Sit gladnom ne vjeruje
Iskoristit ću priliku i trenutak(!) kada niko u zemlji, makar javno, ne štrajkuje glađu pa napisati nekoliko kontroverznih rečenica o tome. Pitam se kako to da štrajk glađu naumpada samo onima koji s jelom i nisu baš najbolje stali? To, jednostavno, nema smisla. Na to ukazuje stameno i postojano (kano klisurine) nereagiranje administracije u dijelovima zemlje u kojima su štrajkovi glađu već postali gotovo svakodnevna, da ne kažem, višednevna, pojava. Osim toga, zar nije dovoljan pokazatelj besmislenosti štrajka glađu činjenica da to nikada nije naumpalo, naprimjer, državnoj administraciji? A oni bi trebalo da su najpametniji među nama.
Psihološki pritisak
Štrajk glađu je za mene, sve donedavno, bio isključivo zatvorska “priča” iz vremena prije Drugog svjetskog rata, kad su u zatvorima, osim kriminalaca, bili gotovo isključivo komunisti. Kad im ne bi uspjele pobune i masovne tuče protiv zatvorskih čuvara, štrajkom glađu su izražavali svoje protiv neljudskim uvjetima u južnoameričkim ili zatvorima na nekim otocima za koje nikad niko nije čuo. Osim toga, o štrajku glađu čitao sam u memoarima disidenata iz vremena poslije zvaničnog ukidanja staljinističkog režima i popuštanja u onovremenoj Rusiji. Doduše, ni prvi ni drugi nisu baš dobrovoljno štrajkovali glađu. Prije će biti da im je hrana uskraćivana od strane (zatvorskih) vlasti i da je to bio jedan od vidova fizičkog, ali prije, psihičkog, psihološkog pritiska.
Kažu da su najveće prepreke za bilo kakve reforme i njihove agende u ovoj našoj zemlji, osim strukture države, hijerarhijskim slijedom: neučinkovita administracija – birokratija, korupcija – pokvarenost i podmitljivost, porezne stope i politička nestabilnost. Zadovoljni svojim stanjem i situacijom ni stranački odabranici ni njihovi državni službenici ne štrajkuju. Povremeno prijete, ali ne ispunjavaju prijetnje jer im se svim zahtjevima, nekako brzo, udovolji. Ali, kad bi neko u ovoj zemlji “nedovršene tranzicije, neefikasne ekonomije, velikog utjecaja politika, nerazvijenog i neuređenog tržišta, niskog obima ekonomskih aktivnosti“ odlučio promijeniti stanje i riješiti većinu problema i pokrenuti razvoj (kojim god hijerarhijskim slijedom), onda bi bilo logično da najprije ona neučinkovita administracija, a potom i korumpirani, pokvareni i podmitljivi i svi ostali koji se staraju da porezne stope budu stalno visoke, a politička situacija nestabilna – stupe u štrajk.
Naprimjer, parlamentarci ili službenici uposleni u institucijama države, odluče štrajkovati prejedanjem. Ili, da svoju upravu dovedu u krajnje neugodnu situaciju, kad umorni i iscrpljeni od polusatnog rada siđu na ručak, svi, listom naručili recimo, jastoge. Ili makar škampe. Ali svi! Ili kad bi odlučili štrajkovati radom, brzim i učinkovitim rješavanjem predmeta i problema. Ili, odbijanjem korištenja produžene pauze za ručak za odlazak u šoping u nekoliko obližnjih trgovinskih centara otvorenih, ko za inat, njima pod nosom. Patetično? Da. Neoriginalno? Naravno. Patetičnije, neoriginalnije i smješnije/žalosnije od ovoga je kad nas nacionalista pokušava ubijediti da radi za dobrobit svih građana (ove) zemlje.
