Drago Bojić: Fra Luka, ima li novih momenata?

Drago Bojić o pok. Luki Markešiću na osoban način o osobnim i općim stvarima.

Prošlo je više o dva mjeseca od smrti fra Luke Markešića. Da je živ, u prošlu subotu 18. listopada na Dan sv. Luke, proslavili bismo u samostanu Sv. Ante na Bistriku njegov imendan i pjevali bismo njegovu omiljenu pjesmu „Sejdefu majka buđaše“. Fra Luka nije bio naročito muzikalan, ali volio je sevdalinke, među njima najviše tu pjesmu. On je ne bi ni pjevao, ali bi s uživljenošću slušao. Nikad ga nisam pitao zašto voli baš tu pjesmu, ali to nije ni bilo važno. Nekad je bolje odšutjeti i promatrati oči i lica ljudi. A u tim trenucima fra Luka je izgledao drukčije, šutio bi, uronjen u misli, zadignute glave, slušao bi i na kraju bi sa smiješkom samo rekao: „Dobro si to!“ Dobro je pamtiti ljude po pjesmama koje su voljeli, jer tako ih se i tada sjetimo. Nema fra Luke, nije se slavio imendan, nije bilo ni pjesme. Ali zato ima sjećanje. Za života sam u šali govorio da sam mu već pripremio In memoriam i da je njegovo samo da se „preseli“ na drugi svijet. Fra Luka je svoje „učinio“, red je da ispunim obećanje.
O fra Luki je neposredno nakon njegove smrti prilično kazano i napisano. Ali fra Luka je od onih ljudi o kojima se uvijek može govoriti i pisati. Ostalo je dosta toga što je nepoznato i franjevačkoj i društvenoj javnosti u Bosni i Hercegovini, a što o fra Luki možda i ponajviše govori. Ne treba sve ni govoriti, ni zbog pokojnika ni zbog prijateljstva, jer to drugi možda ne bi razumjeli a možda im ne bi previše ni značilo. Ipak, nešto i od toga se može i treba iznijeti. Ovaj tekst je osoban, zato što hoću da bude takav i što o fra Luki – svome subratu, profesoru, sugovorniku i drugu – u zahvalnosti za zajedničke trenutke, druženja i razgovore, „dugujem“ upravo takav tekst. Pritom ne pretendiram da sam ga najbolje poznavao niti da sam mu bio najbliži i najdraži. Ali sebi zadržavam pravo – a istodobno ispunjavam i obećanje – da na svoj način progovorim o fra Luki Markešiću.
Posljednjih godina živjeli smo u istom samostanu i provodili puno vremena u druženjima, razgovorima i diskusijama koje bi se najčešće vodile poslije ručka ili nakon večernjih informativnih i političkih emisija. Rijetko je koji dan prošao a da nije bilo „tumačenja“ (kako smo interno nazivali naše rasprave) pa i žestokih diskusija o „vječnim temama“ – crkvenim i političkim. Iako smo manje-više unaprijed znali stavove jedni drugih, uvijek se iznova razgovaralo. Fra Luka je redovno bio u kući pa je sudjelovao u gotovo svim diskusijama. Nije volio površne razgovore niti se bavio sitnicama svakodnevnog života. Uvijek se bavio „velikim“ temama i samog sebe je uvjeravao da time „mijenja svijet“.
Moje prvo sjećanje na fra Luku Markešića vezano je uz matursku večer generacije iz 1994. godine u Baškoj Vodi gdje je devedesetih godina zbog rata bila privremeno izmještena Franjevačka klasična gimnazija iz Visokog. Ne sjećam se je li na maturskoj večeri bio tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović, ali se sjećam da je bio fra Luka Markešić i da je držao govor. Ne sjećam se ni o čemu je govorio, ali znam da smo ga doživljavali kao važnog fratra, vjerojatno i zbog toga što je među mnogim profesorima i franjevcima baš on govorio. Doduše, kasnije ću se uvjeriti da je fra Luka uvijek i posvuda govorio i onda i ondje gdje nije bio ni predviđen da govori, ne toliko radi sebe, koliko radi toga što je smatrao da o važnim stvarima uvijek treba govoriti. Tih godina smo već ponešto i čitali, pratili smo rat i ratna događanja i nailazili na ime fra Luke Markešića, ponajprije u listu Svjetlo riječiu kolumni „Ja ovako“. Naziv kolumne posve odgovara fra Lukinom karakteru, a smislio ga je njegov odani suradnik fra Ladislav Fišić koji je kao tajnik Provincije dok je fra Luka bio provincijal, te kao urednik i lektor u Svjetlu riječijezično i stilski dotjerivao fra Lukine tekstove. U toj dobi, izvan domovine i zavičaja iz kojih su gotovo svakodnevno stizale tužne i zastrašujuće vijesti i bez mogućnosti da shvatimo što se stvarno događa, nismo bili posve svjesni koju je ulogu u tom vremenu imao društveni angažman dijela bosanskih franjevaca, među kojima je bez sumnje jedan od najangažiranijih bio upravo fra Luka. To ćemo tek kasnije u studentskim godinama početi shvaćati.

