Drago Bojić: Loš status žena u društvu posljedica je njihove šutnje i društvene nepravde

DRAGO BOJIĆ: LOŠ STATUS ŽENA U DRUŠTVU POSLJEDICA JE NJIHOVE ŠUTNJE I DRUŠTVENE NEPRAVDE

tekst: SARA VELAGA
/lolamagazin.com/

 

Fra Drago Bojić, bosanski franjevac, doktor teologije, publicist. Direktor Internacionalnog Multireligijskog Interkulturnog Centra (IMIC) Zajedno – Sarajevo. Govoreći drugim riječima, jednostavnije i iz srca, čovjek koji se poput Don Kihota bori sa vjetrenjačama, koje ga kroz život prate. Posjeduje stav koji ga navodi da istražuje, propituje i traži neutabane puteve, kojima niko hodao nije. Ako društvo živi uniformisano i ima jedno mišljenje, Drago je osoba koja će mu ponuditi alternativu, koja je realna, drugačija i oštra kritika društva. O svom položaju u društvu, ženama u Bibliji, svijetu i religiji, čovjek koji svoje ideale čuva i njeguje decenijama. Drago Bojić.

 

„Bog stvori čovjeka, a od njegovog rebra stvori ženu.“ Je li se već u startu Biblije ukazalo na položaj žene u svijetu? Kako je to danas?

Stvaranje svijeta i čovjeka je izraženo kroz slike i metafore. Ako se one ispravno ne interpretiraju i kontekstualiziraju, povijesno-kritički ne pročiste i ne stave u širi biblijski i religijski kontekst, njima se može manipulirati kao što se to činilo i danas čini sa statusom i pravima žene. Pogrešno je i nekršćanski iz biblijskog opisa stvaranja čovjeka izvoditi privilegiranost muškarca u odnosu na ženu. Gledano u cjelini, biblijski tekstovi naglašavaju jednako dostojanstvo, dakle, ravnopravnost žene i muškarca. Nažalost, kroz cijelu povijest kršćanstva, a i danas, žene su bile zapostavljane, potčinjavane i ponižavane.

To nije spojivo ni s vjerom ni s temeljnim ljudskim pravima, to je naprosto posljedica autoritarnih patrijarhalnih političkih režima, protuvjerskih, nehumanih i nepravednih religijskih tradicija i klerikalnih mentalnih sklopova koje žele i dalje potčinjavati žene i pretvarati ih u sluškinje muškog svijeta. Doduše, takav mentalni sklop podržavaju često i same žene. Moglo bi se čak ustvrditi da je sadašnja neravnopravnost žena, njihov loš status u društvu, velikim dijelom posljedica i šutnje i neangažiranosti žena, koje često i same, više i od muškaraca, podržavaju tradicionalistički i patrijarhalistički sistem vrijednosti. A i kad se društveno angažiraju, primjerice u politici, često dopuštaju da ih se svodi na ušminkane političke ikebane i nasmiješene stranačke lutke za slikanje u predizbornim kampanjama.

 

Svećenik, doktor praktične teologije, kolumnista, pisac. Kako se sve uklopi u jednu ličnost pod imenom Drago Bojić?

Mislim da je to spojivo, jer se svećenički poziv nužno mora vezati uz knjigu, teologiju i znanost, a onda i društveni angažman. Svećenika se ne može svoditi na vrača, liturga i ritualca koji tobože posjeduje magične moći i izvodi nekakve magijske čine. Takve predodžbe nisu rijetke, a često ih potiču i podržavaju i svećenici, primjerice suvremeni karizmatici. Upravo svećenici bi trebali biti racionalni, kritični, obrazovani, ljudi knjige, mišljenja, duha.

Prije nekoliko godina smijenjeni ste s mjesta glavnog i odgovornog urednika časopisa “Svjetlo riječi”. Je li pravo mišljenja i sloboda govora uticalo na promjenu vašeg radnog mjesta i grada?

