Paradoks je u tome što je 9. januar jednako važan i Srbima i Bošnjacima, ali su njihove percepcije tog datuma potpuno suprotne. Slično je i sa Danom nezavisnosti ili Danom državnosti
Albert Einstein je toliko mrzio uniformu, tvorničare oružja i rat da je jednom prilikom rekao: “Činjenica da čovjek može uživati u marširanju na zvuke koračnice, dovoljna je da ga prezirem.” Za sebe je znao reći da nije samo pacifist, već i militantni pacifist, spreman da se bez ostatka bori za mir. Svoj pacifizam nije pripisivao nikakvoj intelektualnoj teoriji, već svojoj dubokoj antipatiji prema svakom obliku okrutnosti i mržnje. Čuvena je njegova izjava: “Od svih vojnih institucija zadržao bih jedino vojni orkestar.” Ali, ni vojni orkestar nije tako bezazlena stvar. O tome upravo svjedoči afera koja ovih dana potresa Bosnu i Hercegovinu, proizvedena učešćem Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga u proslavi Dana Republike Srpske u Banjoj Luci. Istina, pripadnici ovog puka nisu učestvovali u defileu na Trgu Krajine, ali su tu bili postrojeni, pošto su prethodnog dana odali počast predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, a spornog 9. januara i predsjedavajućem Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću. Proslavom je manifestaciono dezavuisana odluka Ustavnog suda BiH kojom je pomenuti praznik proglašen nevažećim, ali je u ovom slučaju akcenat stavljen na narušavanje komandnog lanca u Oružanim snagama. Jer, ako se ne zna ko je izdao nalog da se vojnici postrojavaju na mjestu gdje se obilježava jedan sam po sebi frustrirajući i od Ustavnog suda nepriznat datum, ispada da se ni u Oružanim snagama, koje bije glas najbolje organizirane državne institucije, ne zna ko pije, a ko plaća. Iako su je banjalučki mediji proglasili glamuroznom, ova proslava je u biti bila slika i prilika primitivizma i licemjerja, posluživši Miloradu Dodiku za dosad najteže političke provokacije, poput izjave da je za bosanske Srbe bolje da formiraju jedinstvenu državu sa Srbijom i srpskim opštinama na Kosovu. Ovdje je lako prepoznati ideju o stvaranju “velike Srbije”.
U teatralnu banjalučku predstavu odmah su uskočili svi koji se, iako ne žive u ovoj sluđenoj zemlji i ne dijele njenu sudbinu, smatraju pozvanim da je “spašavaju” od nje same. Dolaskom u Banju Luku Tomislav Nikolić je učinio medvjeđu uslugu stabilizaciji političkih prilika u BiH. Bio je to loš, ali smišljen i očekivan gest. Došao je da kaže da je “Srbija i otac i majka, i brat i sestra Republici Srpskoj”, ne propustivši da izrekne i takvu nebulozu poput one da bez Republike Srpske ne bi bilo ni Srbije?! I dok orkestar vojni svira u čast Nikolića i Ivanića, u Sarajevu je iz dana u dan sve manje Srba, o čemu svjedoči i otužna slika Badnje večeri u Sabornoj crkvi. Glorifikaciji Republike Srpske Emir Kusturica je dodao još jedan “biser” – ona je, tobože, posljednji prostor u Bosni i Hercegovini na kojem sekularizam uspješno odolijeva najezdi šerijata. To je sav, dobro poznati učinak specijalnih veza Beograda i Banje Luke, koje, smatra Dodik, treba da budu “još specijalnije”. Smisao ove stilski rogobatne, ali prepoznatljive sintagme otkriva Dodikova slavljenička izjava da će teritorij Republike Srpske prije ili kasnije biti pripojen Srbiji, a kad se sutradan probudio, valjda revoltiran istragom koja se u Oružanim snagama vodi povodom pomenutog incidenta, smislio je novu pakost, rekavši kako Republika Srpska razmišlja da ih napusti i formira vlastitu vojsku. Dodik je, nema sumnje, uspio da od proslave Dana Republike napravi vlastitu proslavu. Činjenica je, takođe, da je Karadžićeva tvorevina, zahvaljujući političkoj i medijskoj kampanji Dodikovog režima, postala neka vrsta svjetovne religije dominantne većine Srba u Republici Srpskoj. Kad i najsiromašniji Srbi, poput onih u Trnovu, pred TV kamerama izgovaraju: “Neka živi Mile Dodik” i “Srećni smo što imamo Republiku Srpsku”, jasno je koliko su ti ljudi zaslijepljeni. Mile je jači i važniji i od najsurovije stvarnosti u kojoj žive.
Dodik nastavlja zatucavanje srpskog naroda, misiju koju je započeo i svim sredstvima provodio ratni zločinac Radovan Karadžić. Iako predsjednik svih građana Republike Srpske, Dodika se tog 9. januara, a ni bilo kojeg drugog dana, nije ticalo šta o svemu misle i kako se osjećaju tamošnji Bošnjaci i Hrvati, za koje je 9. januar 1992. predstavljao Karadžićevu najavu srpske “kristalne noći”. Turbulentni događaji u Bosni i Hercegovini odvijaju se po zakonu spojenih posuda, pa je prirodno i logično što dominantno bošnjačke vlasti u Sarajevu reaguju na Dodikove permanentne provokacije i prijetnje. Problem je u tome što one to čine hraneći Dodika političkim vitaminima, u prvom redu sve očiglednijim gušenjem sekularizma i klerikalizacijom bošnjačkog društva. One tako i Dodiku i sebi produžuju politički život. Sada je u tu zamku upao i iritirajuće suzdržani Valentin Inzko, krajnje nepromišljenom i neodgovornom izjavom u kojoj izjednačuje Republiku Srpsku i Pavelićevu NDH. Dodik nije mogao poželjeti ništa bolje od ovakve izjave visokog predstavnika, koji, uzgred rečeno, već godinama u Bosni krade bogu dane, kao da je počasni konzul Nikaragve. Sve u svemu, spremnost naših političkih elita na konfliktnu retoriku je fascinantna, a uvlačenje Oružanih snaga u njihovu retoričku tuču predstavlja klasičnu manipulaciju populističkog tipa – fokusiranje javnosti na raskolničke datume, umjesto na ekonomska i socijalna pitanja.
Paradoks je u tome što je 9. januar jednako važan i Srbima i Bošnjacima, ali su njihove percepcije tog datuma potpuno suprotne. Slično je i sa Danom nezavisnosti ili Danom državnosti. Bosna i Hercegovina mora da živi sa svim svojim nepomirljivim suprotnostima. Kako i dokle?
Gojko Berić
Oslobođenje