Luka Markešić, uvijek spreman za razgovor
Desetak godina od mature, u sklopu istraživanja katoličkog tiska u Bosni i Hercegovini, pročitao sam gotovo sve što je fra Luka napisao. Zato sam mu ponekad u šali znao kazati da sam ga u cijelosti „istražio“ – pročitao što je napisao, njegove publicističke i teološke radove, ali i sve ono vezano uz angažman u Hrvatskom narodnom vijeću (HNV). Zadirkivao sam ga da mu neki tekstovi s kraja osamdesetih godina, kada je kao i mnogi drugi – gotovo svi – bosanski franjevci vjerovao da će višestranačje donijeti demokraciju, dijelom odudaraju od onih koje je ispisivao kasnije – nakon što je uvidio pogubnost HDZ-ove politike za Bosnu i Hercegovinu i bosanske Hrvate. Fra Luka je kao i mnogi drugi vjerovao da će demokratske promjene i novoformirane nacionalne stranke donijeti više slobode i za građane i za vjernike, ali brzo se razočarao. Fra Lukin zemljak fra Ljubo Lucić, još jedan veliki bosanski franjevac 20. stoljeća, na jednom mjestu piše da su tada, koncem osamdesetih, svi bosanski franjevci bili uz HDZ, ali su se neki od njih brzo osvijestili kad su uvidjeli kamo vodi ta politika. Među njima je bio i do konca života ostao fra Luka. Fra Lukino razočarenje HDZ-om i njegovom politikom koja je izdala bosanske katolike i Hrvate i na taj način pokušala i Bosnu Srebrenu ukloniti s povijesne scene, bitno će utjecati na njegov kasniji društveno-politički angažman. Sve druge opcije su nekako mogle proći kod fra Luke – i Lijanovići i HSP i dr. – ali nikako HDZ i njegova politika.
U tom kontekstu treba promatrati i njegovu otvorenu podršku SDP-u i strankama Platforme nakon parlamentarnih izbora 2010. Fra Luki je najvažnije bilo da moć politike koja je učinila zlo svome vlastitom narodu – bosanskim katolicima i Hrvatima, provinciji Bosni Srebrenoj, Katoličkoj crkvi u BiH, ali i drugim narodima i zemlji Bosni i Hercegovini bude što manja. Pritom fra Luki nije toliko bio važan SDP kao stranka ni njegovi lideri niti se njihovoj politici priklanjao zbog neke koristi. On je podržavao socijaldemokratsku opciju jer je smatrao da je ona jedina dobra za Bosnu i Hercegovinu i njezine ljude i narode. Kad sam u jesen 2010. i u proljeće 2011. godine u više tekstova uSvjetlu riječi (koje je tada uređivao fra Ivan Šarčević) i u javnim istupima kritizirao tadašnju koaliciju SDP-a i njezino političko djelovanje, nužno je to pretpostavljalo i žestoke rasprave s fra Lukom, koji je inače moje tekstove, ali i tekstove drugih društveno angažiranih bosanskih franjevaca redovito čitao. I fra Luka je tada, kao i neki drugi, fra Ivanu Šarčeviću i meni predbacivao da smo Svjetlo riječi izručili HDZ-u, da smo izdali provincijsku politiku, samo zato što smo ostali na kritičkoj distanci prema strankama Platforme i uopće prema svim stranačkim opcijama, pogotovo prema politici HDZ-a. Iako je bilo očito da to nije tako, trebalo je vremena da fra Luka uvidi da je pogriješio. Ali ni tada pogreške nije priznavao niti ih je ispravljao isprikama i riječima, nego novim govorom i drukčijim odnosom.

