Dr. Muqtedar Khan: Bez idžtihada, islamska misao i islamska civilizacija počinju propadati
Realpolitika koja se temelji na tzv. islamskoj teoriji međunarodne politike, dar el-islama protiv dar el-harba, nije zasnovana niti na učenjima Kurʼana, niti na Poslanikovim hadisima. To je vrlo slično ideji postavljanja demokratskog Zapada protiv komunističkog zlog Istoka, Grka protiv barbara, Jevreja naspram goja, itd. Zato što su islam oblikovale i takozvana islamska carstva, koja su ponekad vodila ratove jedno protiv drugog, takozvane islamske teorije rata i mira su uglavnom realistične po karakteru. Postoje neke inicijative koje se temelje na islamskim idealima. U pripremi je moja knjiga Islam i dobro upravljanje: Politička filozofija ihsana u kojoj pokušavam otvoriti vrata jednoj islamskoj idealističkoj paradigmi.
Dr. Muqtedar Khan je profesor na Odsjeku političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Delawer. Naučni je direktor Instituta za nacionalnu sigurnost Državnog sekretarijata (2016-2019) pri Institutu za globalne studije Univerziteta Delawera. Bio je viši nerezidentni saradnik neprofitne organizacije za javnu politiku Brookings Institution (2003-2008), saradnik u Centru Alwaleed na Univerzitetu Georgetown (2006-2007), i saradnik u Institutu za društvenu politiku i razumijevanje (2001-2016). Trenutno je viši saradnik u Centru za globalnu politiku (2016-danas).
Osnovao je Program islamskih studija na Univerzitetu Delawera i bio njegov prvi direktor, od 2007-2010. Stekao je doktorsko zvanje iz međunarodnih odnosa, političke filozofije i islamskog političkog mišljenja na Univerzitetu Georgetown u maju 2000.
Njegovu posljednju knjigu, Islam i dobro upravljanje: Politička filozofija ihsana [Islam and Good Governance: Political Philosophy of Ihsan], objavit će Palgrave Mcmillan u martu 2019. Kao ekspert za upravljanje, predaje i obučava izabrane lidere i kreatore politike u Sjedinjenim Državama, na Filipinima, u Indoneziji, Maleziji, Finskoj i Belgiji.
Autor je više knijga: Američki muslimani: Graditi mostove od vjere do slobode[American Muslims: Bridging Faith and Freedom] (Amana, 2002), Džihad za Jerusalem: Identitet i strategija u međunarodnim odnosima [Jihad for Jerusalem: Identity and Strategy in International Relations] (Praeger, 2004), Islamski demokratski diskurs [Islamic Democratic Discourse] (Lexington Books, 2006), Debata o umjerenom islamu: Geopolitika islama i Zapad [Debating Moderate Islam: The Geopolitics of Islam and the West] (University of Utah Press, 2007) i Islam i dobro upravljanje: Politička filozofija ihsana [Islam and Good Governance: A Political Philosophy of Ihsan] (Palgrave, 2019). Dr. Khan je čest komentator u međunarodnim medijima. Njegovi članci i komentari mogu se naći na www.ijtihad.org. Istraživanja prof. Khana mogu se naći na http://udel.academia.edu/MuqtedarKhan.
J. Harris Proctor tvrdi, u svojoj knjizi iz 1965. Islam i međunarodni odnosi, da je teško dokazima potkrijepiti tezu o uticajnosti islama u međunarodnim poslovima. Po Vašem mišljenju, je li islam – i ako jeste, u kojoj mjeri – faktor koji utiče na inostrane poslove većinski muslimanskih zemalja?
Naučnici poput Proctora, kada daju takva zapažanja, u suštini preispituju djelovanje islama. Kada se shvatio, pa i identifikovao uticaj islama na međunarodne odnose, postavilo se pitanje kako to da islam koji je ideja, koji je religija, može tako djelovati, budući da su akteri na međunarodnoj sceni prvenstveno države. Međutim, od tada smo vidjeli uspon nekoliko islamskih snaga, na primjer, islamskih država kao što su Iran i Pakistan, islamskih organizacija kao što su OIC (Organizacija islamske saradnje) i IDB (Islamska razvojna banka), islamskih pokreta kao što su Muslimanska braća i militantnih organizacija kao što su Hamas, Hizbullah i talibani, da spomenemo nekoliko. Preko ovih posrednika, koji tvrde da djeluju u ime islama, islam utiče na globalnu politiku. Osim toga, „islamsko“, kao identitet, također ima uticaja na inostranu politiku mnogih muslimanskih država kao što su Turska i Saudijska Arabija, koje islam koriste kao izvor „meke moći“ i legitimnosti. Danas je islam jedan od onih faktora koji oblikuju globalnu politiku i nameću geopolitici da na globalnom nivou bude politika identiteta.
