Bošnjaci nemaju patriotsku poeziju, domoljubivu prozu ni patetičnu srceparajuću liriku. Bošnjaci nemaju pojma o svojoj slavnoj, državotvornoj prošlosti; ne znaju naizust imena svojih banova, kraljeva, sultana, valija i vezira. Bošnjaci nemaju nikakav odnos prema uniformi, bila ona generalska ili poštarska. Doduše, više Bošnjaka voli poštare nego generale. Dijelom i zato što im poštari nisu ni za šta krivi, a generali jesu.
Dobri ili glupi
Bošnjaci nemaju ratničke pjesme, plesove ni kola; nemaju ratničke pokliče, parole, uzvike… zapjenjene agitatore koji pozivaju na istrebljenje ovoga ili onoga. Bošnjaci nikada u svojoj historiji nisu počeli nijedan rat, ali zato nema carevine, kraljevine i sultanata koji su njima vladali, a da Bošnjaci nisu za njih ratovali, krvarili, ginuli, kućama se vraćali izranjavani i osakaćeni ili se nisu vraćali. Gotovo da nema dijela starog svijeta ili, makar, “stare dame” na kojima nema bošnjačkih mezara, a Bošnjacima nikada nije naumpalo da ustvrde “gdje god je jedan bošnjački mezar to je bošnjačka zemlja”. Nikada im niko to nije htio ni priznati, a kamoli im za rane reći “hvala”. Zato što nisu navikli da ih iko hvali.
Bošnjacima nikada niko nije (u)činio nikakvu uslugu, a da je oni nisu vratili. Strpljivo bi to činili, svaki, pa i stoti, put vraćali jednom učinjenu uslugu i nikada to ne bi spomenuli. A ako bi im se jednom, makar to bio i stotinu i prvi put, podrepilo da ne mogu vratiti onu uslugu od prije stotinu uzvratnih, reklo bi im se da su nezahvalni, da su oduvijek takvi bili i da nisu vrijedni činjenja usluge. Zato, valjda, Bošnjaci vrijede kao oni koji ne umiju biti zahvalni. Bošnjaci vole stvari i događaje mjeriti aršinom “ja to ne bih nikada nikome učinio pa, zašto bi to neko meni?” i, premda ih je to mnogo puta skupo koštalo, od toga aršina ne odustaju. Bošnjaci znaju sve najbolje i sve najgore jedni o drugima, ali o tome gotovo nikada ne govore. Radije se prisjećaju stvari iz zajedničke prošlosti koje će ih nasmijati ili rastužiti ili, najradije, oboje u isti mah.
Bošnjaci imaju vlast kakvu zaslužuju. I oni to znaju. Ali to ne bi priznali ni za živu glavu. Bošnjaci znaju da niti je njihova desnica desnica, niti je ljevica ljevica, te je zato njihova desnica smiješna, a ljevica žalosna. Bošnjaci nikada nisu ni majorizirali ni minorizirali bilo koga. Teško da znaju i šta dva dva izraza znače, kakva je razlika među njima i zašto neki političari uporno griješe u njihovoj upotrebi ustvari govoreći istinu. Ali su zato, gotovo po pravilu, redovno i uredno majorizirani i minorizirani od svih i svakoga, a najčešće onih koji ni njihovu rodnu zemlju ne vole da zovu njenim vlastitim imenom nego joj izmišljaju inačice i njene okupirane dijelove zovu eufemističkim i zastrašujućim imenom.
Ajvatovica: Jedno od najposjećenijih dovišta u BiH
Bošnjaci nemaju pojma šta je to sloboda. Ili istina. Ili pravda. Jer ih nikada nisu vidjeli. Ni osjetili. Zato sve što im se događa nazivaju pravdom, ili slobodom, a sve što čuju smatraju istinom. Zato često brkaju pojmove te zato što vjeruju da neko govori istinu očiglednu nepravdu proglašavaju slobodom.
