Osman i Džafer – Kulenovića loza iz Rajnovca kod Kulen Vakufa
Autor: Nadan Filipović
Dr Osman Kulenović je rođen 15. decembra 1889. godine u Rajnovcu (Rajnovcima) kod Kulen Vakufa od oca Pašage i majke Meleće Kulenović – Sulejmanbegović. Još u gimnaziji u Bihaću se opredjeljivao kao Hrvat. Kasnije, kada je počeo studirati na Pravnom fakultetu Kraljevskog Sveučilišta u Zagrebu priključio se veoma jakom starčevićevskom, a kasnije frankovskom pokretu. Uskoro je postao član frankovačke vrhuške na fakultetu. Najbolji su mu prijatelji bili Ante Pavelić, Hilmija Šehić, Ivo Buhić i Jure Šutej. Bio je veoma aktivan u „Hrvatskom muslimanskom akademskom društvu“ koje je, također, bilo na frankovačkoj liniji djelovanja. Za vrijeme austrougarske vladavine bio je najmlađi zastupnik u Zemaljskom saboru. Kasnije je prešao u Beč gdje je diplomiraona Pravnom fakultetu, a doktorirao je 1917. godine. Najprije je, 1921. godine, dobio poziciju kotarskog predsjednika u Kotor Varošu, ali je na zahtjev lokalnih Srba smijenjen zbog neskrivenog hrvatstva. Vratio se u Bihać i 1923. godine otvorio odvjetnički ured. U Bihaću se nije bavio politikom, a jedino je bio član hrvatskog pjevačkog društva „Krajišnik“. Višekratno mu je nuđeno da bude na listi Hrvatske seljačke stranke, kao i Jugoslovenske muslimanske organizacije u kojoj je veoma aktivnu ulogu igrao njegov mlađi brat Džafer, ali je on te ponude redovno odbijao. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i utemeljenja Nezavisne države Hrvatske dr Ante Pavelić ga je uvrstio u vladu i postavio ne mjesto potpredsjednika, a da ga nije ni upitao želi li tu poziciju ili ne. Naime, Pavelić je poslao službeni automobil u kojem se dovezao raniji istaknuti član Hrvatske seljačke stranke Stipe Šimić, koji je promijenio politički tabor i postao član ustaške organizacije. Donio mu je dokument o postavljenju potpisan od poglavnika Dr Ante Pavelića koji je naredio da se Dr Osman Kulenović, potpredsjednik vlade NDH, mora isti dan pojaviti na polaganju zakletve kompletne vlade. Iz određenih, meni nepoznatih razloga, Dr Osman Kulenović se tek sutradan u poslijepodnevnim časovima dovezao u Zagreb, te je on bio jedini član vlade koji nije položio svečane zakletve. Kratkotrajna služba u vladi NDH koštat će ga života.
U dokumentima, tačnije u dijelu zapisnika sa saslušanja u prostorijama zagrebačke UDBE, 19. februara 1947. godine Osman Kulenović je istražiteljima rekao: „Na vaš upit kako to da sam baš ja postao potpredsjednik vlade NDH želim kazati da sam potpredsjedniik postao u prvom redu zato jer sam musliman i trebao sam svojim autoritetom i popularnošću svog imena privući mase muslimana NDH, jer sam bio lično veoma poznat i popularan u Bihaću i njegovoj okolici, a i preko moga brata Džafera Kulenovića, jer je on bio poznat u čitavoj Bosni, moje ime je poslužilo i za ostale krajeve. S druge strane, postao sam, odnosno bio sam postavljen od Pavelića za potpredsjednika vlade NDH, a to znači njegovog prvog suradnika i zbog toga što je on moje političko mišljenje poznavao od ranije i imao u mene puno povjerenje. Ja sam smatrao ustaški pokret, a tako ga je prikazivao i Pavelić, nastavkom ranijeg starčevićanskog, odnosno frankovačkog pokreta. Što se tiče ideologije i pravila ja mislim da nema nikakve razlike, a što se tiče samog djelovanja nije se slagao ustaški pokret sa ranijim frankovačkim pokretom. (Zapisnik sa saslušanja Dr Osmana Kulenovića od 19. februara 1947. godine)
Sjednicama vlade je prisustvovao svega pet ili šest puta. U Zagrebu se zadržao kratko vrijeme, a onda je početkom maja 1941. godine sa porodicom prešao u Banja Luku, gdje je Pavelić odredio da bude Potpredsjedništvo vlade NDH sa Odjelom za veterinarsku službu, te Ministarstvom šuma i ruda Nezavisne države Hrvatske. S njim je u Banja Luku doputovao šef kabineta Munir Šahinović Ekremov, inače po zanimanju novinar, te Hikmet Kučukalić kao osobni tajnik, ali i jedna desetina elitnih ustaša koji su bili potpredsjednkova lična straža.
