Autorica fotografije: Tanja Draškić Savić
Goran Vojnović za PROMETEJ: Pokušavam ispričati kakve nakaze ovaj naš prostor stvara od nas
Uvrijeđeni nezreli ljudi vječito se svete za sve i svašta, za nepravde i za krivice, i tako stvaraju nove nepravde i nove krivice, stvaraju nove uvrijeđene generacije. Nigdje nisam sreo toliko uvrijeđenih ljudi kao što ih ima kod nas
Goran Vojnović rođen je 1980. u Ljubljani. Redatelj je i scenarist, autor više kratkih filmova i dugometražnih Piran – Pirano i Nekoč so bili ljudje. U regiji je poznat kao autor romana Čefuriraus! (2008), koji je u Sloveniji privukao pozornost čitatelja, kritičara i policije, 2009. osvojio nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik te doživio i vrlo uspješnu kazališnu adaptaciju. U pripremi je i njegova filmska verzija. Krajem 2011. izašao je Vojnovićev drugi roman Jugoslavija, moja dežela, čija je prva naklada rasprodana u svega nekoliko dana, a početkom godine i roman Đorđić se vrača. Kolumnist je slovenačkog časopisa Dnevnik, a izbor svojih kolumni objavio je u knjizi Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra (2010).
Vanja Šunjić, Prometej.ba: Nedavno je u Sloveniji izašla tvoja nova knjiga Đorđić se vrača, nastavak romana Čefurjiraus! Šta sve čitatelje i čitateljice očekuje unutar korica i kada možemo očekivati prevod na BHS?
Goran Vojnović: Očekuje ih još jedna čaša rakije, ali gorča, puno gorča rekao bih. Marko Đorđić je odrastao i izgubio je onu zavodljivu nevinost koju je imao. Sada je štošta proživio, deset godina života u Bosni iz nezrelog dječaka stvorilo je izgubljenog mladića, punog gorčine, boli i beznađa. I u ovoj knjizi ima humora, ali je on, čini mi se, mnogo crnji. Ovaj roman zapravo je moj pokušaj da kažem nešto o onome što na ovim našim prostorima živimo proteklih deset, petnaest godina, to je ukoričeno razočaranje nad našim povratkom u grotlo nacionalizma, nad našim odustajanjem od budućnosti. Jezikom Marka Đorđića ja pokušavam ispričati kakve nakaze ovaj naš prostor stvara od nas. A roman bi trebao u Hrvatskoj izaći pred kraj godine. Nadam se i da će drugi prijevodi na isti jezik ubrzo slijediti.
Kad smo kod jezika, roman Jugoslavija, moja dežela je preveden u Hrvatskoj i Bosni na Jugoslavija, moja domovina, nedavno je u pozorištu u Prijedoru postavljena i predstava istog imena, reditelja Marka Misirače, dok je srpski izdavač ostavio originalni naslov. Zašto? Koliko se igramo i manipulišemo jezikom, ko je kome ovdje šta i ko su branioci, a ko oslobodioci?
Jugoslavija, moja dežela je parafraza slogana Slovenija, moja dežela, nezvaničnog slogana slovenskog osamostaljenja od Jugoslavije. Naslov romana je zato za mnoge, naročito u Sloveniji, vrlo provokativan. Dilema za prevoditelje je dakle bila da li prevoditi provokaciju ili ne. Tekst sam po mom mišljenju nije provokativan, ali roman svakako dira u neke vrlo bolne tačke naših društava, a predstava Marka Misirače je već pred premijeru podizala prašinu, bivala označavana za antisrpsku i ne znam što sve ne, pa joj po mom mišljenju pristoji provokativan naslov. Prvenstveno iz razloga što već same reakcije na naslov raskrivaju koliko je naš odnos prema Jugoslaviji još uvijek neraščišćen i koliko tu Jugoslaviju odnosno uspomenu na nju mi danas shvaćamo kao prijetnju.