Oni koji štrajkuju glađu ni dosad nisu imali Bog-zna-šta jesti
Usput, uvijek sam se pitao kako bi, ustvari, izgledao štrajk ministara, poslanika i drugih stranačkih namještenika i njima podređene državne administracije? Može li se to uopće zamisliti? I kako bi, tim povodom, izgledalo njihovo obraćanje javnosti? Zasigurno ne znakovito različito od one predratne TLN u kojoj se jedan od onih kojima je ova budalaština naumpala prije nego meni okupljenim štrajkačima obraća riječima: “Dosta nam je svega! Dosta nam je šuplje! Ljudi smo, nismo rudari!”
Reporter sa lica mjesta izvještava: “Poštovani gledaoci, svjedoci smo potresnih zbivanja koja su zahvatila našu zemlju. Rat, glad i potpuni privredni kolaps… sve su to stvari koje utiču na naše građane i sve slojeve društva, pa i našu vlast. Naime, skupština, Vlada i sve tri vladajuće stranke poručuju da je situacija postala kritična i da to više ovako ne može. Zato su se odlučili na generalni štrajk. A čuli smo da će se pridružiti i Predsjedništvo.”
Lik, kojemu ime najradije ne bih spominjao (ne znam kako se uopće izvukao od makar javne osude za veleizdaju), nastavlja: “Dok mi ovdje radimo dvadeset sati dnevno oni rasipaju, traže plate… Ne može tako više! Mi radimo dan i noć… šta imamo od toga? Imamo to… da su nam se navalili na kosti i glad, i nacionalna netrpeljivost, i neimaština… ne može to tako! (Okupljena masa državnih službenika jednoglasno uzvikuje: “Ne može! Ne može!”) Zato predlažem da Vlada, Parlament i sve tri vladajuće stranke stupe odmah u štrajk! Sad smo dobili informaciju da u štrajk ulazi i Predsjedništvo u punom sastavu! Pa da oni vide kako to izgleda kad mi štrajkujemo! Gospodo poslanici, zato predlažem da idemo odmah pred rudnik! Da odemo pred rudnik i da im mirno i dostojanstveno razvalimo okno! Zato idemo svi uzeti svoje taksije i idemo odmah pred rudnik.” (Pred rudnikom) onaj lik nastavlja: “Evo gospodo, nalazimo se pred njihovim veleljepnim oknom. I oni, sada, unutra se prave mutavi i rade i dok mi ovdje na zimi i hladnoći štrajkujemo. E, ne može to tako više! Mi dan-noć radimo, iznalazimo rješenja pravedna za sva tri naša naroda, a oni se prave mutavi… ne može to tako! I šta dobijemo za to? Dobijemo to da ja moram po petnaest minuta čekati na benzinskoj pumpi; zatim, dobijemo 35 pišljivih hiljada dinara, a znamo koliko naših ljudi ima maloljetnu djecu u Švicarskoj, valja to izdržavati, je li!?” I tako dalje.
Očaj i beznađe
Psihologija kaže da gladan čovjek misli samo na hranu. Ništa drugo mu ne pada na pamet. A i principi imaju pravu snagu samo kada je čovjek dobro nahranjen. (Mark Twain) Ne želim nikoga uvrijediti. Pogotovo ne štrajkače. Ni za živu glavu. Ni po cijenu svoje glave. Za štrajkače je to jedini potez koji su, u svome očaju i beznađu, mogli domisliti. Ali… štrajk, koji se nekoć zvao “obustava rada” ima smisla samo kad se stanju i situaciji protivi nečim što je radikalno protivno ili suprotno uobičajenom ili normalnom stanju. Nemojte mi zamjeriti, ako sam dobro razumio, svi oni koji štrajkuju glađu ni do sada nisu imali Bog-zna-šta i koliko jesti, tako da je glad, za njih, prirodno stanje.
Promjena toga stanja predstavlja razdjelnicu između pristojnog obroka u kući i pristojnog obroka u javnoj kuhinji, a malo ko je spreman preuzeti taj rizik. Drugim riječima, oprostite mi draga moja gladna braćo i sestre, ali vaš štrajk glađu, zaista, nema smisla. Sit gladnom ne vjeruje.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
