Cohn-Bendit: Nepodnošljiva politika štednje
Susret grčkog premijera Ciprasa sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u Berlinu izaziva veliku pažnju. U igri je sve ili ništa. O tome u intervjuu sa Danielom Cohn-Benditom razgovarala novinarka Deutschlandfunka.
Autor: Deutsche Welle
Nana Brink: Evropska komisija je procijenila da je Grčka likvidna samo do 8. aprila. U Berlinu dakle Show-Down. Da li samozvani pobunjenik sa Sredozemlja dolazi u Berlin sa listom reformi i da li će mu trezvena kancelarka signalizirati da će Grčka ipak dobiti 7,4 milijarde iz posljednje tranše kredita? Mi bismo voljeli da možemo čuti kako će se odvijati razgovori kancelarke i grčkog premijera, kada se sretnu kako bi spasili ono što se spasiti može, ne ono što je ostalo od Grčke već ono što je ostalo od evropske ideje. Daniel Cohn-Bendit bio je 20 godina poslanik Zelenih u Evropskom parlamentu. Pozdravljam Vas, gospodine Cohn-Bendit! Da li biste i Vi željeli pratiti razgovor u Berlinu?
Cohn-Bendit: … Šta znači pratiti razgovor, ja sebi itekako dobro mogu da predstavim, šta će se u Berlinu dešavati. Kancelarka će u svom stilu, dakle majčinski dočekati Ciprasa. On dobro zna da će morati pronaći odgovarajući ton, kako bi se stvari odvijale tako da sljedeće sedmice Grčkoj bude doznačena prva suma iz aktuelne tranše, dakle suma od jedne i po do dvije milijarde eura. To je polazna situacija. Pošto je i kancelarki i Ciprasu jasno o čemu je riječ, mora se poći od toga da će ishod biti pozitivan.
Brink: Dakle nakon svih verbalnih uzbuđenja, s kojim prstom bi njih dvoje trebali krenuti jedno na drugo?
Cohn-Bendit: Kažiprstom. Dakle, Cipras je šef vlade u Atini i on poznaje stanje sa budžetom. Kancelarka Merkel zna da bi za EU bilo fatalno kada se ne bi pronašlo rješenje sa Grčkom. Stoga vjerujem da možemo biti opušteni. U protivnom bi to značilo da ni kancelarka ni Cipras kao političari ne znaju svoj posao.
Brink: Rekli ste da grčki šef vlade zna kakvo je stanje u zemlji. Jeste li sigurni da zna? Mnogi u to sumnjaju.
Cohn-Bendit: To nije tačno. Grčka vlada ima problem, ona zna da je stanje jako ozbiljno. Istovremeno ona je i izabrana da nešto promijeni. Njeno biračko tijelo ima ogromna očekivanja. Stoga oni pokušavaju da što je moguće više pokažu da pokušavaju sve kako bi to postigli. Pa to je posve normalno!
Brink: Šta znači postigli? Vi mislite da oni sve odugovlače ili igraju na jednu kartu kako bi mogli da dobiju najveći pokeraški ulog?
Cohn-Bendit: Ne, to je opet jedna da tako kažem pretjerana formulacija. Oni pokušavaju napraviti pritisak, da bi ostvarili kompromis, što bi bilo najbolje moguće rješenje, koje mogu dobiti za Grčku.
Brink: Ali ne može se reći da pritisak u loncu nije bio visok. On je bio tako veliki, da je poklopac skoro pa odletio. Pitanje je, ko mora činiti ustupke? Njemačko i ne samo njemačko mišljenje je da su sada na potezu Grci, i da oni konačno moraju pokrenuti reforme. Da li je pogrešno tražiti tako nešto?
Cohn-Bendit: Ne, nije ali to je pitanje brzine i vremena. Situacija u Grčkoj je takva da postoji ogromno siromaštvo. Kada grčka vlada kaže da mora dati neki signal protiv siromaštva, onda je to razumljivo i važno. Ja ponekad smatram kada se traže reforme kako bi se spriječila utaja poreza da će se to dovesti pod kontrolu. Koliko je Njemačkoj trebalo da riješi to pitanje i ono još nije riješeno. Smatram da su reforme, koje su hitno potrebne Grčkoj, ogromne i da će se teško provesti!
Brink: Pitanje je sada što cijeli novac, sve te milijarde koje dolaze u Grčku, ne idu siromašnim Grcima već idu za otplatu kredita. Šta Grci imaju od toga? Ko to sve mora da plati?