Taj autoritarni i nasilnički čin jest udar na pojedinca i slobodu govora, ali pritom se nije radilo samo o meni nego i o nečemu puno važnijem što je dugo bio cilj i crkvenih i političkih vlasti. Crkvena vlast, u ovom slučaju tadašnji provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, članovi uprave i njihovi poslušnici, htjeli su još i otprije preuzeti kontrolu nad tim časopisom, jer je i Crkvi i nacionalnoj hrvatskoj politici smetao zbog svoje kritičnosti i otvorenosti. U tome su konačno uspjeli, nasilno dokidajući slobodu toga medija, podređujući ga samovolji i interesu vlasti, i jedan kvalitetan časopis predali u ruke nestručnih, neobrazovanih, lažno poniznih, a zapravo oholih i nadmenih karijerista bez duha. Zamračili su Svjetlo riječi i prilagodili ga uskom političko-katoličkom i nacionalno-hrvatskom (hercegbosanskom) mentalno sklopu, prosječnosti, banalnosti, trivijalnosti i neetičnosti današnjeg katoličkog i konfesionalnog tiska na ovim prostorima.

 

Religija i politika. Dvije naizgled nespojive, ali vrlo prožete grane koje utiču jedna na drugu. Čini se politika čak više. Kako posmatrate situaciju u BiH iz tog ugla?

Iz sprege politike i religije nužno proizlaze zlouopotrebe i zla. Tako je bilo u povijesti, tako je i danas. Ako postoji neka konstanta bosansko-hercegovačkog društva, onda je to zasigurno sprega religije i politike – vraški i lukavo zamišljena i osmišljena simbioza kojoj ništa nije vrijedno i ništa sveto. Spajanje i poistovjećivanje religije i politike nužno donosi velika zla. O tome svjedoči cijela povijest čovječanstva. Bosansko-hercegovačko društvo je taoc te sprege što ima višestruke negativne posljedice na svim razinama života i po sve građane u ovoj zemlji.

Često ste učesnik panel diskusija, rado viđen gost u emisijama. U Mostaru ste prošle godine održali predavanje na temu „Čovjek i njegovi bogovi.“ U sklopu toga ste govorili o humanim ateistima i nehumanim i bezbožnim vjernicima. Možete li nam približiti tezu?

Govorio sam o tome u kontekstu humanizma i zauzimanja za ljudska prava gdje su ateisti, općenito govoreći i bez ikakvog mistificiranja ateista, angažiraniji, jer se i individualno i unutar svojih organizacija snažnije zalažu za ljudska prava. S druge strane, vjernici se najčešće bore samo i isključivo za svoja prava i prava svoga kolektiva, a rijetko i premalo za prava drugih. Bilo bi dobro kad bi vjernici imali ateističku distancu prema vlastitom religijskom kolektivu i vjerskoj praksi, baš kao što je važno da i ateisti iz ovoga svijeta ne isključe u potpunosti Boga ako ništa onda zbog toga što veliki broj ljudi vjeruje da on postoji.

 

Kako društvo reaguje na osobu poput vas? U jednom trenutku čovjek u crkvi, u drugom trenutku čovjek koji je kritikuje. Šta je ono što je ostalo neiskvareno u vjeri, kao samoj ideji?

Reakcije su različite, al najveći dio ljudi i najdobronamjerniju kritiku interpretira kao neprijateljstvo prema Crkvi, otpad od vjere i izdaju vlastitog naroda (nacije). To ponekad može biti i smiješno i zabavno, ali kad se ozbiljnije pogleda mentalni sklop ljudi koji tako razmišljaju onda je to bolesno, jezovito i opasno. Odbijanje kritike i samokritike pokazuje je da je većina vjernika patološki bolesna i da u vjerskim zajednicama ima ponajviše psihijatrijskih slučajeva tobože dobrih i pobožnih vjernika koji istodobno ne podnose razlike, isključuju i preziru druge i drugačije i koji su spremni i na nasilje. Vjera je ovdje politizirana, nacionalizirana, estradizirana i rijetko je susreti onu osobnu, intimnu, odgovornu, otvorenu, sućutnu, altruističnu, samokritičnu vjeru.

Šta je ono u šta Drago vjeruje?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje  i o tome javno govoriti jer mislim da je pitanje vjere ili nevjere najosobnije i najintimnije čovjekovo pitanje. Vjerujem da ovaj svijet i mi u njemu nismo puka slučajnost, da smo s razlogom na ovome svijetu i da sve ima viši smisao kako god nam se nekad čini da je puno toga besmisleno i da je život u ovakvom svijetu jedno veliko i neptrebno mučenje. Vjerujem i u to da ljudi mogu postati veličanstvena Božja stvorenja bez obzira što u tome često ne uspijevaju i što se neki ponekad pretvaraju u monstrume koji ni po čemu ne zaslužuju da se nazivaju ljudima. Vjerujem i u to da ovaj život nije sve što je čovjeku dano i da ima smisla čuvati nad sobom otvoreno nebo i podržavati nadu da ćemo se nekad opet sresti s dragim ljudima koji su u međuvremenu, kako se to slikovito kaže, preselili na nebo.