A što se jezika i manipulacije tiče, rekao bih da se i jezik kao i sve drugo zloupotrebljava. S jezikom je naime kao i sa vodom. Vodu čovjek može piti ili se u njoj utopiti. Pisci se neprestano poigravamo s jezikom, izvrćemo ga i natežemo, pomoću jezika pričamo svoje priče koje su također jedna vrsta manipulacije jer svaka priča da bi bila priča nešto mora ispustiti, a nešto ispostaviti, podvući te samim time svijet o kojem priča izopačiti. Doba lažnih vijesti, teorija zavjere i sličnih neistina i manipulacija tek je logična posljedica činjenice da danas svako može ispričati svoju priču, a da je puno lakše ispričati lažnu nego istinitu priču odnosno literarnu laž koja odsijeva istinu.
Na kojem od jezika razmišljaš i sanjaš?
Ja sam i u snovima i u mislima dvojezičan. Bilo bi zaista čudno da u mislima ili snovima sa svojom djecom govorim drugim jezikom od onoga s kojim se u životu sporazumijevamo. Možda je to drugačije sa ljudima koji su jedan od jezika usvojili kasnije u životu, ali ja sam dvojezičan maltene od rođenja i samim time podjednako sam uronjen u oba svoja jezika.
Kad razmišljaš o prostoru Jugosfere, kao posljedica rata evidentne su određene drugosti i otuđenost i insistiranje na ekskluzivitetu identiteta, ali i nikada do kraja raskinute veze. Živi li danas Sedma republika?
Ako živi, onda živi zbog jezika. Jezik je moćno vezno tkivo i on veže ono što ljudi odnosno politika razdvajaju na sve moguće načine. Politika je čak i jedan jezik pokušala razbiti na četiri nevezane cjeline, ali to je uzaludno kao rezanje vode. Srbin, Crnogorac, Hrvat i Bosanac savršeno se dobro razumiju kada svako od njih govori ili piše svojim jezikom jer svako od njih priča na „razumljivom“ jeziku. I možda bi stvarno mogli mi taj jezik zvati razumljiv jezik, ako već svima smeta da se zove srpskohrvatski.
Da li je nostalgija ružna riječ i je li glorifikacija Jugoslavije jednako vulgarna kao i nipodaštavanje tog vremena i prostora? Šta da radimo s nostalgijom, titostalgijom, ostalgijom? Može li poslužiti kao inat, stvaralački kapacitet i emancipatorska moć dovođenja u pitanje istine današnjeg trenutka?
Nostalgija je žal za izgubljenim vremenom, za boljom, mlađom prošlošću, ali na ovim prostorima mnogi su zajedno sa prošlošću izgubili i sadašnjost i budućnost pa je samim time njihova žal veća i razumljivija. Kako danas u Bosni ne biti jugonostalgičan? Lako je možda ne biti jugonostalgičan u Sloveniji, ali u Bosni, pa i u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji već je puno teže, da ne kažem nemoguće. I to je sva istina. Ljudi pate za prošlošću jer se ona svakom novom godinom ove neprolazne tranzicije čini boljom i sjajnijom. Danas se svi slažemo da onakva Jugoslavija nije imala budućnosti i da se morala raspasti, a istovremenu molimo boga da se ne raspadne ovakva Bosna i Hercegovina te nismo u stanju nazrijeti kraj Vučićevoj Srbiji. I onda se jugonostalgičari sasvim logično pitaju zašto je trebalo uništiti ono da bi nastalo ovo. A mi im odgovaramo da glorificiraju komunizam i Tita i jednopartijski sustav i prazne trgovine i slične budalaštine. I onda kreće najbanalnija polemika ikada, o tome je li bolje ono prije ili ovo sada, je li gori komunizam ili neoliberalizam, je li gori Tito od svojih novodobnih imitatora. A ta polemika nas, bojim se, odvlači od istine, a ne približava k njoj.
Pripadati jednoj generaciji znači pripadati događajima izmišljenim i stvarnim, kaže Todor Kuljić. Kako danas živjeti s time u društvu (post)istina i revizionizma?
