Jedna od ključnih odlika da bi neki masovni zločin mogao biti okarakterisan kao genocid jeste da postoji genocidna namjera “da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.
Preporod.com
MIRNES KOVAČ
Načini na koje su ovakve zločine srpske vojne i paravojne formacije iz današnje RS i Srbije vršile na području Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine, nad Bošnjacima kretali su se od ubijanja, prisilnog preseljavanja, namjernog podvrgavanja nepodnošljivim životnim uvjetima, silovanja i nanošenja teških ozljeda i duševne boli sve u cilju istrebljenja Bošnjaka sa njihovog vjekovnog životnog prostora – iz države Bosne i Hercegovine, ali i potiranja svega onog što Bošnjake veže ili podsjeća na Bosnu i Hercegovinu. Imena toponima i gradova su promijenjeni ili preinačeni kako bi se sa ovih prostora izbrisala “Bosna” ili pridjev “bosanski”. Nažalost, danas se spomenuta namjera transformirala u operativnu političku strategiju kod većine političkih subjekata u RS-u, a sve kako bi se i dalje održavala povoljna nestabilna situacija za neku buduću teritorijalnu prekompoziciju Balkana.
Dakle, Dejtonski mirovni sporazum je potpisan na bosanskom jeziku, a onaj ko negira bosanski jezik negira “slovo Dejtona”!
Ostaje onda pitanje: Hoćemo li ukinuti Dejton?
Da ova strategija postoji otkrili su snimci u tzv. Aferi dva papka s kraja 2014. godine kada se usputno, pored priče o kupovini glasova za formiranje parlamentarne većine u RS-u, spominje forsiranje priče o bosanskom/bošnjačkom jeziku. Podsjetićemo, na početku snimka sadašnja premijerka RS Željka Cvijanović drugoj ženskoj osobi govori da se ne sekira, a ova joj uzvraća da su to sigurno “ona dva papka”. S druge strane čuje se druga osoba kako traži savjet, odnosno traži upute od premijerke Cvijanović: “Ja sam te htjela pitati možemo li mi isforsirati ovu priču da idemo…, već smo vrbovali Miloša Kovačevića da krene sa ovom pričom bosanski/bošnjački jezik”, kaže druga osoba sa snimka. Ovaj detalj iz afere “Dva papka” je promakao mnogima, a mnogo govori. On ustvari razotkriva političku strategiju opstruiranja Bosne i bosanskog koja je osnovna poluga srpskih političkih predstavnika iz RS-a u zadnjih dvije decenije. Gdje ovako nasrtljiva politika sada već izvjesno manjinskog naroda u Bosni može odvesti veliko je i neizvjesno pitanje.
“Bosanska srpska republika” kako se najčešće spominje u tekstu Dejtonskog mirovnog sporazuma i njeno priznanje u Dejtonu na neki način je bila politički kompromis kako bi se zaustavio četvorogodišnji krvavi sukob u Bosni, ali i njeno današnje ime i postojanje statusno i pravno vezano je isključivo za Dejtonski sporazum koji je parafiran u američkoj vojnoj bazi Right-Paterson kod Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio 21. novembra, 1995. godine, a zvanično potpisan mjesec kasnije u Parizu.
Iznad potpisa Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića stoji završna rečenica koja je sastavni i neodvojivi dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ona glasi: “Potpisano u Parizu 14. decembra, 1995. godine, na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku,pri čemu je svaki tekst jednako autentičan.” Zbog različitih jezika gornja rečenica je napisana četiri puta, tri puta na lokalnim jezicima i jednom na engleskom.
Čuli smo više puta insistiranje srpskih političara iz RS-a na poštovanju “slova Dejtona” i njihovoj posvećenosti striktnim odredbama ovog međunarodnog ugovora. Međutim, danas se zarad političke strategije miniranja Bosne ova činjenica o bosanskom jeziku sistemski negira.
Dakle, Dejtonski mirovni sporazum je potpisan na bosanskom jeziku, a onaj ko negira bosanski jezik negira “slovo Dejtona”! Ostaje onda pitanje: Hoćemo li ukinuti Dejton? Da li se to onda vraćamo na početak? Ako je tako, onda nema mnogo toga: ni mira, ni Republike Srpske, ni budućnosti ni napretka narodima u Bosni i Hercegovini, ali i šire na Balkanu.
Međutim, posljednji istupi srpskih političara oko ovog i niza proizvedenih problema zabrinjavajući su upravo iz razloga jer ukazuju na jednu drugu dimenziju koja po svemu sudeći nije nestala i nakon strahota rata iz 1990-tih. Nastojanje političke elite manjinskih Srba da većinskim Bošnjacima udaraju na identitet negirajući im pravo na bosanski jezik ustvari je dobar i koristan podsjetnik Bošnjacima da prema njima još uvijek postoji genocidna namjera od strane onih koji ovo negiranje zagovaraju i sprovode! Danas se ta namjera sprovodi samo drugim sredstvima.
Ali, sve dok tako bude, najave o ponovnom otvaranju sukoba na Balkanu su realna opcija za koju srpski član Predsjedništva BiH gosp. Mladen Ivanić predviđa da će se desiti u narednih 25-30 godina. Gosp. Ivanić, koji tvrdi da “ključ opstanka BiH drže Bošnjaci” taj rasplet vidi u drugačijem tj. mirnijem ambijentu? Ipak Ivanić svojom izjavom mnogo otkriva: opstruiranjem Bosne u narednih 25-30 godina treba stvarati uslove da se takav scenario desi!? Međutim, on zaboravlja da se u povijesti Balkana još nije desilo mirno pomjeranje ili crtanje državnih granica.
