-TopSLIDEKultura

Dogodilo se na današnji dan – 25. januar

25. Januar (25.1.) je 25. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 340 dana (341 u prijestupnoj godini).

Događaji

1878 – U Rusko-turskom ratu potopljen turski brod nakon što su ga Rusi pogodili torpedom. To je bio prvi brod pogođen i potopljen tim podvodnim oružjem.
1919 – Osnovana Liga naroda, preteča Ujedinjenih nacija.

Liga naroda ili Društvo naroda bila je međunarodna organizacija država osnovana na prijedlog američkog predsjednika Woodrowa Wilsona nakon Prvog svjetskog rata. Njezin temeljni cilj bio je plemenit i teško dostižan: mir u svijetu. Liga Naroda zalagala se za razoružanje, međunarodni sustav sigurnosti i rješavanje međudržavnih problema putem pregovora. Navedeni su ciljevi početkom 20. stoljeća bili novost. Do tada se smatralo da je mir rezultat ravnoteže snaga među velikim silama. Također je bilo nezamislivo da postoji međunarodna organizacija koja će biti iznad državnih vlasti. Neke države, poput SAD-a, nisu pristupile Ligi. Liga naroda bavila se i gospodarskim pitanjima, problemima svjetskog zdravlja, ropstva i trgovine opojnim sredstvima. U prvim godinama djelovanja bila je prilično uspješna. Njezini su pregovarači riješili mnoge pogranične sporove. Ali riječ je bila o problemima koji nisu zadirali u interese velikih sila. U 1930-im godinama Liga se pokazuje nedoraslom da zaustavi osvajačke pohode Italije, Japana i Njemačke. Nestala je tijekom Drugog svjetskog rata, kao posljedica neučinkovitosti same organizacije. Naslijedili su je Ujedinjeni narodi.

1999 – U seriji zemljotresa u Kolumbiji, koji je pogodio regiju uzgajivača kahve, poginulo oko 2.000 ljudi, a stotine hiljada ostalo bez domova.
2006 – Održani izbori za Palestinsko zakonodavno vijeće.

Rođeni

1627 – Robert Boyle (Lismore, Irska, 25. januar 1627. – London, 30. decembar 1691.), engleski hemičar
Prvi je uočio razliku između elemenata i spojeva, postavio zakon o zavisnosti obima plina o pritisku (Boyle-Mariotteov zakon), izolirao metilni alkohol i aceton. Svojom knjigom “The Sceptical Chemist” mnogo je pridonio razvoju hemije.

1708 – Pompeo Batoni, italijanski slikar
1874 – William Somerset Maugham, engleski pripovjedač i dramatičar