Svi smo se mi jedno jutro probudili u svijetu kojim dominiraju društvene mreže bez da smo znali što su i kakve su te društvene mreže i kako utiču na naše živote izvan njih. Upute za upotrebe društvenih mreža još se pišu, a bez obzira što je odavno jasno i naučno dokazano koliko su one štetne po društvo i pojedinca, naročito maloljetnike, mi ih odbijamo shvaćati kao problem. Zato se mi u ovoj novoj stvarnosti koprcamo kao bebe po plićaku. Što više vrijeme prolazi voda je sve zapišanija, a nama sve toplije.
Šta je infantilni balkanski sentiment, koji Vladan, glavni protagonista romana Jugoslavija, moja dežela spominje?
Ako postoji emocija koja opisuje naš svijet, onda je to uvrijeđenost. Ne znam da li je ta riječ prevodiva na sve jezike ovoga svijeta, ali rekao bih da nije. Jer nigdje ja nisam sreo toliko uvrijeđenih ljudi kao što ih ima kod nas. Imam doduše osjećaj da je to nešto slavensko, nešto povezano sa panslavenskim osjećajem manje vrijednosti naspram ostatka svijeta. Po meni onaj Praslovan iz pjesme Zorana Predina duboko je uvrijeđen jer je morao preplivati onu veliku rijeku i doći ovamo. Praslovan je u stvari pražrtva. Odonda pa nadalje mi smo vječite žrtve i uvrijeđeni smo zbog toga što smo žrtve. I to je u suštini taj infantilni balkanski sentiment. Uvrijeđeni nezreli ljudi vječito se svete za sve i svašta, za nepravde i za krivice, i tako stvaraju nove nepravde i nove krivice, stvaraju nove uvrijeđene generacije.
On tamo kaže bojao sam se spoznaje da su svi gradovi tuđi i da posvuda po svijetu šetaju jednako tuđi ljudi. Razdvajaju li gradovi ljude koje je sudbina jednom spojila? Zanimljivo je komparirati iskustvo tvojih protagonista koji se sele iz Pule zbog rata, s onima Alena Meškovića, koji su morali izbjeći u Pulu. Je li istina o gradu negdje između, ustvari, može li i smije li ona biti univerzalna?
Ja sam u Puli jedno ljeto igrao sa djecom koja su morala otići, a već slijedeće sa djecom koja su, poput Alena Meškovića, prebjegla u Pulu. Tako je to bilo i kao dječak ne razmišljaš puno o tome, jednostavno prihvatiš novu realnost kao da je oduvijek tako. Ali kasnije shvatiš da gradovi pripadaju istovremeno onima koji iz njih odlaze i onima koji u njih dolaze. Zato i jesu gradovi. Jer gradovi nisu samo zgrade, ulice, trgovi, gradovi su i priče i duhovi i zločini i kazne. Ja danas zato Pulu ne mogu zamisliti bez desetaka hiljada odbjeglih Talijana, takozvanih esula, kao što je ne mogu zamisliti bez Slavonaca koji su početkom zadnjeg rata pribjegli u nju. Pula je doduše godinama nakon Drugog svjetskog rata živjela kao da je nastala iz ničega, bila je možda i najjugoslavenskiji grad, tu je ideja bratstva i jedinstva zaista zaživjela, bar se tako činilo, ali njena prošlost nikada nije nestala. Praznina nastala odlaskom Talijana bila je i ostala dio Pule i to je ono što je čini gradom.
Skoro je bila i premijera filma Nekoč so bili ljudje, koji je višedimenzionalna izbjeglička drama. U svom stvaralačkom radu neprestano progovaraš o izbjeglicama i izbjegličkoj krizi na Balkanu. Zašto te ta tema toliko trigira i koliko je tvoje životno iskustvo imalo veze s tim?
