Iz demonokracije prema teodemokraciji

Piše: Ivan Pilić

Tužna je, ali istinita, štoviše surova činjenica da i nakon prohujalih dvadeset godina nakon rata tragovi rata se vide, ne samo na fasadama zgrada, nego nažalost i na licima ljudi. Gradovi odišu bijedom, pustoćom, te sve manje liče na gradove, a više na groblja gdje se koncentrirala gomila napola živih penzionera i onih koji još uvijek sanjaju o boljem sutra. Ipak, ti napola živi ljudi – izmoreni i napaćeni svakodnevnicom – su u većini slučajeva i jedini svijetli primjer do kojih nikomu nije stalo. U velikim gradovima, pa i metropoli (Sarajevu) život je puno jednostavniji; tamo se živi jednostavno bolje, no to bolje opet ne popravlja cjelokupno stanje naše države.
Najveća bol poslijeratnog društva su žrtve zadnjeg rata, ali i odljev mozgova – progon malobrojne i vrijedne intelektualne gospode, koji je sve češće jedini izbor mladih ljudi, zapravo, ljudi bez perspektive, ljudi bez optimizma, ljudi prokletih od maštanja i vjerovanja u bolje sutra, ljudi koji su siti nacionalnih, rasnih i vjerskih ideologija te ispraznog nadmudrivanja i političkih diletanata, ljudi koji sve manje vjeruju u demokraciju, a na svojoj koži osjećaju i trpe demonokraciju. Kad kažem demonokraciju, mislim na vjerovanje u demone tj. ljude koji kroje konce bilo na političkom, bilo na religioznom aspektu života. Društvene znanosti o politici ne operiraju terminom i pojmom demonokracija; naime, riječ je o metaforičkom izrazu specifičnih stanja obilježenih karizmatskim vođama i masovnim mobilizacijama uzrujanog, opasnog, ekstazama obuzetog i fanatiziranog naroda. Sinoniman pojam demonokraciji je sotonokracija, ali ni jedan ni drugi se ne upotrebljavaju u sekularnim znanostima o društvu i politici. Naime, ova dva pojma iza sebe kriju političke motivacije, nose u sebi političke implikacije, emitiraju političke poruke i teže biti djelatni u svakodnevnoj nacionalnoj, religijskoj i državnoj politici. Današnji čovjek živi u doba demonokracijeprožete prividom, laži, obmanama, glupošću koje su jedno od lica i djela sotonskog zla prema državi, a pogotovo prema narodu koji uvijek, u bilo kojem aspektu života, izvlači deblji kraj. Vlada počiva na laži, zlu i sili jest demonokracija, a ona je sama totalitarna tiranija. Vladavina novca i korupcije, kapitalističi hedonizam, politike i prakse porobljavanja i orobljavanja naroda, politika unesrećivanja drugoga radi vlastite sreće, politika kršenja ljudskih prava su manifestacija i potvrda moći, zla i gluposti.A ljudska glupost traje stoljećima i uvijek nažalost doživljava i postiže svoje ciljeve. Parafrazirajući Krležu, glupost se sama zaljubila u sebe, ogrnula se dostojanstvom, individualizmom i bezgraničnim sebeljubljem. Premda je na vrhu državnog sustava ona ga kvari i dovodi do trijumfalnog uništenja, a pojedinac koji hoće da ju nadvlada tj. uzdigne se iznad, nakon umornog leta pada i to baš pod noge već spomenute gluposti. Neshvatljivo, ali ljudi imaju veliku potrebu da se krune onim stvarima (mračnim snagama)  koje vuku dolje, u ponor, k zemlji, u blato.
Današnji vladajući sistem predstavlja nasilje nad prirodom i čovjekom tj. izopačenu antropokraciju. On je sam po sebi veliko zlo, izopačava se i ruši u ponore sve pred sobom, zapravo, on je nešto obmanjujuće, nešto zamišljeno i imaginarno; današnja demokracija neprestano pervertira u demonokraciju. Na koncu pitamo se gdje je izlaz? Politolozi, politički i društveni analitičari smatraju da izlaz nije ni u liberalnoj demokraciji, ni u demonokraciji, ni u teokraciji, nego u teodemokraciji tj. onom sustavu koji ne dehumanizira drugoga radi svog osobnog uspjeha. No, to je ipak nas mladih ljudi – punih optimizma i ljubavi prema našoj napaćenoj domovini – opet, jednom riječju kazano, prokleto maštanje, neostvarivo i smiješno. Naime, naše društvo još ne prihvaća svakoga čovjeka u njegovoj ljudskoj vrijednosti i totalitetu. Tako možemo reći da ćemo, nažalost, i sljedećih dvadeset godina ipak samo sanjati za utopijskom državom jednakih prilika za sve i probuditi se još frustriraniji i napaćeniji, izmoreni od težnje za onim idealnim, a naši gradovi će sve više i više ličiti na zarasla groblja do kojih nikomu nije stalo.

prometej.ba

1.2.2013.