Cohn-Bendit: Postoje dvije sume. Suma, koju mobilizira Evropska komisija i koja direktno odlazi za potrebe grčke privrede. Druga suma, i tu ste u pravu, je krucijalna u cijeloj priči. Krediti MMF se moraju vratiti. Neophodno je da MMF i Centralna evropska banka kažu, okay, mi ćemo pomjeriti rokove za otplatu za neke dvije, tri godine, kako bi se novac mogao mobilizirati i direktno investirati u privredu. U tome je cijeli problem. Grci su posljednjih sedmica platili milijardu eura samo za otplatu kredita. To je za Grke nepodnošljivo jer im treba novac, kako bi mogli investirati. Dakle, dugoročni krediti sada se ne otplaćuju, ali kratkoročni se moraju već sada otplatitii i to je problem u cijeloj priči.
Brink: Sve više raste otpor Mediteranaca politici štednje. Ne samo u Grčkoj, već i u Španiji među pripadnicima pokreta Podemos ili u Francuskoj, što se moglo vidjeti tokom opštinskih izbora. Tamo se Front National, u ovom slučaju desni politički spektar, protivi mjerama štednje, što je protiv zajedničke Evrope. Kuda to vodi?
Cohn-Bendit: To će dovesti do toga da će se voditi evropska politika, koja je dijelom pogrešna. Mislim da je to problem koji kancelarka ne može odmah uvidjeti. Ali način na koji je vođena politika štednje posljednjih godina je za određene zemlje nepodnošljiv. Smatram da je nepodnošljiva i njemačka javnost koja stalno ponavlja Grcima da moraju provoditi mjere štednje, bez da uviđa šta to znači za ljude koji tamo žive!
Brink: Mjere štednje možda i ne treba održati, ali ugovore ili u najmanju ruku reforme svakako. Nije li to protuusluga, koja se može očekivati od Grka?
Cohn-Bendit: Jeste, ali ugovori su dijelom bili pogrešni. Mora se razmisliti da li su sporazumi, koji su sklopljeni, bili ispravni. I to je, po mom mišljenju, sada problem. Dakle, ako su plate u Grčkoj smanjene za 30 do 40 posto, onda se više ne može štedjeti. To se mora razumjeti. Pa u Njemačkoj svi polude kada ne dođe do povišica plata!
Daniel Cohn-Bendit
Daniel Cohn-Bendit, (Montauban, Tarn-et-Garonne, Francuska, 4. travnja 1945.)europski je političar.
Bio je vođa ljevice na demonstracijama 1968., zatim postaje ekolog, zatim zamjenik gradonačelnika Frankfurta na Maini a sada je član Europskog parlamenta.
Daniel Cohn-Bendit rođen je u Francuskoj u koju su roditelji odselili jer su bili njemačko-židovskog podrijetla (otac je bio Nijemac a majka Francuskinja). Cohn-Bendit je bio apatrid (bez državljanstva) sve do svoje 18. godine kada postaje državljanin Zapadnje Njemačke da bi izbjegao služenje vojnog roka u Francuskoj, ali nastavlja živjeti u Francuskoj. Bio je član Fédération Anarchiste, koju kolektivno napušta 1967. zajedno s Groupe anarchiste de Nanterre da bi se pridružili Noir Et Rouge.
Bio je jedna od vodećih figura svibanjskih demonstracija 1968., na Sveučilištima Nanterre i Sorbonne, što je bio prvi već val radikalnosti lijevo orijentiranih na kraju 60.-ih. Učešće u demonstracijama vodilo je ka progonu s francuskog terotorija, s zabranom ulaska koja je važila do 1978. Tijekom ovih godina Cohn-Bendit živio je u Njemačkoj i bio je politički neaktivan.
1981. prekida s anarhizmom kada je podržavao komičara Coluchea u francuskoj izbornoj kampanji. 1986. i zvanično se odriče revolucionarne perspektive kroz knjigu Nous l'avons tant aimé, la Révolution (Mi koji smo toliko voljeli Revoluciju).
On će kasnije upravo sam personificirati ono čega su se studenti u Parizu pokušavali riješiti 1968. Čak i kao član njemačke stranke zelenih, činio je stvari koje nisu bile u duhu s pacifističkim tradicijama. Podržao je bombardiranje SRJ-a a od tada je stranka zelenih Njemačke glasovala još nekoliko puta za vojne akcije.
1994. Cohn-Bendit postaje njemački predstavnik u Europskom parlamentu, kao zastupnik ekologista. 1999. izabran je kao francuski predstavnik, 2004. kao njemački i ponovno 2009. kao francuski zastupnik.
Od 2002. je supresjedatelj Europarlamentarne skupine: Skupine zelenih/Europska slobodna alijansa. 2004. postaje glasnogovornik europske stranke zelenih. U današnjem EU Parlamentu (2009.-2014.) je također zastupnik na glasogovorničkim konferencijama kao i u Odboru za proračun.
Cohn-Bendit podržava ideju jedne federalne europske države.
