou. Kongres je samo jedno vozilo koje studente usmjerava na pravi put i daje im podršku.
Postoji li primjer koji biste izdvojili, a kojim se ponosite, da Vam je, naprimjer, došao mlad čovjek sa sjajnom poslovnom idejom, koja je danas na pragu realizacije?
– Imamo nekoliko vrlo dobrih primjera, ali ako ćemo se fokusirati na nešto što se dogodilo u BiH, izdvojit ću dva. Nemanja Vujanić iz Banje Luke je prošle godine došao na Kongres i istakao se kao mladić koji je imao mnogo pitanja, odmah sam prepoznao u njemu karakteristike osobe koja će biti vrlo uspješna. Diplomirani je inžinjer elektrotehnike i radi na RTRS-u. Imao je fantastičnu ideju – inteligentne govorne automate, koji se, naprimjer, mogu postaviti u tržni centar. Uloga govornog automata u prodavnici je da skrene pažnju na sebe, odnosno na proizvode koje prezentuje i da vam da više informacija o tom proizvodu. Isto kao prava hostesa ili prezenter, samo što niste dužni razgovorati s njima. Nemanja je u vrlo kratkom periodu uspostavio saradnju s nekoliko firmi, danas pruža mnogo više usluga, muzej ga je angažirao da napravi elektronske uređaje, zahvaljujući kojima će, nakon što uključe zvučnike, slabovidne osobe slušati opis jedne slike, vrlo jednostavna stvar. Također je dobio poziv da modernizuje tehnologiju u kompaniji “Kosmos”. Dakle, jedan madić od 31, 32 godine je uspio u sistemu u kojem se non-stop govori da se nešto ne može. Otvorili smo mu vrata i rekli: „Ako padneš ili posrneš, mi smo tu da te podignemo“. Drugi uspješan start-up projekt su Denis Spahić i njegov tim iz Zenice, koji su danas osnovali kompaniju ZEN3D i fokusirani su na razvoj prvog BiH 3D printera. Najvažnije je da mladi ljudi izađu iz letargičnog stanja, da ne dozvole da ih iko limitira u razvijanju njihovih ideja i da shvate da samo rad donosi rezultate.
Da biste stigli realizirati sve planove i odgovoriti svim obavezama koje u poslu imate, morate biti vrijedan čovjek. Od koga ste naslijedili toliku dozu radišnosti?
– Mislim da su moji roditelji imali najveći utjecaj. Uvijek su nam govorili da se moramo boriti, prepoznati vrijednosti jedne osobe i imati respekt prema svima oko sebe. Govorili su kako interesantne stvari možemo čuti i naučiti od bilo koje osobe koju upoznamo, neovisno o tome je li čistač u zgradi, profesor na fakuletu ili neko ko vam donosi piće u kafiću. Svako ima neko znanje, koje je potrebno da bismo se unaprijedili u životu. Odmalena sam znao da ljudi mogu da daju savjet, ali da je bitno slušati. Studirajući inžinjering, interesirala me je i filozofija, historija, biologija, hemija, pa sam mnogo vremena proveo slušajući profesore i iz drugih oblasti, slušao sam i ljude iz zdravstvenih nauka, prikupljao znanje. Studente danas pokušavam naučiti da znanje mora biti opširno.
Rođeni ste u Tuzli. Iz Švicarske se selite u Australiju. Negdje sam pročitala da je malo falilo da završite u Americi.
– Papiri iz Australije su stigli osam dana prije američkih i to je jedini razlog što smo otišli u Australiju, a ne Ameriku. Drago mi je što se na kraju sve tako završilo. Amerika je fantastična država, ali i mnogo više kapitalistička zemlja. Kao mlada osoba koja ima neki talent vi u njoj možete vrlo brzo da uspijete, ali ako nemate i ako se ne snađete, imat ćete vrlo težak život. Razlike između bogatih i siromašnih su ogromne, dok je u Australiji ta razlika mnogo blaža i socijalni aspekt brige o ljudima je mnogo više izražen. Slično kao u skandinavskim zemljama. Jedina mana Australije je što je toliko udaljena od svijeta.
U porodici Čustović mahom su ljekari, kako se desilo da ste brat i Vi izabrali inžinjering?