Bošnjaci vole sve, njima je svako dobrodošao, uvjereni su da niko nema razloga da ih ne voli i da svi dolaze u najboljoj namjeri. Zato svoja vrata uvijek drže, unajmanjem, odškrinutim ako ne već širom otvorenim. Iako je kroz ta vrata češće ulazio rat nego brat. I oni to znaju. A ipak ne zatvaraju vrata. Ne zato što su glupi, nego zato što su dobri. Oni nisu dobri zato što su glupi, nego su, često, glupi zato što su dobri. Samo Islamska zajednica u BiH još nije u svojoj vjeri na svojoj zemlji; svi ostali jesu.
Zbog svega toga i mnogo čega drugog, Bošnjaci su najobespravljeniji narod u Bosni i Hercegovini i u Europi. Možda bi bili i u svijetu da nije Palestinaca. I to u svakom mogućem i zamislivom smislu i kontekstu. Od političkog i politikološkog, preko socijalnog i sociološkog, do egzistencijalnog i biološkog. Argumenata za ovu tvrdnju je više nego što ih se može sjetiti nabrojati. Samo se od Bošnjaka traži, očekuje i zahtijeva da stalno čine ustupke i kompromise. Čak i neprijateljima. Ili, najčešće neprijateljima. Onima koji ne vole ni Bosance ni Bosnu, ni Hercegovce ni Hercegovinu, a kamoli Bošnjake.
Ima ta šala da su Bošnjaci jedini muslimani na svijetu koji nemaju naftu. Ali zato imaju puno prijatelja, isto muslimana, koji imaju (naftu), i zato su bogati, ali to uopće nije bitno. Ni što tvrde da su nam prijatelji, ni što imaju naftu, ni što su bogati. Ni njima nisu svi Bošnjaci jednako dobri: imaju dobri i oni malo bolji. Ove druge malo više vole, a ostale samo tapšu po leđima. A od tapšanja po leđima samo nam modrice i u zadnje vrijeme ožiljci ostaju. A Bošnjaci ko Bošnjaci, kao da biraju boju auta: može i truhla višnja, samo nek’ je zelena.
Povrh svega toga što jesu i što imaju i umjesto i usprkos svemu tome što nisu i što nemaju i što im ne daju, Bošnjaci imaju svoja dovišta. Osim one nekolicine poznatih za koja su svi čuli gotovo da nema kraja i dijela Bosne i Hercegovine koji nema svoga duhovnog velikana, poznatog ili nepoznatog, čijim sevepom se, jedan dan u godini, okupljaju.
Jedino utočište
“Čistunci” ih pokušavaju uvjeriti i razuvjeriti da im ni to ne valja; da je to širk (višeboštvo), kufr (nevjerništvo), munafikluk (licemjerje)… Ali, jednom godišnje, u nečemu Bošnjaci se ne daju ni prevariti, ni slagati, ni nadmudriti. Okupljaju se i Boga zazivaju, Bogu se utječu, Boga mole; zazivaju Onoga Koji čuje, utječu se Onome Koji je jedino utočište, mole Onoga Koji uslišava molbe. Ne nasjedaju na laži dušmana da je naša historija tuđinska, a tradicija paganska, da je naša vjera iskrivljena, a naša dova besmislena.
Zato, dovu Bošnjaci.
Ne utječite se prolaznim i samoproglašenim prijateljima, ovosvjetovnim zaštitnicima, moćnim i silnim. Od Prijatelja tražite zdravlje i blagostanje prijatelju, pamet vladaru, mudrost učenjaku, pravičnost sudiji, pravdu obespravljenom, utjehu ožalošćenom, razgalu potištenom, znanje svima nama i lijepu pamet onome ko nas ne razumije. I ne sekirajte se; ima Uzvišeni posebne meleke koji na svaku dovu govore: “Amin, Gospodaru! Ali, najprije onom koji dovu čini!”
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