fra Drago Bojić
Fra Luka je bio svjestan slabosti SDP-a i njihove politike, ali i to je smatrao boljim rješenjem od nacionalnih stranaka i zato ga je uvijek branio. Kad je ipak uvidio da takozvanoj „eliti“ SDP-a nije stalo ni do ideje socijaldemokracije niti do političke alternative, na svom portalu je napisao da ga je Zlatko Lagumdžija “razočarao”. To Zlatku Lagumdžiji i njegovim političkim suradnicima koji se ovih dana nakon katastrofalnih izbornih rezultata međusobno razračunavaju, nije značilo ništa, ali im je godilo i značilo kad je fra Luka otvoreno i nedovoljno kritički podržavao njihovu politiku. Tada je fra Luka bio često i u medijima, ali čim se vlast posložila, više ga „esdepeovski mediji“ praktično nikad nisu zvali. Fra Luka je o svemu imao svoj stav, jer je smatrao da je njegovo mišljenje važno. Da je živ, ni ovi izbori ne bi prošli bez njega i bili bi zasigurno „zanimljiviji“, ako ne u javnosti, onda bar u našem samostanu. Njegova borbenost, upornost i nepopustljivost bile su fascinantne. Da je kojim slučajem fra Luka bio general u vojsci, ili bi sve bitke dobio, ili bi pogubio svu vojsku. Treće u njegovom slučaju ne bi bilo moguće.
U tom vremenu – koncem 2010. i početkom 2011. godine se dogodio i razlaz među članovima Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), preciznije kazano razlaz između fra Luke i Ivana Lovrenovića – razlaz koji će odjeknuti ponajprije u sarajevskoj ali i u bosansko-hercegovačkoj javnosti i razlaz koji su mnogi potencirali i mnogi mu se radovali, a koji će imati posljedice za interne odnose i u Bosni Srebrenoj. To što se u tom vremenu događalo među bosanskim franjevcima u Sarajevu, a što je tek rijetkima poznato, fra Luka nije do kraja razumijevao niti ga je naročito zanimalo. Uostalom, on je uvijek djelovao sam pa je i Hrvatsko narodno vijeće (HNV) poistovjetio sa svojim političkim poslanjem i nije se previše osvrtao na posljedice. Ipak, s vremenom je uviđao da neki koji su ga načelno podržavali, zapravo ne stoje uz njega i njegove istupe koriste kako bi se razračunavali sa svojim dojučerašnjim suradnicima i prijateljima. O tome nije volio razgovarati, nije čak javno ni priznavao da je to tako. Svoj sukob i razlaz s Ivanom Lovrenovićem držao je za sebe i o tome nije pričao, a s Ivanom je imao dugu povijest plodne suradnje.
O svemu tome smo više puta razgovarali i u četiri oka, iako fra Luka nije baš volio govoriti o tim temama. Teško je priznavao svoje pogreške jer je smatrao da ih ne čini sračunato i jer mu se činilo da se prema njegovom mišljenju nevažnim stvarima pridaje prevelika važnost. Nije bio zlopamtilo niti od onih ljudi koji su vječito uvrijeđeni. Posljednjih godina je gotovo stalno doživljavao da ga drugi vrijeđaju, lažno optužuju i blate, ali s tim se nosio dostojanstveno i nije se previše ni zamarao time. Možda i zato što je još od svoje mladosti iskusio da je život grub i opor i da se za sebe i svoje stavove valja stalno boriti. I sam je ponekad znao biti oštar i grub prema drugima, ali je teško priznavao svoja prekoračenja jer ih nije činio zlonamjerno i proračunato. Čudio se ponekad lakoj osjetljivosti drugih ljudi i njihovim žalopojkama i sažaljevanju samih sebe. On se nikad nije sažaljevao i rijetko je pričao o svojim mukama i bolima. Bio je stamen, siguran u sebe i javno nije pokazivao svoje osjećaje. Nije volio ni da drugi sažaljevaju i rijetko je i pričao o svojim bolestima.

Fra Luka za govornicom HNV-a, 1994.
Iako je ponekad ostavljao takav dojam i iako su ga neki ljudi doživljavali takvim, fra Luka nije bio isključiv. Nije isključivao ljude ni onda kad bi s njima vodio žestoke rasprave i kad bi padale i teške riječi. Naprotiv, bio je otvoren prema drugima, ali je uvijek imao svoj stav. Svoju otvorenost za druge pokazivao je zanimanjem i zauzimanjem za ekumenizam i međureligijsku suradnju. Kao franjevac i „tvrdi“ katolik, svjestan da živi u zemlji različitih vjera i svjetonazora, podržavao je susrete i suradnju s drugima. Pritom je uvijek iznosio stavove Katoličke crkve, ali je i drugima poštivao jednako pravo i čini se da je baš najviše poštivao one koji su imali jasne i čvrste stavove kao i on.