Istraživanja islama u međunarodnim odnosima su se eksponencijalno povećavala tokom protekle dvije decenije. Je li islam u sebi i po sebi jedan pristup kog treba smatrati nevestfalskim diskursom, koji nije utemeljen ni u jednoj postojećoj školi mišljenja međunarodnih odnosa?
Od napada 11. septembra 2001, uočljivo je eksponencijalno povećanje istraživanja islama, a od sloma Sovjetskog Saveza ih je već bilo sve više, jer je Zapad tražio novog neprijatelja kako bi očuvao jedinstvo zapadnog saveza. Zato se može naći obilje literature o raznovrsnim islamskim temama, međutim, istraživanja međunarodnog sistema sa islamskog gledišta, ako takvo uopšte postoji, je vrlo malo. Bilo je pokušaja da se formuliraju islamske teorije međunarodnih odnosa, međutim, većina njih su bile hipotetske ili normativne. Svijet se još uvijek oblikuje po vestfalskoj paradigmi, a najbolje što muslimani mogu uraditi je da daju neko muslimansko gledište ili stajalište nacionalnih interesa neke muslimanske zemlje. Da li islamske zemlje kao što su Saudijska Arabija i Iran imaju zajedničko stajalište? U Turskoj je pokrenuta zanimljiva inicijativa da se koriste djela Ibn Halduna kako bi se pribavio jedan alternativni svjetonazor i jedan alternativni pogled na svijet, međutim, u ovom trenutku, to je više ideja, nego nauka.
Ideja islamskog pristupa međunarodnim odnosima suštinski dopušta identitetu da nadomjesti epistemologiju. Ono što vam je potrebno je pristup koji uvažava značaj identiteta u međunarodnoj politici, a ipak dopušta naučno zaključivanje. Budući da živimo u post-istinitom okruženju, veća je potreba da analize utemeljimo u činjenicama i iskustvenoj stvarnosti nego u lažnim narativima i dezinformacijama. Tvrdim da je konstruktivistički pristup međunarodnim odnosima, koji prepoznaje da identitet oblikuje interese aktera, adekvatan za muslimane, kako bi mogli istraživati međunarodne odnose a uvažavati značaj islama.
Zašto se zemlje koje proglašavaju islam svojom zvaničnom religijom ponašaju slično nemuslimanskim zemljama u geopoličkom sistemu, na osnovi vlastitih interesa i realpolitike?
Sve države, bile one sekularne, islamske, hinduističke ili jevrejske, djeluju u skladu sa svojim interesima. Sad, raspravu o tome šta čini ove interese mogu oblikovati kulturne, materijalne ili religijske vrijednosti. El-Farabi identifikuje različite vrste država i možete vidjeti da su i njihove interese oblikovale one vrijednosti koje su usvajale. Čak i najislamskije od svih država, država Medine i Rašidunski hilafet, često su djelovale u skladu sa logikom realpolitike. Sporazum na Hudejbiji i njegov kasniji prekid najbolje se mogu razumjeti kroz logiku prenosa moći. Muslimani su često koristili termine kao što su masleha ili hikmada opravdaju politiku zasnovanu na interesu koji odstupa od ideala.
Je li izvorna osnova međunarodnih odnosa u islamu – mir, ili je to ideja neprekidnog rata između islamskog i neislamskog državnog sistema, što zastupaju neke nasilne ekstremističke grupe?
O ovome sam opširno diskutirao u radu pod naslovom „Islam kao etička tradicija međunarodnih odnosa“. Dozvolite da ovdje jasno i glasno kažem da realpolitika koja se temelji na tzv. islamskoj teoriji međunarodne politike, dar el-islama protiv dar el-harba, nije zasnovana niti na učenjima Kurʼana, niti na Poslanikovim hadisima. To je vrlo slično ideji postavljanja demokratskog Zapada protiv komunističkog zlog Istoka, Grka protiv barbara, Jevreja naspram goja, itd. Zato što su islam oblikovale i takozvana islamska carstva, koja su ponekad vodila ratove jedno protiv drugog, takozvane islamske teorije rata i mira su uglavnom realistične po karakteru. Postoje neke inicijative koje se temelje na islamskim idealima. U pripremi je moja knjiga Islam i dobro upravljanje: Politička filozofija ihsana u kojoj pokušavam otvoriti vrata jednoj islamskoj idealističkoj paradigmi.
Većinski muslimanske zemlje nastoje stvoriti različite međunarodne, isključivo muslimanske organizacije, među kojima su Organizacija islamske saradnje, Arapska liga, Vijeće za saradnju zalivskih zemalja i Savez arapskog Magriba. Kako biste procijenili njihov uspjeh i zašto nijedna ova organizacija nije imala uspjeha koji bi se mogao porediti sa UN-om, EU-om, Šangajskom organizacijom za saradnju ili ASEAN-om?
