Dževad Hodžić: Komformizam nas je progutao

Jednu od najvećih u teško razmrsivom bosanskohercegovačkom spletu nevolja predstavlja svakodnevna, sveopća, sveprisutna neodgovornost, a to znači – treba li uopće pojašnjavati? – neodgovornost ne samo svih nego neodgovornost kojoj – u tome je nešto ukleto – niko ne može umaći. Živimo u svijetu, govorio je Jaspers, anonimne odgovornosti.

Neodgovornost najznačajnijih društvenih aktera, intelektualaca, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, novinara, nosilaca privrednog života, političkih, vjerskih i drugih lidera, navikli smo govoriti (i slušati) sadržana je u njihovom komformizmu.

Ali, nije sva nevolja u tome. U potrošačkom društvu i svijetu u kojem poodavno živimo nemilosrdno iako neosjetno, trošeći sve živo i neživo, mi smo, čini se, potrošili i riječi, njihov smisao, njihova značenja i njihove životnonormativne zalihe. Šta riječ odgovornost može još uopće značiti u svijetu u kojem vlada sveopći i džinovski tehnološki, globalni, neoliberalni, kapitalistički, oligarhijsko-financijski politički determinizam? Ili, da se držimo naše lokalne bosanskohercegovačke scene, ako i u kojoj mjeri takva (lokalna i bosanskohercegovačka) scena uopće postoji, šta riječ odgovornost može značiti u našoj zemlji u kojoj se, manje u veselom, a više u zlokobnom smislu te riječi, ne zna ni ko pije ni ko plaća?

Šta za nas danas znači komformizam? Nešto negativno? Možda kao riječ-olupina. Ali, u našim životima, pojedinačno i u cjelini uzevši, preovlađujuće i u osnovi, ne! Zapravo, komformizam predstavlja životno uvjerenje za koje smo se na krilima hedonizma i individualizma dugo borili, “etički” svjetonazor, vladajući poredak. Kako kaže Günther Anders, “ni u jednom istorijskom pokretu princip kontrarevolucije, to jest princip da se oni koji su pretvoreni u neslobodne pod zastavom slobode mobilišu protiv nje same, nije slavio pobjedu ravnu ovoj pobjedi komformizma.”

A za našu slobodu i odgovornost (a to dvoje je isto) komformizam je, etički govoreći, smrtni grijeh, poslije kojeg kada ga učinimo nas više nema i ne može biti. Komformizam je totalitarni oblik svijesti čiju totalitarnost ne prepoznajemo i ne priznajemo jer smo na njega dobrovoljno prisiljeni. Komformizam, da se još jednom poslužimo riječima Andersa, nije krvav isključivo zato što nas je već progutao.

U takvoj pesimističkoj globalnoj i vladajućoj konstelaciji, u takvoj obeshrabrujućoj  perspektivi  može se (i mora se!) gledati i na kod nas aktualnu političku krizu u kojoj na djelu imamo kršenje zakonitosti i procedura u djelovanju nekih političkih parlamentarnih stranaka, formacija, koalicija i većina.

Takva nezakonita postupanja, kršenja procedura i poslovnika koja neki zastupnici, premijeri i stranački lideri obrazlažu i opravdavaju žurbom, višim interesom, odnosno maksimom da cilj opravdava sredstvo, a iza kojih se zapravo krije nastojanje da se ostvare lični i stranački interesi, da se osvoji vlast, da se ovlada javnim servisima, kao u slučaju nedavne nezakonite odluke Predstavničkog doma o razrješenju starog i imenovanju novog privremenog Upravnog odbora FTV-a, toliko su učestala i permanentna u posljednje vrijeme, da bi se moglo kazati kako pravi razlog za produženje mandata OHR-u više nije Dodikovo verbalno podrivanje ustavnopravnog poretka, suvereniteta i nedjeljivosti BiH, nego sklonost nekih političkih stranaka i njihovih aktera u parlamentarnom i političkom životu (u Federaciji) da neodoljivo klize u autokratske, totalitarne i stare revolucionarne metode.

Jer, od prijetnji o podjeli Bosne i Hercegovine ozbiljnije posljedice za njenu političku i demokratsku budućnost mogu imati nastojanja da se stranački i politički ovlada javnim emiterima, odnosno da se ugrozi nezavisnost sistema javnih emitera u Bosni i Hercegovini. Otuda ovih dana i imamo tako oštre izjave predstavnika međunarodne zajednice i nekih nevladinih asocijacija u kojima se izražava razočarenje i zabrinutost potezima kojima se smjenjuje Upravni odbor i uvodi tzv. privremeni Upravni odbor FTV-a.

Dakle, da završim jednim apelom koji može, nemam ništa protiv, biti shvaćen i kao provokacija. Apel glasi: Sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje u gušenju novinarskih sloboda i nezavisnosti medija vide svoju šansu, moć i vlast, sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje polaze od toga da “viši” cilj opravdava sredstvo, da se zbog “višeg interesa” mogu kršiti Ustav, zakoni i procedure, sve dok na političkoj sceni, u našem političkom životu, u parlamentima i vladama imamo one snage koje bi da ukinu autonomiju akademske zajednice i univerziteta, OHR treba da ostane u Bosni i Hercegovini.

Ali, to onda, ako bolje pogledamo i ako se sučimo s nama samima, znači da OHR još treba nama politički i demokratski maloljetnim građanima Bosne i Hercegovine, posebno nama koji u javnom životu sudjelujemo udobno se uljuljkujući u okovima komformizma.

Oslobiđenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close