Na putu iz Zagreba u Banja Luku zaustavili su se u Novoj Gradiški gdje ga je dočekao gradski načelnik na čelu jedne delegacije građana koja ga je pozdravila. Pri dolasku u Banja Luku dočekala ga je masa svijeta i to ispred banjalučkog pozorišta, u to vrijeme kazališta. Pri izlasku iz automobila pozdravio se i poljubio sa ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, nakon čega je Gutić održao prigodan govor dobrodošlice. Nakon toga okupljenim se obratio Dr Osman Kulenović zahvalivši se na lijepom dočeku, te naglasio da će u Banja Luci biti potpredsjedništvo, ali da će u vrlo kratkom roku doći čitava vlada NDH, jer je poglavnik Pavelić odlučio da Banja Luka u dogledno vrijeme postane glavni grad Nezavisne države Hrvatske. Iz Banja Luke je pet ili šest puta išao kod Pavelića na referiranje, a u jednoj od tih prigoda je sa sobom poglavnik poveo delegaciju viđenijih Banjalučana koju su predvodili muftija Nukić, dr Đinić i dr Buljina.
Samo nakon tri mjeseca vršenja dužnosti potpredsjednika vlade NDH dr Osman Kulenović je podnio usmenu ostavku poglavniku Paveliću. Prema njegovim riječima on je ostavku obrazložio činjenicom da nije zainteresiran ni za kakve političke funkcije, a posebno je naglasio da je uvidjeo da nije gospodar situacije na terenu, te se zbog toga osjeća nesposobnim da vrši svoju dužnost potpredsjednika.
Pavelić je usvojio obrazloženje Dr Osmana Kulenovića i na upražnjenu poziciju postavio njegova brata Dr Džafera Kulenovića. Da ga ne bi ostavio bez ikakve funkcije Pavelić mu je „izmislio“ mjesto opunomoćenog poglavnikova poslanika pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Nikad nije dobio neku kancelariju ili prostoriju u ministarstvu, tako da je znao samo navratiti na kafu na svoje „radno mjesto“. U maju 1943. godine je penzionisan i ostao je živjeti u Zagrebu sve do propasti NDH. Nije imao namjeru bježati sa ostalim ustaškim dužnosnicima jer je smatrao da u njegovu slučaju nema nikakvih elemenata za bilo kakvu krivičnu odgovornost. U tom razmišljanju ga je pokolebao Pavelić poslavši ministra u penziji, ing. Hilmiju Bešlagića koji je došao po njega automobilom i nagovorio ga da bježi. Dr Osman Kulenović je tu pokazao veliku slabost i bespotrebno se solidarisao sa ostalim ustaškim dužnosnicima u napuštanju, odnosno bjekstvu iz Hrvatske. Krenuli su u Pravcu Austrije, uspjeli preći granicu, no, Englezi su ih „prihvatili“ i izvarali. Obećavali su ih pustiti u Italiju, a predali su ih partizanima.
Suđen je u Zagrebu, zajedno sa ostalim ustaškim dužnosnizima. Presuda je glasila „smrt vješanjem“, a ista je izvršena 7. juna 1947. godine.