Najveća razlika između ovih dviju vrsta organizacija je što su one muslimanske utemeljene identitetski, stvorene da osiguraju legitimnost svojim osnivačima, dok su druge funkcionalističke institucije, združene da rješavaju zajedničke probleme. UN je bio kolektivni odgovor na pustošenja Drugog svjetskog rata, a Svjetska banka reakcija na potrebu ekonomske obnove nakon Drugog svjetskog rata. OIC je, s druge strane, saudijski odgovor na egipatsku dominaciju u Arapskoj ligi. Oni jedni druge potkopavaju, dok UN i Svjetska banka skladno djeluju. Globalne i regionalne organizacije, kao što je ASEAN, koriste znanje zapadnih društvenih nauka, posebno studija međunarodnih odnosa. Muslimanske organizacije su sklone odbacivati društvene nauke, a nemaju alternative. Birokratija, državne službe i akademije su u muslimanskom svijetu vrlo slabe, nesposobne da naprave sistematsko istraživanje koje bi pomoglo ovim organizacijama, zato što je ondje vladavina političkih ideologa i retorike, a ne razuma – standard. Pogledajte savremene izazove ponovne izgradnje Sirije, Egipta, Gaze: gdje su OIC, Islamska razvojna banka, ili bar Arapska liga u rješavanju tih problema? Imaju li bar kakav plan?
Mnogi muslimanski mislioci, kada govore o religijskoj praksi, koriste riječ el-vesatija, iz kurʼanskog ajeta koji kaže „Stvorili smo vas umjerenom zajednicom“ (Kurʼan, 2:143)? Možete li nam reći nešto više o različitim oblicima umjerenosti u islamskom kontekstu i da li se umjerenost odnosi i na donošenje međunarodnih političkih odluka?
Zapravo, urednik sam knjige na tu temu: Debata o umjerenom islamu: Geopolitika islama i Zapad, a nedavno sam napisao i memorandum prijestolonasljedniku Saudijske Arabije, pod naslovom Memorandum za MBS: Umjerenom islamu treba demokratija.
Ideju el-vesatije razumijevam kao antitezu militantnosti. Ovaj ajet iz Kurʼana dobro se uklapa sa hadisom: „O ljudi, čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer su oni prije vas uništeni baš zbog pretjerivanja u vjeri“ (Sunen ibn Madže, 3029).
Mislim da se umjereni muslimani značajno razlikuju od militantnih muslimana, bez obzira što jedni i drugi zagovaraju uspostavu društva čiji je organizirajući princip islam. Razlika između umjerenih i militantnih muslimana je u njihovoj metodološkoj usmjerenosti i osnovnoj normativnoj preferenci koja oblikuje njihova tumačenja islama. Za umjerene muslimane, prioritetni metod za izbor društvenih i političkih promjena je idžtihad, a vojni džihad posljednja opcija. Za militantnog muslimana, vojni džihad je prva opcija, a idžtihad nije opcija uopšte.
Idžtihad se usko razumijeva kao pravni instrument koji omogućuje neovisno rasuđivanje u svrhu formuliranja islamskih propisa o pitanjima o kojima tekstualni izvori šute. Neizrečena pretpostavka je da, kada tekstovi govore, razum mora šutjeti. Međutim, umjereni muslimanski intelektualci sve više na idžtihad gledaju kao na duh islamske misli, neophodan kako bi islamske ideje i islamska civilizacija očuvale svoju životnu snagu. Bez idžtihada, islamska misao i islamska civilizacija počinju propadati.
Za umjerene muslimane, idžtihad je način življenja, koji omogućuje da mu, istovremeno, srce vodi islam, a um uživa nesputanu slobodu mišljenja. Umjereni musliman je, dakle, onaj koji njeguje slobodu mišljenja i prepoznaje egzistencijalnu potrebu za vjerom. On/a teži promjeni, ali snagom uma, a ne postavljanjem mina.
Umjereni muslimani žele da neko društvo bude država vrlina – u kojoj će se prema svim ljudima postupati dostojanstveno i s poštovanjem. Neće biti mjesta za političko ili normativno zastrašivanje. Pojedinci će nastojati da žive moralnim životom, zato što će shvatati da je takav poželjan. Zajednice će se nadmetati u dobročinstvu, a politika podsticati dobro i zabranjivati zlo. Oni vjeruju da usvajanje poruke islama može donijeti društveni preobražaj nužan za uspostavljanje moralne države. Jedino područje na kojem umjereni muslimani dozvoljavaju pretjeranost je idealizam.
Prevod: Azra Mulović
