Država, nacija, narod

Da, bilo je dovoljno spustiti udicu i da svi somovi gotovo istovremeno zagrizu. Govoriti o bošnjačkom i/ili islamskom radikalizmu u Bosni i Hercegovini, a pri tome ne spomenuti i ne uobziriti uzroke i razloge, srpski i hrvatski nacionalizam i separatizam, isto je što i tvrditi da su Bošnjaci napali sami sebe da bi izazvali rat u kojem će se očistiti sa 73 posto teritorija (i) svoje zemlje, a sve u cilju izvršenja genocida nad samim sobom, za što, kao dokaz, služe stratišta i masovne grobnice od Srebrenice do Tomašice. Zvuči suludo, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da je rušenje tornjeva WTC-a 11. septembra 2001. godine u Haškom tribunalu iskorišteno kao primjer onoga što su agresori na BiH još 1992. odlučili preventivno spriječiti, te kao argument koji je za svoju odbranu koristio Slobodan Milošević.

(Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz)

Radikalno jaje

Vodeći analitičari i eksperti, ali i cijela gomila nepozvanih laika, požurili su optužiti Bošnjake i bosanske muslimane za „očigledno … ozbiljan problem s radikalnim dijelom Islamske zajednice, koji uporno pokušava da nametne neprihvatljive modele ponašanja u jednoj evropskoj zemlji”, dok nijednom nije naumpalo da kaže da je tzv. radikalizacija Bošnjaka i bosanskih muslimana, zakasnjela, ali sasvim normalna i opravdana reakcija na višedecenijsko ugnjetavanje i omalovažavanje, dokidanje osnovnih ljudskih prava i genocid! Bošnjaci su trenutno (posljednjih dvadesetak godina) između čekića i nakovnja.

Na sceni su, dakle, svi vidovi rastakanja tijela i duha Bosne i Hercegovine. Nakon agresije, okupacije i teritorijalne dezintegracije, na sceni je administrativno premodeliranje i redefiniranje države i zemlje. Sumnjam da je ikome jasno zašto bosanskohercegovački političari o Bosni i Hercegovini razgovaraju izvan Bosne i Hercegovine, još manje o čemu doista razgovaraju, a najmanje oko čega su se složili i šta je (uopće) predmet sporenja.

Međutim, poznajući „političke” prilike u zemlji, možemo sa sigurnošću ustvrditi da u svemu tome nigdje nema ni dinara (jer da ima odavno bi se složili), te da je na stolu puno veći ulog od državnog, administrativnog i teritorijalnog integriteta i suvereniteta i jednakopravnosti naroda. Drugim riječima, u pitanju je, ustvari, zaštita osvojenog, okupiranog i opljačkanog.

Agresivna i proračunata politika srpskih i hrvatskih političkih elita koja je dovela do agresije i rata u BiH, djelovanjem na međunarodnom planu, uz manje-više uspješne pokušaje na unutrašnjoj sceni (puštanjem na slobodu osuđenih ratnih zločinaca – serijskih i masovnih ubica – i izjednačavanjem prava svih koji su se ikad i ikako borili od 92. do 95.), realizira se projekt promjene izvornog karaktera rata, „sukob u BiH” se ozvaničava kao građanski rat u kojem su svi jednako krivi te, stoga, svi imaju ista prava i zaslužuju istu kaznu, čime se u konačnici legaliziraju i legitimiziraju rezultati ratnih osvajanja, u određenoj mjeri već verificiranih jednom međuentitetskom linijom razgraničenja(?!) i s nekoliko (među)kantonalnih.

Naporedo s tim i kao dio strategije je i pasivno-agresivni proces osiromašivanja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini uskraćivanjem prava na povrat – u najmanjem – vakufske imovine, njena administrativna i teritorijalna razgradnja, cijepanjem na atare i podmetanje institucionalno najmiroljubivijoj vjerskoj zajednici u BiH i okruženju „radikalnog jajeta”.

Pri tome se, naravno, potpuno zanemaruje uloga crkve kod Srba i Hrvata u realizaciji nacionalnih i nacionalističkih – teritorijalnih i ekonomskih – ciljeva respektivnih nacionalnih zajednica u ovoj zemlji. Treba li podsjetiti da je identifikacija Hrvata s Katoličkom crkvom (i vice versa) neupitna, a o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom nacionalnom karakteru sve govori sam naziv; nacionalna odrednica u nazivu vjerske institucije više je znak instrumentalizacije vjere za ostvarenje (veliko)nacionalnog cilja nego znak autokefalnosti. U prilog tome govori i činjenica da nijedna od crkava nije uvjetovala potpisivanje ugovora s državom kojim se garantiraju „prava na slobodno izražavanje vjerskih osjećanja njihovih pripadnika”, ali i povrat imovine(!) jednakopravnošću svih vjerskih zajednica i istovremenim potpisivanjem ugovora sa sve tri velike vjerske zajednice u BiH.

Velikonacionalnim i nacionalističkim politikama Srba i Hrvata  više naruku ide mlitava, nesigurna, nedovoljno i nejasno definirana, ironično besciljna politika bošnjačke političke elite, ali i kratkovida, infantilna i nemudra politika otuđenih centara (ne)moći, nego utjecaj i djelovanje među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Optužiti temeljnu i stožernu vjersku instituciju svih muslimana u BiH, Islamsku zajednicu, pogotovo ovu, s Huseinom ef. Kavazovićem na čelu, za radikalizaciju, da nije žalosno, bilo bi presmiješno. Islamskoj zajednici (u) BiH bi se svašta moglo prigovoriti: birokratizacija, klerikalizacija, neaktivnost…, sve samo ne radikalizam.

Vo i Jupiter

Međutim, upravo je to nedvojben i neupitan dokaz teze i tvrdnje da je rat u Bosni i Hercegovini nesmanjenom žestinom, ako ne i žešće, nastavljen i poslije potpisivanja svih međunarodnih i unutrašnjih sporazuma i dogovora, ali i pokazatelj da Bošnjacima treba pametno političko, a bosanskim muslimanima mudro rukovodstvo, ni nalik na sirove i/ili surove kolege iz druga dva nacionalna – vjerska korpusa, te da moraju biti trostruko oprezni u planiranju i donošenju odluka i povlačenju poteza. Zašto? Zato što ono što priliči volu, ne priliči Jupiteru. Prvo, ima nas malo (i sve manje), ne možemo i ne smijemo se odreći nijednog čovjeka koji se iz bilo kojeg razloga rado identificira s Bosnom i Hercegovinom, te zato što Srbi i Hrvati svoj narodni i nacionalni identitet homogeniziraju već bezmalo 130 godina, a mi smo tek počeli i trenutno bolujemo od svih „dječijih bolesti” tog procesa, ali od svih zajedno i u istom trenutku.

Suočeni s agresivnom, bezočnom i sebičnom separatističkom i secesionističkom politikom srpske i hrvatske političke (i vjerske) elite u zemlji, moramo prerasti – preskočiti – sve razvojne faze iz 19. i 20. stoljeća i zauzeti stav dostojan modernog i suvremenog naroda i nacije. Bošnjaci, objektivno, nemaju vremena za uobičajeni politološko-hronološki slijed: narod, nacija, država. Možemo samo naporedo raditi na formiranju i verificiranju sve troje ili, pak, prioritete poredati u skladu s egzistencijalnim kriterijem: država, nacija, narod. U tom smislu, svaki potez – čak djelo svakog pojedinca – su bitni.