1882 – Virginia Woolf (London, 25. januar 1882. – rijeka Ouse kod Rodmella, 28. mart 1941.) engleska je književnica, jedan od ključnih autora narativnoga modernizma i osnivačica feminističke književne kritike.
Rođenu u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj porodici Stephen, Adelaidu Virginiju Stephen odgajali su uglavnom privatni učitelji. Nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnog kritika i izdavača, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury, područje središnjega Londona koje je, u tokom vremena (a najviše u međuratnom razdoblju) postalo okupljalištem jednoga sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virginia se udaje za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, “The voyage out”, 1915., koji nije donio veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih tema i vidova izričaja: lirski pristup zbilji i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebno ženske) psihe. Otprilike iz toga doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i napadaji duboka psihičkoga raskola koji su je pratili do konca života i koji bijahu i uzrokom njena samoubistva. Kao vid radne terapije Virginia Woolf i njen suprug osnivaju “Hogarth Press”, nezavisnu nakladu koja je trebala služiti afirmaciji avangardnih i marginaliziranih pisaca.
Poslije još dva romana (“Noć i dan”, 1919. i “Jakovljeva soba”, 1922.) , slijede veliki ostvaraji književnog modernizma: romani “Gospođa Dalloway”, 1925., “Svjetionik”, 1927., “Valovi”, 1931. te zbirke eseja i književnih kritika, “Svoj vlastiti prostor”/”A room of one's own”, 1929., “Tri gvineje”/”Three guineas”, 1938.
Njeni su romani visoko eksperimentalni: na više mjesta radnja, koja je počesto svakodnevna i uobičajena, rastače se u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezična virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatoga vizualnim i drugima senzornim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u neprestano preispitivanje smisla vlastite doživljajnosti i opstojnosti same. Po svjetonazoru mješavina epikurejskoga materijalista i bergsonovskoga idelaista, kao i estet na tragu Waltera Patera – Virginia Woolf u svojim je romanima kreirala svijet uglavnom ograničen na intelektualiziranu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijega čitatelja. Sama je radnja često banalna: gospođa Dalloway sprema zabavu i sijelo, a cijela se radnja vrti oko toga događaja; u “Svjetioniku” je opisan izlet gđe Ramsay s brojnom obitelji, kao i tvorački napor slikarke Lily Briscoe; “Valovi” su zbirka lirskih solilokvija šestero prijatelja. Pjesnički recitativi pretvaraju taj roman u nešto nalik na poemu u prozi.
Zbirke kritika i eseja Woolfove su još uticajnije, bar od 70-ih godina. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira: s jedne se strane pojavljuju, faktografski zasnovane, lamentacije o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-tvoračkim procesima; s druge pak strane Woolfova inzistira da je “ženska”, kao i “muška” umjetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna: pravi umjetnik nadrasta spol. Ovdje je Virginia Woolf pokazala smjesu zrele kritičnosti i naivnosti: izrazito maskulini autori kao Melville ili Faulkner teško da se mogu utrpati u koš dvospolačkoga vidozora. S druge strane, Virginia Woolf sjajno je raščlanila i ilustrirala historijsku datost “ženske sudbine” koja je mnoge potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu egzistenciju.
Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji roman “Godine”, 1937. (ne baš uspjelo djelo), te posljednje veliko ostvarenje, roman “Među činovima”/”Between the acts”, 1941. godine. Opet snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete Woolfine opsesivne teme: rekreacija svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije – meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske historije. Mučena napadajima duševne bolesti (slušne i vizualne halucinacije, duboka depresija), još pojačanima izbijanjem 2. svjetskoga rata, Virginia Woolf počinila je samoubistvo utapljanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu u Sussex.
Ocjena djela Virginije Woolf nije laka zbog više činitelja, a najvažniji su politički i društveni: njeni su romani i kritički tekstovi doživjeli snažno osporavanje poslije rata, pa je bila žestoko kritizirana kao snobovska plava čarapa, a njen fikcionalni svijet kao sredstvo utaživanja vlastite egocentrirane senzibilnosti bez većeg općeljudskoga značaja. Njihalo se zanjihalo u suprotnomu smjeru u 70-ima, kada je na valu feminizma ponovo potvrđena kao velika književnica, no mahsuz kao preteča feminističke ideologije. Poslije svih poricanja i uzdizanja, izgleda da je postignut kakav-takav konsenzus: Virginia Woolf nije među najvećima, ali je svakako jedan od velikih inovativnih pisaca 20. vijeka, dosega ostvaraja većega od, recimo, Hemingwaya ili Pasternaka (uz napomenu da su svake ovakve usporedbe nužno dvojbene). Kao “najengleskiji” engleski moderni pisac, ostavila je nesporna remek-djela u nekoliko romana, dvije ili tri knjige kritika i eseja, te u velikom dnevniku (“Diaries”, izdano 1977.- 1984. u 5 svezaka).
Glavni su romani Virginije Woolf prevedeni na bosanski, a nedavno su se pojavile i knjige njenih kritika i eseja.

1894 – Micheil Tschiaureli, gruzijski režiser
1904 – Géza Fried, mađarski pijanist i kopozitor
1917 – Jânio Quadros, brazilski političar i državnik
1922 – Luigi Luca Cavalli-Sforza, italijanski naučnik i genetičar
1926 – Youssef Chahine, egipatski režiser
1927 – Antônio Carlos Jobim, brazilski kantautor i prvo ime bossa nove
1933 – Corazon Aquino, filipinska političarka i državnica
1935 – António Ramalho Eanes, portugalski političar i državnik
1938 – Leiji Matsumoto, japanski crtač stripa
1942 – Eusébio, portugalski nogometaš
1951 – Bill Viola, američki umjetnik video i instalacijskih djela
1957 – Luis Alfredo Garavito Cubillos, kolumbijanski serijski ubica
1958 – Alessandro Baricco, italijanski književnik
1981 – Alicia Keys, američka soul-pjevačica