 

Svećenici i žene. Odnos koji se često propituje, a osim toga pojavljuje i sa znakom pitanja. Kako komentarišete homoseksualnost u svećeničkim krugovima. Je li ljubav samo heteroseksualna?

Čovjekovi odnosi i njegova seksualnost su krhki, osjetljivi i kompleksni i zato je teško i nezahvalno o tome govoriti. Vrijedi to i za svećenike i njihove odnose. Svećenike i svećenički život se ponekad mistificira kao da nisu od ovoga svijeta, kao da su po samoj službi drugačiji od drugih, bestjelesni i aseksulani. Bez obzira što se tako ponekad i sami vole (lažno) predstavljati, i oni su kao i svi drugi bitno označeni svojom tjelesnošću, seksualnošću, emocijama. Što su više svjesni svoje tjelesnosti i seksualnosti, to mogu biti humaniji, osjećajniji, sućutniji i bolje odgovoriti na zahtjeve svoje službe.

Među svećenicima ima homoseksualaca iako je to često tabu tema u Crkvi. Homoseksualci su osobe koje zaslužuju da ih se respektira kao i sve druge. U tom smislu im se jednako mora priznati da se mogu i voljeti i mrziti kao i heteroseksualci. Seksualnost je s onu stranu seksualnih eksperimentiranja, suvremene vulgarne (auto)seksualizacije i pornografskog banaliziranja ljudske intime, čovjekovo prirodno stanje, njegova bitna sastavnica. Ali svođenje čovjeka samo i presudno na tijelo i njegovu seksualnost, bilo heteroseksualnu, bilo homoseksulanu ili neku drugu, osiromašuje humanitet i pojednostavljuje čovjekovu kompleksnost.

Osobama homoseksualne orijentacije u sadašnjem društvenom kontekstu nije nimalo jednostavno jer često žive u „paralelnim svjetovima“ – onom vanjskom gdje pokušavaju skriti i zaštititi svoju seksualnost i onom intimnom za koji znaju oni, njihove partnerice i partneri i eventualno članovi obitelji. Takav način života mnoge od njih nagoni da se mimikriraju, lažno predstavljaju, da žive pod maskama. Zbog toga je važno da se homoseksualnost detabuizira, demistificira i dedemonizira kako bi se s homoseksualnih osoba uklonila stigma „prokletstva“. I osobe homoseksualne orijentacije, jednako kao i one heteroseksualne, su osobe koje osjećaju, suosjećaju, prijateljuju i vole. Ne smije ih se svoditi na parade (jer to je legitiman i demokratski način da se bore za svoja prava) niti na homoseksualnu elitu i lobije koji su od svoje homoseksualnosti napravili unosan posao. Među njima je puno više onih koji ne žele da se njihovom intimom (seksualnošću) i njihovim odnosima bave senzacionalistički lešinarski mediji, seksualni analitičari, a pogotovo ne ulica.

Spomenuli ste kako se manipuliše likom Blažene Djevice Marije, a koja je u suprotnosti s njezinim likom iz Evanđelja, kršćanskim i katoličkim vjerovanjem. Koja je simbolika ove žene i na koji način treba biti predstavljena?

Ono što je neprihvatljivo i što iskrivljuje sliku Blažene Djevice Marije, jest dominantna suvremena percepcija Blažene Djevice Marije kao nestvarne nebeske žene, koja je izgubila svaki kontakt sa stvarnošću. Takve predodžbe i pobožnosti koje su uz njih vežu – a one su danas dominantne u svim marijanskim svetištima i na našim prostorima, sugeriraju nam sliku Marije, daleke od ovoga svijeta i ljudi, prepobožnu ženu koja se zatvorila u duhovnost i molitvu, nebesku kraljicu daleku od stvarnosti ovog života i svijeta, ženu koja je metafora skrušenosti i pobožnosti zatvorenih očiju. Te predodžbe dolaze iz crkvenog klerikalnog patrijarhalnog mentalnog sklopa koji se i prema Blaženoj Djevici Mariji odnosi ponekad kao i prema ženama uopće. Takve percepcije prihvaćaju i žene i na njima grade svoju duhovnost, ali to ne odgovara slici Blažene Djevice Marije iz Biblije i ta duhovnost nije Marijina duhovnost. Blažena Djevica Marija se u biblijskim opisima pojavljuje kao hrabra, samosvjesna, samostalna žena, kao žena koja donosi velike i teške odluke, koja se suočava s životom i životnim izazovima, koja je socijalno osviještena, milosrdna, sućutna. Biblijska i evanđeoska Blažena Djevica Marija je snažna, emancipirana, angažirana i odgovorna žena.

