Dogodilo se na današnji dan – 2. februar

2. februar (veljača) (2.2.) je 33. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 332 dana (333 u prestupnoj godini).

Događaji

1536 – Pedro de Mendoza osniva grad Buenos Aires.
1945 – Drugi svjetski rat: Konferencija na Jalti (Krim).
1848 – Kraj Američko-meksičkog rata
1971 – U SAD-u je zabranjeno reklamiranje cigareta na radiju i televiziji.
1972 – Britanska ambasada u Dublinu uništena je u prosvjedima nakon Bloody Sunday.
1989 – Posljednje sovjetske trupe napustile Kabul – završena devetogodišnja sovjetska vojna intervencija/okupacija Afganistana.

Rođeni

1595 – Jacob van Campen, holandski arhitekt i umjetnik
1649 – Benedictus XIII, Pietro Francesco Orsini, papa 1724-1730.
1803 – Albert Sidney Johnston, američki general Konfederacije
1807 – Alexandre Auguste Ledru-Rollin, francuski političar
1829 – Alfred Edmund Brehm, njemački zoolog i književnik
1873 – Konstantin von Neurath, njemački ministar vanjskih poslova 1932-1938.

1882 – James Joyce Augustin Aloysius rodio se 2 veljače 1882. godine u obitelji Johna Stanislava Joyca i Mary Jane Murray u predgrađu Rathgara, kao najstarije od deset preživjele djece, gdje je velik dio njih umro od tifusa. Godine 1887. cijela se obitelj preselila u susjedno mjesto Bray koje se nalazi svega 19 kilometara od grada Dublina. Tada je Jamesa napao pas koji je u njemu izazvao trajan strah od pasa, a pored toga i pretjeran strah od oluja, koje je doživljavao kao srdžbu od samog Boga.
Kada je imao svega šest godina napisao je pjesmu, a vrlo brzo je počeo djelovati i kao član Isusovaca koji su ga pozvali da im se pridruži. Svi pozvani učenici imali su zadaću izazvati vjerski zanos i entuzijazam za crkvu i određeni red. Sa šesnaest godina je napravio pauzu sa katolicizmom iako je filozofija Tome Akvinskog na njega i dalje imala itekako snažan utjecaj.
Poznato je kako se kroz svoju fazu stvaralaštva James natezao s izdavačima i urednicima oko objavljivanja svoje prve prozne knjige, poznate zbirke pripovjedaka “Dublinci”. Kao što se može primjetiti dosta je često u svom životu nailazio na prepreke koje su mu otežavale realiziranje svega onog što je prvo napisao u glavi, a tek potom prenio na sam papir. Unatoč tome njegova se riječ uspjela čuti.
Njegov utjecaj može se primjetiti i u drugim područjima pored književnosti, kao što je područje djelovanja fizičara Murraya Gell-Manna te francuskog filozofa Jacquesa Derride. Umro je 13. siječnja 1941. godine.

1888 – John Foster Dulles, američki političar, ministar vanjskih poslova 1953-1959.
1904 – Bozorg Alavi, iranski pisac i politički intelektualac
1905 – Ayn Rand, rusko-američki filozof i pisac 1905-1982.
1926 – Valéry Giscard d'Estaing, francuski političar, predsjednik Francuske 1974-1981.
1927 – Stan Getz, američki tenor-saksofonist
1942 – Graham Nash, britanski pop-muzičar (The Hollies, Crosby, Stills & Nash, Crosby, Stills, Nash & Young).
1947 – Farrah Fawcett, američka glumica i foto-model
1959 – Hella von Sinnen, njemačka TV-zvijezda i komičarka
1969 – Michael Sheen, britanski glumac
1972 – Dana International, izraelska pop-diva
1977 – Shakira, kolumbijanska pop-pjevačica

Umrli

1924 – (na slici) Aleksa Šantić (27. maj 1868 – 2. februar 1924) je bio bosanskohercegovački pjesnik srpske nacionalnosti i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.
Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.
Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista „Zora“ kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.
Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju „Moj brat Aleksa“, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta „Collegium Artisticum“ iz Sarajeva.
U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma „Emina“, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.
Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet („Ostajte ovdje“, „Hljeb“), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment („Mi znamo sudbu“).

1942 – Daniil Harms, ruski pisac
1970 – Bertrand Russell, engleski filozof, matematičar i društveni reformator

1907 – Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (rus. Дми́трий Ива́нович Менделе́ев, Tobolsk, 8. veljače 1834. – Sankt Peterburg 2. veljače 1907.) bio je ruski kemičar. Poznat je kao jedan od dvojice znanstvenika koji su stvorili Periodni sustav elemenata; koji je bio važna karika znanosti u Drugoj industrijskoj revoluciji. Za razliku od ostalih stvaratelja, Mendeljejev je predvidio da će se mnogi elementi još otkriti. U nekoliko slučajeva poznato je njegovo neslaganje s prihvaćenim atomskim masama, govorio je da se one ne slažu s Periodnim zakonom, i to se pokazalo kao točno.
Mendeljejev je rođen u Tobolsku, i bio je najmlađi od sedamaestoro djece Ivana Pavloviča Mendeljejeva i Marije Dmitrijevne Mendeljejeve (prije Kornilieva). S četrnaest godina, nakon očeve smrti, pohađao je Gimnaziju u Tobolsku.
Sada siromašna obitelj Mendeljejev, 1849. godine preselila se u Sankt Peterburg gdje je Dmitrij studirao pedagogiju 1850. Nakon maturiranja, doktori su mu dijagnosticirali tuberkulozu što je bio uzrok njegovog preseljenja na Krim, na Crnom moru 1855. Tu je postao glavni znanstvenik u lokalnoj gimnaziji. Potpuno zdrav vraća se u Sankt Peterburg 1856.
Između 1859 i 1861 proučavao je plinove u Parizu, i usavršavao spektroskop sa Gustavom Robertom Kirchhoffom u Heidelbergu. Nakon povratka u Rusiju 1863. postao je profesor kemije na Tehnološkom institutu i na sveučilištu u St. Peterburgu. Iste godine oženio se Feozvom Niktičnom Leščevom, a njihov brak završio je razvodom. Kasnije se oženio Anom Ivanovom Popovom, a njihova kći, Ljubov, poslije je postala žena poznatog ruskog pjesnika Aleksandra Bloka.
Iako je Mendeljejev prihvaćen diljem Europe kao znanstvenik, i dobitnik je odličja Copley Medal od Royal Society of London, njegove političke aktivnosti zabrinjavale su vladu, a rezultat toga bio je njegov otkaz s mjesta profesora 17. kolovoza 1890. Ipak, dobio je mjesto direktora u Uredu za mjere 1893.
U kasnijim godinama, radio je i patentirao standard za klasičnu Rusku votku, ali je važniji njegov rad na ulju koji je rezultirao otvaranjem prve rafinerije u Rusiji. Preminuo je u Sankt Peterburgu 1907. Element broj 101, radioaktivan, mendelevij nazvan je u njegovu čast.

1979 – Sid Vicious, britanski pjevač
1996 – Gene Kelly, američki filmski glumac

Wikipedia