1981 – Todor Toše Proeski (Prilep, 25. januara 1981. – Nova Gradiška, 16. oktobra 2007.) bio je jedan od najboljih makedonskih pjevača pop muzike i velika zvijezda u cijelom regionu.
Jedan od njegovih prvih nastupa bio je na jednom dječjem festivalu 1996. 1998. godine po prvi put nastupa na makedonskom izboru za Pjesmu Eurovizije sa pjesmom (“Ostani do kraja”), te 2000. godine s pjesmom “Solzi pravat zlaten prsten”, da bi 2004. bio i predstavnik Makedonije na Eurosongu u Istanbulu. Otprilike u isto vrijeme s prvim nastupima na nacionalnim izborima za Euroviziju započinje i uspješnu saradnju s kompozitorom Grigorom Koprovim i stvara prvi veliki hit (“Rane na usnama”). Tokom svoje kratke i naročito uspješne muzičke karijere sarađivao je s muzičkim imenima kao što su: Esma Redžepova, Željko Joksimović, Toni Cetinski, Anja Rupel, Karolina Gočeva, Antonija Šola, Miro Buljan, Bora Čorba, Goca Tržan, Leontina, Phoebus, Jeff Beck i drugi. Velika popularnost, ne samo kod brojne publike u cijeloj regiji, nego i kod svojih kolega muzičara rezultirala je s nekoliko snimljenih dueta. Svoj treći studijski album “Ako me pogledneš vo oči” snimio je u Grčkoj i objavio ga 2003. godine. Pjesma “Čija si” s tog albuma postala je jedan od njegovih najvećih hitova, a album je promovirao u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Bugarskoj, poslije čega je zaradio epitet “kralja pirata”. Njegovi su nosači zvuka, naime, u ogromnim tiražima prodavani su širom bivše Jugoslavije, ali on i njegova izdavačka kuća nikad na njima nisu zaradili, s obzirom na to da su bili djelo pirata i preprodavaca.
Proeski je bio pred diplomom solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Skopju kao jedan od najboljih studenata svoje generacije. Bio je jedan je od rijetkih školovanih pop muzičaru na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Svoj osebujni vokal nastavio je usavršavati u New Yorku, kod poznatog profesora pjevanja Williama Raya, koji je podučavao i Luciana Pavarottija.
2004. godine imenovan je za regionalnog ambasadora dobre volje UNICEF-a, a tim povodom snimio je pjesmu “Za ovoj svet” (makedonsku verziju) i “This World” (englesku verziju). Dobitnik je i Humanitarne nagrade majke Tereze.

Umrli

1978 – Skender Kulenović rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, je bosanskohercegovački književnik i akademik. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane.
U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu.
Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o “izuzetnom jezičkom čulu” Skendera Kulenovića te dodaje: “Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između ‘stvari’, egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…).”
Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”
U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška reč maternjeg jezika.

1987 – Asim Ferhatović Hase (24. januar 1933, Sarajevo – 25. januar 1987) je bio bosanskohercegovački nogometaš.
Asim Ferhatović Hase rođen je u Sarajevu, 24. januara 1933. godine, gdje je i otpočeo sjajnu fudbalsku karijeru 1945. Član fudbalskog kluba Sarajevo postao je 1948. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. U prvom timu nastupao je do 1967. godine. Za prvi tim Sarajeva odigrao je 422 utakmice i postigao 198 golova. Godinama je bio najbolji igrač Sarajeva i jedan od najboljih fudbalera Jugoslavije. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Fudbal je igrao isključivo iz ljubavi. Kratko vrijeme proveo je u Turskoj, ali je za njega postojao samo jedan klub – Sarajevo. Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu utakmicu. U analima fudbala zapisano je da je Asim Ferhatović 8. oktobra 1961. u Beogradu igrao za najbolju jugoslovensku sekciju koja je pobijedila Južnu Koreju sa 5:1. Kao fudbaler često je biran među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine. Stadion FK Sarajevo, bivši olimpijski stadion Koševo, sada nosi naziv stadion Asim Ferhatović – Hase.

Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close