Pomirenje zaraćenih strana u BiH nakon više od dvadeset godina. Pitanje koje se ponovo nameće kao upitno. Nedavni slučaj srednjoškolskih protesta u Jajcu svjedoči da mladi žele ujedinjenje, ali vlasti to osporavaju. Koji je put i koji način ujedinjenja?

Nisam baš siguran da mladi toliko žele ujedinjenje. Najbolje je to pokazao mirni protest kad ih se okupilo tek dvadesetak. Nema ih ni za jedan razred. To naravno nikako ne umanjuje mladenačku hrabrost i humanost te male grupe ljudi. Oni koji se nisu pojavili taj dan (dakle, gotovo cijeli grad) su ili otvoreno ili prešutno za podjele. Naravno, mnogi će tvrditi da to nije tako, ali kad se trebaju građanski aktivirati i svoje stavove javno pokazati, onda ih nema nigdje. I ovaj slučaj pokazuje koliko su ljudi lažljivi, licemjerni, oportunisti. Da to nije tako, na mirnom protestu protiv podjela škole i traženja prihvatljivog rješenja u kojem nitko ne bi bio uskraćen za svoja prava, ne bi bilo dvadesetak učenica i učenika, nego nekoliko hiljada ljudi. Inicijativi učenika bi se pridružili profesorice i profesori, roditelji, civilne udruge, kulturne i religijske institucije. To se nije dogodilo i teško će se dogoditi. To je nažalost stvarna slika ovoga grada. Najveći je broj onih koji šute i koje se kao ne žele javno izjašnjavati, a šutnja je u ovakvim slučajevima najgora, ona će uvijek tolerirati zlo i na koncu se prikloniti najgorem i najgorima. Inicijativu djece bi trebalo podržati i zahtijevati od odgovornih u politici da se ozbiljno pozabave reformom školstva i obrazovanja, materijom i sadržajem udžbenika, kompetencijom i stručnošću nastavnog kadra s onu strane njihove etničke pripadnosti (a baš tu je stanje katastrofalno!), da se uvaže i stavovi etničkih skupina, ali da se pritom nikoga ne diskriminira, pogotovo ne manjine, one koji u ovom konkretnom slučaju ne pripadaju bošnjačkom i hrvatskom etničkom kolektivu. Nije točno da se ne može pronaći rješenje, ali je problem što politički predstavnici to ne žele jer im je stalo da onemoguće i dokraja unište svaku koegzistenciju koja postoji.

Često ste govorili o položaju Hrvata u BiH. Da li bi treći entitet riješio njihove probleme i je li uopšte rješenje u novim podjelama?

Sve i kad bi došlo do toga, treći entitet ne bi riješio ništa, ali bi njegova uspostava službeno potvrdila zamišljene granice nacionalističkog hercegbosanskog političkog pašaluka na čijem prostoru su počinjeni i strašni zločini i etnička čišćenja. Osim hrvatske nacionalne, vjerske i ekonomske elite, većina od toga ne bi imala ništa. Vjerojatno bi im bilo i gore. To pokazuje i sadašnje loše socijalno i ekonomsko stanje u onim gradovima i mjestima gdje su u većini i iz kojih konstantno i masovno odlaze.

Kako se osjećate u Jajcu i kakvo je stanje u ovom gradu?

Grad Jajce je u posljednjih dvadeset godina proživio iste ili slične transformacije i promjene kao i mnogi drugi gradovi u našoj zemlji. To je grad dviju nacija, dviju vjera, dviju škola, dviju ekonomija, kako god se to ponekad mimikrira i ne želi priznati. Jajce je taoc političkih, nacionalnih, partijskih i ekonomskih odnosa koji ga koče i u njegovom razvoju ali i na njegovom putu da postane otvoreni grad u kojem će se svi dobro osjećati, prije svega oni koji su u bilo kojem smislu u manjini ili su zakinuti za svoja prava.