– Nana je bila profesorica matematike, a rahmetli djed stomatolog. I s mamine strane također su svi bili vrlo školovani ljudi, mama je završila visoku školu, otac je doktor, u čitavoj porodici su neki doktori bili, brat i ja smo razbili taj ciklus medicine i otišli u inžinjering. Možda zato što smo kao mali imali priliku gledati posao svojih roditelja. Nismo voljeli krv, miris bolnice… Imali smo opciju da studiramo medicinu, ali smo više bili zainteresirani za traženje tehnoloških rješenja. Brat mi je velika podrška, moj najbolji prijatelj i poslovni partner.
Inžinjer, naučnik, inovator, živite u sređenoj zemlji, putujete po cijelom svijetu, sjedite u najvažnijim odborima, finansijski ste obezbijeđeni, profesor na fakultetu u Australiji, mnogi bi Vam rekli, zašto se trudite toliko oko Bosne, no, ne odustajete od svoje zemlje, zašto?
– Proces pomaganja ljudima me ispunjava do nekog nivoa koji ne mogu da opišem. Da mi neko stavi na sto milion dolara ili mi kaže pomozi jednoj osobi koja će se nasmijati i reći: „Ti si promijenio moj život“, milion bacam, ne vrijedi ništa, jer kada ste bolesni, kada ležite u krevetu, kada se oko vas sve ruši i kada imate osjećaj da je kraj svijeta, ne sjećate se ovih papirnih stvari, već se sjećate da ste jednoj osobi promijenili život, i to mene u potpunosti ispunjava.
Naravno, da bi dostigli ovaj nivo gdje možete pomoći drugoj osobi, prvo morate osigurati sami sebe. Vrlo je važno u mladom čovjeku razvijati kulturu filantropije. Dijaspora mora da igra aktivniju ulogu u pomaganju u razvoju ove države. Patriotizam nije uzeti šal i otići na jednu utakmicu i mahati šalom 90 minuta, izgubili ili pobijedili, otići u kafanu, ćevabdžinicu i vratiti se u državu iz koje ste došli. Patriotizam se iskazuje na način da pomažete mladim ljudima koji su ostali u ovoj državi.
Gdje je pametno danas ulagati novac?
– Ako želite postati poduzetnik, moj glavni savjet je da to bude oblast koja vas najviše motiviše. Morate izabrati ono što volite, naročito ako vam je to prvi projekt. BiH ima potencijale u poljoprivredi,vodi, eko proizvodima… Nema izgovora, informacije su dostupne online svima, kursevi i sve ostalo također, potrebno je da se ljudi više umrežavaju iz različitih oblasti.
Imate uvid u rad kompanija u razvijenim zemljama; koju vrstu znanja poslodavac danas naročito cijeni?
– Odgovornost i transparentnost se najviše cijene. Kada se obavežete da ćete nešto završiti u određenom roku, s dogovorenim budžetom, onda to i završite. Ne treba se stidjeti neznanja, treba se stidjeti ako priznate da imate znanje, a onda se dokaže da ga nemate. To će vas puno koštati.
Šta još osim nauke volite?
– Volim da putujem, plivam, ronim, volim planinu, ona mi pruža priliku da odmorim mozak, često kada idem na takva putovanja isključim mobitel, tek na toj visini ili u džungli čovjek osjeti mir i vidi koliko je lijep svijet oko nas, mi smo non-stop u nekoj žurbi, čitav svijet je jedna velika fabrika, rijetko odvajamo vremena u kojem ćemo da razmislimo šta smo postigli, jedan posao ne završimo, ne sumiramo utiske, a već smo u drugom poslu. Također, strašno volim i da upoznajem druge kulture.
Ima li neka da Vas je posebno fascinirala?
– Južna Franuska, ali ne ova uz obalu gdje se troše milioni, nego Južna Francuska gdje ljudi žive vrlo jednostavan život. To su ona mala sela koja imaju po 50 stanovnika, ali život u njima je tako lijep. Mislim da ću i ja jednog dana povući se u sličan mir. Samo što je meni najveća želja da se vratim u BiH, već razmišljam o povratku u BiH.
Šta predajete na La Trobe univerzitetu?
– Predajem dva predmeta iz telekomunikacija, a posljednje tri godine sam najviše fokusiran na preduzetništvo.
Foto: Mario Klein