Tako je završio Dr Osman Kulenović koji se nije imao namjere baviti nikakvom politikom, ali se ustaška politika pozabavila njime. Neki su smatrali da ne bi dobio smrtnu kaznu da nije bježao iz Zagreba, ali takve „šta bi bilo, da je bilo“ – priče su ostale u domenu običnih naklapanja.
Njegov brat Dr Džafer Kulenović, od ustaša oslovljavan sa Džaferbeg Kulenović bio je sušta suprotnost starijem bratu Osmanu. Rođen je 17. februara 1891. godine u Rajnovcu (Rajnovcima). Gimnaziju je pohađao u Sarajevu i Tuzli, ali je 1909 – te izbačen i to dva mjeseca prije velike mature zbog toga što je isprebijao nekoliko srpskih učenika. Iste godine je maturirao na Mostarskoj gimnaziji i upisao se na Pravni fakultet Univerziteta u Beču. Bio je slabijeg zdravlja, pa se zbog toga vratio u Zagreb gdje je uspješno završio studije i doktorirao pravo. Još u Beču je bio veoma aktivan među pravaškom i frankovačkom omladinom i postavljen je za predsjednika starčevićanskog univerzitetskog društva „Sviest“. Nakon utemeljenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pristupa Jugoslavenskoj Muslimanskoj Organizaciji ili JMO. Postaje narodni zastupnik u Parlamentu u Beogradu. Bio je među rijetkim koji su se usudili glasati protiv Vidovdanskog ustava 1921. godine, prekršivši tako uputstva svoje stranke. Još tada je javno rekao „Provedite slobodne izbore i vidjet će se da je Bosna Hrvatska!“ Javno prosvjeduje protiv četničkog pokolja izvršenog nad muslimanima Sandžaka 1921. godine.Kad se JMO podijelio na centralističku (prosrpsku) i autonomašku listu opredjeljuje se za autonomaše. Ta struja u JMO je pobijedila prosrpsku liniju u JMO na izborima za skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedan je od idejnih tvoraca “Sarajevskih punktacija” u kojim JMO osuđuje diktaturu Kralja Aleksandra i velikosrpske pretenzije prema cijeloj Bosni i Hercegovini. Ostala je zapamćena njegova izjava: “Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist…i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda.” Bio je ministar u Cvetkovićevoj vladi, a nakon puča od 27. marta 1941. godine izabran je za ministra u Simovićevoj vladi. Bio je protiv podjele Bosne i Hercegovine prema sporazumu Cvetković-Maček, a odlučno se protivio priključenju dijelova BiH koji nisu ušli u Banovinu Hrvatsku, već u takozvane “Srpske zemlje”. Nije napustio Jugoslaviju sa ostalim članovima vlade koji su sa Kraljem Patrom II utekli u London. Okrenuo se Paveliću koji ga je nakon ostavke njegova brata Dr Osmana Kulenovića postavio za potpredsjednika vlade NDH. Živi u Zagrebu sve do sloma NDH. Sa drugim ustaškim dužnosnicima se povlači u Austriju. Englezi su ga uhvatili 17. maja 1941. godine i sproveli u logor Spittal am Drau (Špital na Dravi), dan nakon što su partizanima izručili najveći broj članova vlade NDH. To zakašnjenje od samo jednog dana spasilo mu je život. Pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima uspjeo je pobjeći iz logora i nekako se dokopati Sirije. Pričalo se da je u Siriji radio kao vojni i policijski instruktor, ali ja nemam pouzdanih podataka da je to istina. Poznato je da je aktivno sarađivao u više emigrantskih hrvatskih publikacija, kao naprimjer u “Hrvatskoj reviji”, “Godišnjaku hrvatskog domobrana”, “Drini”, “Danici” ,do kraja života se zalažući za saradnju Hrvata i bosansih muslimana u zajedničkoj borbi protiv velikosrpskih projekata.
Umro je 3. oktobra 1956. godine u Damasku.