Posebno je bio osjetljiv na Ahdnamu i njezino značenje, pogotovo za njezin religiozni aspekt – na kršćansku i franjevačku veličinu fra Anđela Zvizdovića. Bilo mu je stalo do njezine teološke reaktualizacije zbog povijesti Bosne Srebrene, ali i radi zagovaranja dobrih odnosa između Bošnjaka i Hrvata koje su hrvatska politika u BiH i hercegovački mediji sve više narušavali, a fra Luku nazivali „komunjarom i daidžom“, s čime su se slagali i neki hercegovački franjevci, iako je baš fra Luka, osobito u vrijeme dok je bio provincijal, ali i kasnije, inzistirao na suradnji i zajedničkim projektima dviju provincija, kao i svih južnoslavenskih provincija, posve na tragu i u duhu Franje Asiškog i franjevaca Bosne Srebrene iz prošlosti. Na njegovom sprovodu nije bio nitko u ime hercegovačke franjevačke provincije, koja je, pogotovo u vrijeme komunističke Jugoslavije i u vrijeme sukoba s biskupima, da bi opstala, pomoć tražila i nalazila u bratskoj Bosni Srebrenoj. Toga su svjesni i neki hercegovački franjevci, ali uglavnom šute o tome i tako pristaju da se njihovu braću iz Bosne difamira i na njihovim službenim medijima.
Fra Luki sam u osobnim razgovorima više puta kazao svoje mišljenje i kritiku s obzirom na način i kontekst obilježavanja obljetnice Ahdname, i prigovarao mu da dopušta da drugi manipuliraju i njime i Ahdnamom, ali sam ga podržavao u njegovoj temeljenoj orijentaciji i nakani. Ove godine mu gotovo nitko od franjevaca nije došao na svečanu akademiju u povodu obilježavanja danaAhdname, nitko ni od onih koji su pred njim samo deklarativno podržavali to što radi. Navečer smo o tome dugo razgovarali, a on je, pogođen i zabrinut, tada kao i svaki drugi put ponavljao da bez Ahdname nema Bosne Srebrene i da bi odustajanje od nje značilo i odustajanje od samih sebe i od bosanskog franjevaštva. Složili smo se u tome da je ipak pogubnije to što neki bosanski franjevci slijede hercegbosanske ideologe i potkupljive crkvenjake pa preziruAhdnamu, smatraju čak da je fra Anđeo Zvizdović trebao „pljunuti sultana“ čime bi sebe, svoju braću i svoje vjernike poveo u suludu „mučeničku“ smrt, nego činjenica da dio bošnjačke javnosti manipulira Ahdnamom, i da njezin simbolički kapital i simboliku Bosne Srebrene i franjevačkog habita koristi da pokrije lošu politiku. Fra Luka se na to nije obazirao, on se držao svoga puta i nije ga napuštao. Na svoj način borio se protiv ideologije koja i jednu i drugu franjevačku provinciju odvodi od njihovog franjevačkog poslanja i izručuje najgorim političkim (nacionalističkim) opcijama i svođenju franjevačkog poslanja u Bosni i Hercegovini na političko hrvatstvo i uskogrudni apologetski katolicizam!