Ja sam dijete doseljenika, a migracije su urezane u moje gene, budući da sam, gledajući jednu granu moje familije, prvi nakon pet generacija koji sam ostao živjeti u gradu odnosno državi u kojoj sam se rodio. Uz sve to, zadnji je rat prognao i raselio veći dio moje bosanske familije. Kroz naš ljubljanski stan mnogi su bježali u bolji, ili bar kakav takav život. Ali kada je riječ o filmu Nekoč so bili ljudje onda treba reći da je više tema našla mene nego ja nju. Radi se o priči Tommasa Santija koju su mi dragi prijatelji, glumci Francesco Borchi i Moamer Kasumović, ponudili da je režiram. Pristao sam iz više razloga, ne samo zbog teme koja mi je bliska. Iskreno rečeno, sama tema me je nekim dijelom i odvraćala od režiranja tog filma jer je zaista teško pričati toliko puta ispričanu priču. Migrantska je kriza uz rijeke izbjeglica nanijela i rijeke priča, dobili smo velike filmove i velike romane, sjajne novinske reportaže, foto eseje… No, tekst Tommasa Santija zapravo se ne bavi izbjeglicama nego nama i to je ono što je za mene bilo presudno. Jer mene je zanimalo što se dešava sa nama, u kojoj mjeri mi postajemo lošiji ljudi, uplašeni za vlastito dobro više nego pretreseni tuđom patnjom.
Ovo je tvoj treći film, ali prvi da ne potpisuješ samo ti scenarij. Koliko se to iskustvo razlikovalo od prethodnog i kako ti izgledaju tvoji tekstovi u formi filma i predstave kad ih neko drugi dramatizuje i režira? Ustvari, jesu li to više tvoji tekstovi?
Iskustvo režiranja tuđeg teksta za mene je stvarno bilo nešto novo i moram priznati da sam uživao kad sam napokon mogao razmišljati isključivo kao režiser, usredotočiti se na ono što je moj posao, na ono za što sam se školovao. Puno je lakše imati distancu do priče koja nije tvoja, na koju nisi u tolikoj mjeri emotivno vezan kao što sam vezan na svoje priče. Moje priče pritom obično nose u sebi mnogo autobiografskog pa ih je samim time nezahvalno režirati.
Sa druge strane moje iskustvo sa pisanjem za druge režisere, što za pozorište, što za film, vrlo je dobro, skoro bez iznimke imao sam osjećaj da se moj tekst na platnu ili pozornici preobražava u nešto veće, moćnije, a uz to kao režiser nisam imao iluzija o tome da tekst prilikom realizacije može ostati nepromijenjen. Zapravo sam se naučio uživati gledajući kako se i na koji način moj tekst mijenja, prekraja, dopisuje i šta iz njega nastaje.
Kroz svoj stvaralački rad dekonstruišeš stereotipe o priglupim, duhovitim čefurjima i superiornim uglađenim Slovencima, postavljajući i jedne i druge onakvima kakvi zaista jesu i prikazujući njihove realne probleme, strahove i usude koji sežu mnogo dalje od kajmaka i marmelade. Koliko je izazovan, a koliko zahtjevan taj rad?
Ne vidim to ni kao izazovno, ni kao zahtjevno. Ja samo pišem o svom svijetu, o ljudima koje poznajem. Stereotipi su mi zabavni i rado se poigravam sa njima, ali ono iz čega polazim je ipak život, a ne neko određeno, karikirano viđenje tog života. Drugim riječima, kada pišem o čefurima onda pišem o onim čefurima sa kojima sam proveo mladost na Fužinama, a ne o čefurima iz nekog vica ili poruge. Predugo sam živio na Fužina, u previše sam čefurskih stanova ušao, previše čefurskih priča čuo da bi ti ljudi za mene mogli biti tek čefuri. Isto naravno važi i za Slovence. Stereotipni čefur ili Slovenac može biti samo onaj koga promatrate iz velike udaljenosti, a to je prikaza, ne čovjek.
U posljednje vrijeme, moji kolege i ja svjedoci smo nečega što smo smo nazvali neočefurjizam, pokušaj isključivanja novih generacija onih koje dolaze iz Jugostranstva u Sloveniju i žele da participiraju u društvu na jedan potpuno drugi način od prethodnih generacija. Oni su obrazovani, žele da dobro zarađuju i učestvuju u javnom i kulturnom životu. Osim što nisu najdraži domicilnom stanovništvu, kao da starije zeme prema njima imaju određenu nedobrodošlicu. Šta misliš o tome?
