Visoko je oduvijek bilo poznato po kožarstvu, a kako ne bi kada je KTK obučavao najbolje majstore u ovom poslu. Nekada posao, a danas zanat koji se gasi, uspjeli su u Visokom očuvati mnogi. Jedan od njih je i Dževad Sokolović koji je zanat ispekao u KTK-u.
Svoj život od mladalačkih dana Dževad je posvetio kožarstvu, a na početku razgovora s velikim oduševljenjem govori da u prijeratnom periodu u Visokom nije bilo nezaposlenih. Vispak, Vitex, Velepromet SOUR, KTK koji je zapošljavao 5.000 ljudi, samo su neke od firmi koje su razvijale Visoko i obučavalo vrijedne Visočane.
To se uspjelo, kako kaže, usmjerenim obrazovanjem, a on je, odmah po dolasku iz vojske počeo raditi u KTK Visoko gdje je 20 godina pekao zanat sa svojom suprugom.
“Tada se rodila ideja s obzirom da je KTK davao povoljne kredite, da napravimo kuću i kupili smo mašine kako bismo poslije posla i kod kuće nešto pravili. Moj prijatelj iz Banja Luke, koji je imao svoju radnju u Banjoj Luci, je došao do mene i pitao sam ga da napravimo saradnju i tada sam počeo plasirati svoje prve proizvode”, kazao je Sokolović.
Njegova priča je počela 1990. godine, kako kaže uspijevalo se raditi i u ratu, kada nije bio na liniji, a nakon rata, uozbiljila se proizvodnja te je počeo snabdijevati dućane i tržne centre.
“Djeca su se odškolovala, jedan je završio kriminalistiku, a drugi ekonomiju. Jedan od njih je kazao da neće raditi ovo za što se školovao već da želi početi s poslom kojeg smo moja žena i ja već radili. Drago mi je bilo jer smo mislili da će to s nama završiti. Međutim, on je rekao da će unijeti određena pravila. Tada sam bio sumnjičav, a kada ih je iznio, vidio sam da su to ozbiljni planovi”, govori Sokolović te pojašnjava kako je mala kućna fabrika izrasla u veliki posao:
“Krenuo je na sklapanje ugovora po cijeloj BiH. Radili smo malo po Federaciji BiH s ugovorima na četiri – šest mjeseci, a on je to proširio na cijelu BiH. Preko ljeta, kada nema prodaje, on je sklapao ugovore, a već na jesen je kupio kombi i krenuo u prodaju. To je rezultiralo povjerenjem kroz kvalitet i naše ophođenje i nastup prema kupcima.”
Godinama poslije Sokolović zapošljava 10-ak ljudi koji nemaju radno vrijeme već rade kada imaju inspiracije i volje. Kako kaže, bez ideja i kreativnosti, kao i preciznosti i odmora, nema kvalitetnog komada odjeće.
Na pitanje da li je teško zadovoljiti potrebe kupaca, Sokolović nam govori da su zahtjevi veći nego ranije kada je bilo bitno samo da imate kožnu jaknu. Modu danas prate svi, pa su i zahtjevi veći.
“Samo dugugodišnje iskustvo dovodi do toga da zadovoljite potrebe korisnika. Ušli smo u problematiku, ovdje smo svi profesionalci i sva ekipa je od tog posla da se pogledima razumijemo. Zahtjeva ima čudnih, ali do nas je kako ćemo to procijeniti. Neko to zamišlja, ali mu je teško objasniti. Onda mi imamo tu prednost, da prvo porazgovaram s čovjekom, popijemo kafu, uzmemo mjere i sa svoje strane, nakon što on svoje kaže, kažemo šta mislimo da je ispravno. Često ljudi onda promijene svoje mišljenje, vjeruju struci i odu zadovoljni. Bude često ‘glomaznih’ zahtjeva, da ljudi donose i crteže jer se smatraju stručnim, ali to nije ni blizu struke”, pojasnio je naš sagovornik.
Svoje proizvode plasirao je širom svijeta, posebno u periodu tokom i nakon rata kada su mu dolazili pripadnici vojnih snaga koje su bile u BiH pa kožne jakne nosili na sve kontinente svijeta.
Ipak, Sokolović priznaje da su sinovi u njegov posao unijeli dozu modernog što on kao čovjek do 65 godina ne bi uspio. Pristup svakom korisniku u svakom dijelu svijeta preko društvenih mreža, web platformi i narudžbi, omogućio mu je da nekadašnji posao koji je zbog situacije postao zanat u velikom dijelu BiH, ponovo postane posao.
Za snabdijevanje sirovinama ne brinu jer kako kaže uz pomoć visočke firme FAH kožar koja se bavi otkupoom i obradom kože omogućava svim zanatlijama i firmama da imaju sigurno snabdijevanje kožom.
Sokolović ističe da je sve manje iskusnih ljudi, da je znanje teško prenijeti, ali da je sretan što su još uvijek čvrsti na zemlji te da je sretan što nisu ostali samo u zanatskom centru.
“Svi mi danas crpimo znanje, iskustvo i ime KTK. Ništa ovo ne bi bilo bez KTK. Svi koji se bavimo ovim prošli smo tu školu i imamo tu sreću. Ime KTK koje je poznato u svijetu, poznato je i danas i mene poistovjećuju sa KTK, kao i Bešlagića i druge ljude koji su radili u KTK. Visočki KTK i danas živi kroz ljude i u nama. Mogu nestati svi tragovi KTK, ali dok mi živimo živjet će i KTK koji mi je danas sve omogućio”, zaključio je Sokolović u razgovoru za Klix.ba.
Klix