Fra Luka je, kako su to neki i istaknuli nakon njegove smrti, govorio i djelovao iz cjeline, ne zamarajući se, a ponekad i ne uviđajući detalje, ni onda kad bi baš detalji bili odlučujući. Smatrao je da je njegova „misija“ da čuva i štitiBosnu Srebrenu, Katoličku crkvu u BiH i državu Bosnu i Hercegovinu i činio je to beskompromisno. Posebno je bio osjetljiv na kritiku Katoličke crkve i stalno je govorio da ne treba kritizirati Crkvu niti njezine službe, već pojedince koji obnašaju te službe i pritom nanose štetu Crkvi. Pratio je fra Luka i suvremenu teologiju – naručivao nove knjige i čitao njemačke teološke časopise – ali joj nije pridavao veće značenje. Ponekad smo mu predbacivali da citira teologe od prije puno godina, a on je na to uzvraćao da to i jest najbolje od teologije i da je ovo novije sve „potanko“. Mnogi su mu prigovarali, pa i neki s najviših razina Katoličke crkve da njegova ekleziologija (nauk o Crkvi koji je fra Luka više o četiri desetljeća predavao na Franjevačkoj teologiji na Neđarićima) nije dovoljno „crkvena i katolička“, a tko je iole poznavao fra Luku i njegove ekleziološke spise, zna da je bio „totus chatolicus“ (posve katolički) i uvijek je branio Crkvu jer je ona za njega bila „sveta Crkva grešnika“, kako je često ponavljao, citirajući pritom Karla Rahnera – jednog od najvećih teologa 20. stoljeća kojeg je fra Luka ponajviše uvažavao. U crkvenim pitanjima bio je nepopustljiv i tvrd i nije ni zere odstupao od crkvenog učenja i Drugog vatikanskog koncila i njegovih dokumenata, koje većina onih koji su ga kritizirali nisu ni vidjeli a kamoli pročitali. Pritom je pratio i čitao sve druge crkvene dokumente i rijetko tko je i među teolozima i svećenicima toliko pozornosti pridavao crkvenim dokumentima, pogotovo papinskim enciklikama. Pape je neizmjerno poštivao, pritom ne zbog računice i osobnog interesa, kako to danas čine neki biskupi i svećenici da bi se dodvorili i od toga profitirali, već zato što je bio institucionalan i crkven čovjek, što je instituciju i službu pape smatrao temeljnom za kršćanstvo i katoličku vjeru.
Tvrd i nepokolebljiv je bio i u svojim političkim stavovima. Iako već u poodmakloj dobi, fra Luka je do svoje smrti bio društveno angažiran. Ovladao je „pod stare dane“ i suvremenim načinima komuniciranja pa je sam vodio i uređivao portal Hrvatskog narodnog vijeća i ondje redovno iznosio svoje mišljenje o temama koje je smatrao društveno važnima. Tako je, između ostalog, napisao i pismo Papi Franji nakon što je mostarski Večernji list za osobu godine proglasio, dvojicu fra Luki izrazito dragih papa: papu Benedikta XVI. i sadašnjeg papu Franju. Nije ga zanimalo hoće li to netko drugi učiniti, smatrao je da je njegova dužnost da reagira na manipulaciju papama, kao što je reagirao i na mnoge druge društvene i religijske devijacije „kako bi spasio dušu svoju“, primjerice i na manipuliranje Evanđeljem, Crkvom i vjerom u slučaju haškog osuđenika Darija Kordića. To je vjerojatno jedna od najvažnijih fra Lukinih crta – djelovao je samostalno, imenom i prezimenom, bez kalkulacija, ostajući pritom uvjeren da čini dobro. Sve što je govorio i pisao, sam je dokumentirao, objavio gotovo sve i dijelio knjige gratis, posebno svojim studentima i franjevcima. Dok su mu mnogi i u Crkvi i u javnosti prigovarali zbog njegovih političkih stavova, govorio sam mu da su njegovi politički stavovi zdraviji i progresivniji nego oni crkveni i teološki. Time su uvijek otpočinjale duge teološke rasprave u kojima se fra Luka branio svojom ekleziologijom, pozivao se na pape i njihove dokumente. Posljednjih godina dvojica najdražih njegovih teologa bili su Joseph Ratzinger i Walter Kasper. Donosio sam mu ponekad knjige iz Beča i kad bi on htio da plati, govorio sam mu, da je meni najvažnije da on čita pa da možemo raspravljati.
Fra Luka je volio druženja i uvijek se nudio za razgovor. Nije bježao ni od konflikta, naprotiv, ponekad se činilo kao da ga traži, jer je volio rasprave i bistrenje stavova. Ali i nakon žestokih rasprava nije prekidao komunikaciju i nikad nije glumio uvrijeđenu veličinu. Kad je nakon njegovog teksta o Ivanu Lovrenoviću (2011. godine) kojim ga je proglasio „ideologom pogrešne politike HDZ“, svojim tekstom žestoko reagirao prof. Enver Kazaz, fra Luka nije uzvratio. Nekoliko mjeseci poslije toga, on i Kazaz su se na Bistriku „zagrlili i izmirili“. Time, ni jedan ni drugi nisu zanijekali činjenicu različitih stavova i pogleda, ali time se otvorila nova mogućnost razgovora i brušenja mišljenja.