Po mom iskustvu mnogi ljudi umiju vrlo brzo iz došljaka postati domorodci. Nakon dvadeset, trideset godina života provedenih u nekom gradu, oni bez problema posvajaju najgore lokalpatriotske sentimente. Tako recimo u Piranu, slovenskom primorskom gradiću, gradu koji je u ratu posve ispražnjen i nakon rata naseljen doseljenicima iz čitave Jugoslavije, danas postoji vrlo velik otpor prema došljacima iz Ljubljane. Radi se naravno prije svega o klasnoj borbi, jer su došljaci iz Ljubljane većinom imućniji od lokalnog stanovništva, ali ima tu i onoga „Ja sam već trideset godina ovdje, ko si ti da tu meni nešto!“ momenta. Ljudi naprosto imaju potrebu da se negdje osjećaju svoji na svome, a taj osjećaj kod mnogih je nerazdvojan od zaziranja pred onima koji u taj njihov prostor dolaze. U većim gradovima sve je to manje primjetno jer je dolazaka i odlazaka prosto previše da bi ih se sve osjetilo. Nedobrodošlica starijih zema tako samo potvrđuje činjenicu da kada je riječ o netoleranciji ne možemo razgovarati samo o Slovencima i čefurima, nego moramo govoriti o čovjeku i njegovim zebnjama, ili, još bolje, o društvu i njegovim bolestima.
Dolaskom na vlast Janeza Janše čini li ti se da je Slovenija okupirana iznutra? Je li dovoljno jak glas otpora da to promijeni?
Okupirana je vlast, a ne Slovenija. To je vrlo velika i vrlo bitna razlika. Janez Janša možda ima vlast, ali je to nejaka, manjinska vlast. Pritom je i posve jasno da će ona izdržati tek do narednih izbora. Postepenom radikalizacijom svoje stranke Janša je u zadnjih petnaestak godina samoga sebe gurnuo u krajnji desni kut slovenskog društva i podržava ga tek dvadesetak posto biračkog tijela. Što svojom spretnošću, što nespretnošću opozicije, što filmskim trikovima, on je tih dvadeset posto doduše uspio pretvoriti u trenutnu vlast, ali iza njega nema šire društvene podrške kao što ima iza Orbana ili možda Vučića. Zato je sve ovo što nam se sada dešava više ružan san nego neka velika nacionalna katastrofa iako ne treba podcjenjivati štetu koju trenutna vlast radi na svim mogućim nivoima, od medija do vanjske politike.
Kako vidiš danas odnos naših društava prema ideji budućnosti?
Budućnost je jedna velika nepoznanica. Nacionalističke politike na Balkanu zato uspješno nude budućnost kao povratak u bolju prošlost. To je ono što ljudi koje plaši neizvjesnost žele čuti. „Sve će biti dobro, sve će ostati kao što jeste, nikakvih izbjeglica neće biti, nikakvog globalnog zagrijavanja, nikakvog virusa, ničega.“ Kada se ta priča ispostavi lažnom, ona se malo doradi, u stilu „Okej, biće virusa, ali neće biti izbjeglica.“ I na kraju uvijek dođemo do onoga „Okej, biće i virusa i izbjeglica i prirodnih katastrofa, ali ćemo mi sami odlučivati kako da se time nosimo“. Na to se na kraju sve svodi kada je u pitanju nacionalizam. Nije važno što sve odlazi u materinu, važno je da odlazi u materinu onako kako mi kažemo da odlazi. To je ta sjajna budućnost svih naših orbana, janši, vučića, dodika i izetbegovića. Istina je, budućnosti nema, ali važno je da mi o njoj odlučujemo. Što je, sasvim uzgred rečeno, tek još jedna velika laž jer o maločemu mi danas sami odlučujemo, a o svojoj budućnosti najmanje.
Prometej.ba
