AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Duboka država u hrvatskoj verziji: vladavina najgorih
Duboka država, (u engleskom: deep state) pojam je koji se razvio iz latinskog imperium in imperio – vlast u vlasti, što je opet preuzeto iz grčkog kratos en kratoi i označava takvo političko stanje u kojem neka organizacija koja bi nominalno trebala biti podređena državnoj vlasti ili državnom vrhu u stvari djeluje potpuno samostalno i bez ikakve kontrole. Ili, u drugom slučaju, djeluje u dosluhu s vlašću, uvjetujući je i stvarajući novi amalgam društvene moći – mreže neformalne političke moći u koje su upleteni svi oni kojima te mreže dopuštaju da obnašaju neku javnu funkciju.
Naravno, te mreže koje čine duboka država i legitimna vlast neprobojne su jer su solidarne i brane jedna drugu od javnosti i od demokracije, što će reći od građana koji su naivno uvjereni da žive u demokratskom društvu, a te nove političke kaste vedre i oblače.
Ali to traje samo dok traje i omertà, zavjera šutnje među tim akterima amalgama duboka država – legitimna vlast. Čim jedna karika popusti, poput kule od karata ruši se međusobni dogovor i pakt o međusobnoj obrani.
A to je upravo ono što se dogodilo u Hrvatskoj u slučaju Predsjedničina savjetnika Mate Radeljića i farse s njegovom ostavkom, odnosno razrješenjem.
I nije to prvi put da se razotkrilo funkcioniranje duboke države: ono se pojavilo već u slučaju informatičara Franje Varge, autora lažnih SMS poruka, koji je, izgleda, po naredbi okultnih centara moći u vladajućoj stranci isfabricirao lažne dokaze koji su pokrenuli lanac skandala.
Uostalom, duboka država se pojavila kao iceberg i u slučaju afere privrednog konglomerata Agrokor i njegovog vlasnika Ivice Todorića, i u slučaju njegovih prethodnika kao što je to bio svojevremeno Miroslav Kutle te brojnih drugih poduzetnika, zapravo ”uzetnika” hrvatskog društvenog bogatstva s blagoslovom duboke države.
Jasno je da je jedan od stupova te duboke države obavještajni, paraobavještajni, policijski i parapolicijski aparat. Oko Radeljićeve ostavke koji je postao smetnja dubokoj državi zbog svog protagonizma isplele su se mreže u kojima su, sudeći po izjavama sada ”disidenta” Radeljića, sudjelovali i šef kabineta ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije SOA te i sam ravnatelj SOA-e Daniel Markić.
Naravno da je javnost zgranuta, jer ako je to istina, tada se razotkriva cijela piramida takve duboke države koja čini nevidljivu mrežu neformalne moći koja drma ovim društvom.
Bivši premijer Sanader i bivši predsjednik Gospodarske komore Vidošević imali su samo nesreću da su bili razotkriveni – uglavnom od neovisnih ili relativno neovisnih medija. Dogodilo se slično i Todoriću, i grupi Borg, ali duboka država se pokazuje rezistentnija na udarce izvana i zbog posebnih, povijesnih okolnosti diktiranih ratom.
Odnosno, mreža duboke države je mnogo šira i zadire dublje nego u sličnim slučajevima, gdje je stvar ipak transparentnija.
Duboka država u Rusiji oslanja se na nasljednika KGB-a, novu sigurnosnu službu FSB i na mrežu lojalnih domaćih ”uzetnika”. U Americi je deep state oslonjena na sigurnosno-obavještajne agencije povezane s vojno-industrijskim kompleksom, što je razotkrio još predsjednik Eisenhower.
Kod nas, u Hrvatskoj, u tu mrežu spadaju i veterani Domovinskog rata u paravojnim formacijama spremni za inscenaciju i državnog udara protiv onih koji ne pripadaju mreži duboke države, menadžeri državnih i paradržavnih firmi, aktivisti vladajuće političke organizacije HDZ-a, medijski i paramedijski djelatnici državnih medija, zaposlenici državne uprave, sveučilišni establišment u Zagrebu, pa čak i Grad Zagreb kao konkurentna mreža duboke države koja se čas isprepliće s glavnom dubokom državom, čas joj konkurira i s njom je u sukobu, ali uglavnom u pitanjima klijentelističke efikasnosti i kupnje podrške.
Ta je duboka država došla do izražaja nakon izbora 2015. kada je marionetski premijer, kojeg je postavila duboka država, u jednom trenutku odlučio postupiti samostalno – a kao rezultat bio je smijenjen i na čelo vlade je došao pripadnik eurobirokratske kaste iz generacije mladih lavova koji su se sada razmiljeli po institucijama vidljive države i sami bivajući uvučeni u mreže duboke države i postajući njezinim dijelom.
Vrh piramide duboke države je, u ovom slučaju, i sama Predsjednica Republike i njezin savjetnički entourage u Predsjedničkim dvorima.
Već se na prvi pogled moglo vidjeti, onda kada je formiran novi Predsjednički ured, da takozvani ”savjetnici” nisu nikakvi savjetnici, već operativci u jednom operativnom timu koji pretendira ne samo na to da djeluje kao korektiv funkcioniranja političkog sustava i izvršne vlasti, već kao sama izvršna vlast, jačajući de facto prezidencijalizam i pokušavajući vratiti prerogative predsjedničke vlasti kao u doba prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, koji baš nikako nije razlikovao osnovnu abecedu demokracije o podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Prvi se sud o umu nekog vladara, kaže Machiavelli u svojem ”Vladaru” – a predsjednici države i predsjednici vlada su pandan onovremenim vladarima renesanse – stvara prema ljudima koji ga okružuju. Ako su oni sposobni, slovit će kao uman čovjek jer je znao otkriti njihovu sposobnost… Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud, jer mu je prva pogreška bio sam taj izbor kaže Machiavelli.
A upravo se to dogodilo s prvim savjetničkim timom Predsjednice Republike i s fenomenom zamjene i smjene tog savjetničkog tima, čiji je Radeljić samo jedan slučaj.
Ali zato nimalo beznačajan, jer je narušio zavjeru šutnje. Što bi, dakle, Machiavelli mogao zaključiti o Predsjedničinom timu savjetnika? Prvo, da je okupila ljude mlađe od sebe ili svoje vršnjake koje je već poznavala i za koje zna da je neće dezavuirati te da će joj biti lojalni. Ili, kako bi rekao Machiavelli, izabrala je za savjetnike one koje može i ona sama savjetovati, tako da dobije od njih upravo onakav savjet kakav priželjkuje!
Među savjetnike nije uzela, osim Mate Granića koji je, uostalom, opisan kao ”vanjski savjetnik”, ljude koji imaju svoj autonomni autoritet stečen znanjem i iskustvom. A to je upravo formula stvaranja ovisničke strukture duboke države, jer su tako odabrani ljudi lojalniji nego oni s vlastitim autoritetom, koji bi mogli Predsjednicu savjetovati da ne počini gafove koje serijski proizvodi.
Ali to je boljka cijele te nove generacije političkih lidera koji ovise o dubokoj državi i koji postaju njezin sastavni dio, ako su uopće ikada bili izvan nje.
Na taj način je duboka država u Hrvatskoj jedna od najjačih u modernim demokracijama i svodi demokraciju na ono što je njezin prirodni degenerativni produkt, na ohlokraciju – vladavinu loših ili čak kakistokraciju – vladavinu najgorih u društvu.
autograf.hr