Fra Luka se volio šaliti. Kad je saznao da ima ozbiljnih poteškoća sa srcem i da će morati na operaciju, u šali sam se dobrovoljno prijavio da mu doniram srce – laskajući mu pritom pred drugima da on i radi Bosne Srebrene i radi Bosne i Hercegovine i baš zato što je takav, naprosto mora živjeti, jer bi se u suprotnom sve moglo raspasti, aludirajući pritom na njegove riječi koje je često izgovarao, kako su on i još neki s njim „spasili“ Bosnu. Volio je takve šale i nekako se činilo da je posljednjih mjeseci života postajao mekši i pristupačniji kao da je slutio da se bliži kraj. Ali i tada je u razgovorima i diskusijama ostajao nepokolebljiv.
Dok neki ljudi pred kraj života imaju osjećaj da nisu učinili dovoljno ili da nisu učinili sve kako je trebalo, pa su onda nesretni i mrzovoljni, to nije bio slučaj s fra Lukom. On je bio posve uvjeren da je sve što je govorio i činio bilo dobro. Takva samouvjerenost je rijetka i ponekad može iritirati, ali kad ga se bolje upozna, onda se uviđa da tu nije riječ ni o kakvoj preuzetnosti, već da je to naprosto on. Ponekad se činilo da tako nastupa samo zato da bi s drugima raspravljao. Nije bio sklon srednjim rješenjima, sve je svodio na odluku ili-ili.
Nikad nije propuštao dnevnike (informativne emisije) i u tom vremenu bi daljinski upravljač bio u njegovim rukama. I kad bi gosti bili tu, on ne bi odustajao od dnevnika nakon kojih su uvijek bile rasprave. To je davalo posebnu draž našim druženjima, jer kad je u kući bio fra Luka, moralo je biti diskusije. Da je živ, kakve bi to bile rasprave sad nakon izbora! I ukućane i druge ljude koji bi dolazili znao je često pitati: “Ima li novih momenata?” Već to je bio znak da je otvoren za druženje i razgovor. Kad više ne bi imao argumenata, onda se pozivao na to da je svima nama bio profesor, da smo još mladi i „u nastojanju“. Kad bi mu se reklo da mu to nisu nikakvi argumenti, pomalo i ljutito bi napuštao diskusije, ali bi se nakon šetnje u vrtu vraćao raspoložen i iznova „nabrijan“ za novu rundu sučeljavanja jer je smatrao da nije sve rekao.

Neovisno o tome što o fra Lukinom društvenom angažmanu nema i neće biti konsenzusa, ono što je učinio za Bosnu Srebrenu u različitim službama, ubraja ga među najznačajnije bosanske franjevce posljednjih desetljeća. Sve što je govorio i činio, pa i njegov društveni angažman, bilo je u određenom smislu vezano uz Bosnu Srebrenu – njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost. I za Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu. Bez kalkulacija i bez računice.
Takvi ljudi, unatoč i njihovoj tvrdoći i nepopustljivosti, unatoč i promašajima i slabostima, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim i nedostaju svakom tko ih je iole poznavao. S fra Lukom se moglo i šaliti i ozbiljno razgovarati i žestoko „svađati“. U diskusijama i „svađama“ je i bio najživlji. Meni najviše nedostaje zbog razgovora, iako sam u posljednje vrijeme, da bih potaknuo rasprave, češće bio „u paktu s njim protiv drugih“, da rasprave i tumačenja budu što življa i žešća. Znao je to i fra Luka, prihvaćao je izazov i u tome uživao. Dok ovih dana pratim političku scenu u BiH, često se sjetim fra Luke. Kakve bi to debate bile!
Fra Luka je živio skromno, ali je bio odgovoran i nevjerojatno angažiran. Svemu što je činio davao je viši cilj, pogotovo posljednjih godina života. Živio je za Bosnu Srebrenu, za Katoličku crkvu, za Bosnu i Hercegovinu – svoju „svetu zemlju“ i sve ih svojim životom zadužio. I mnoge od nas kojima je predavao i s kojima je živio. Zato je ovaj tekst i izraz zahvalnosti velikom bosanskom ujaku!
Ne znam zašto je fra Luka volio baš pjesmu Sejdefu majka buđaše, ali znam da će me uvijek podsjećati na njega. „Vojujući“ do kraja života samostalno i beskompromisno, strastveno i borbeno, rekao bih “ratnički”, otplovio je fra Luka dostojanstveno i ponosito svojom šajkom (brodicom) u novi svijet. A ondje ćemo jednog dana nastaviti tumačenja, jer već sad ima puno „novih momenata“.
Tvoj fra Drago

 

prometej.ba

 

Fotografije: Dnevni list, Dnevni avaz, arhiva Ivana Markešića