Kultura

Dogodilo se na današnji dan – 10. februar

10. februar (veljača) (10.2.) je 41. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 324 dana (325 u prestupnoj godini).

Događaji:
1635. – Kardinal Rišelje osnovao je Francusku akademiju.

1840 – Kraljica Viktorija se vjenčala sa princom Albertom

2006 – Fatmir Sejdiu izabran je za novog predsjednika Kosova.

2013 – U stampedu na željezničkoj stanici u indijskom gradu Allahabadu poginulo 36 osoba.

2013 – Veliki požar izbio je u Bit pazaru, najvećoj tržnici u Skoplju. U gašenju požara angažovano je na desetine vatrogasaca.

Rođeni:

1785 – Claude-Louis Navier, francuski fizičar
1890 – Boris Leonidovič Pasternak, ruski književnik

1898 – Bertolt Brecht (Eugen Berthold Friedrich Brecht; Augsburg, 10. februar 1898. – Istočni Berlin, 14. august 1956.), njemački književnik.
Studirao je prirodne nauke i medicinu u Minhenu, ali se ubrzo posvetio pozorištu. Nakon dolaska nacista na vlast 1933., odlazi u inostranstvo. U emigraciji djeluje protiv nacizma i militarizma i to kao dramaturg, pisac i izdavač. 1948. godine vraća se u istočni Berlin i osniva “Berlinski Ansambl”. Protestirajući protiv nepravednosti savremene civilizacije, Brecht je počeo s totalnom, anarhističkom pobunom, da bi kasnije prihvatio marksistički nazor na svijet, kojim je snažno obojena njegova cjelokupna društvena satira.
Brechtova nemilosrdna i gorka poruga prema modernom društvu znala je ići do totalne redukcije čovjekove stvarnosti na četiri osnovne funkcije: jesti, bludničiti, mlatiti i pijančevati. Po smionosti svoga izraza, snazi eksperimenata i strastvenosti angažmana Bertolt Brecht je najistaknutiji njemački dramatičar 20. vijeka.

1939 – Roberta Flack, američka pjevačica i autorica tekstova
1939 – Catherine Clément, francuska sociologinja i književnica
1943 – Ante Paradžik, hrvatski političar
1950 – Mark Spitz, američki plivač
1973 – Asmir Kujović, bosanskohercegovački književnik
1962 – Clifford Lee Burton, basista grupe Metallica

Umrli:

1567.- Henrik Stuart, škotski kralj;

1837.- Aleksandar Sergejevič Puškin (ruski: Александр Сергеевич Пушкин) (6. juni 1799 – 10. februar 1837) je bio ruski književnik, a mnogi ga smatraju za najboljeg ruskog pjesnika i oca moderne ruske književnosti. Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od romantičarske književnosti popularne u zapadnoj Evropi. Napravio je stil koji je mješao satiru, romantiku i dramu.
Puškin je rođen u Moskvi 6. juna 1799. (26. maja po starom kalendaru) u siromašnoj obrazovanoj aristokratskoj porodici. Pradjed po majci mu je bio crni Etiopljanin, Ibrahim Petrovič Ganibal, koji je stigao u Rusiju kao rob, ali je postao usvojeno kumče Petra Velikog. U ranom djetinjstvu o Puškinu su se starale dadilje i učitelji francuskog jezika. Znanje jezika je razvijao među članovima nižih slojeva. 1811. godine je primljen u elitnu gimnaziju u carskom selu, koju je pohađao do 1817. godine.
Nakon škole, obezbjedio je mjesto u Savjetu vanjskih poslova u Sankt Peterburgu. Puškin je brzo uplivao u liberalne političke vode i zbog revolucionarnih pjesama je poslat u egzil u južnu Rusiju (zvanično je samo premješten po dužnosti), gdje je ostao od 1820. do 1823. Nakon toga je godinu dana proveo u Odesi, gdje mu je cvjetao društveni život, a upustio se i u dvije afere sa udatim ženama. Međutim, pošta mu presreće pismo u kojem iskazuje pozitivan stav prema ateizmu. Puškin je po drugi put protjeran, ovaj put u sjevernu Rusiju, na seosko imanje svoje majke -Mihajlovsko .
Decembra 1825. godine u Sankt Peterburgu su se održali protesti i kod mnogih učesnika su pronađene Puškinove pjesme. Iako on sam nije učestvovao u protestima, spalio je sav materijal za koji je smatrao da može da ga kompromituje. 1826. godine je Puškin napisao peticiju za puštanje na slobodu i nakon prijema kod cara Nikolaja I pušten je. Car Nikolaj je odlučio da on postane cenzor Puškinovih djela. Iako je dobio de jure slobodu, Puškin nije dobio slobodu kretanja i pisanja.
Od 1826. do 1831. godine Puškinov društveni život se uozbiljio. Znalo da se da Puškin traži ženu i da cilja na neke od najljepših Ruskinja. 1829. godine upoznao je Nataliju Gončarevu, kojom se i oženio 1831. Dvije godine kasnije, Puškin je proglašen za Kamerjunkera. U pitanju je dvorski čin koji se obično dodjeljuje mladim aristokratama. Ovo je uvrijedilo Puškina, između ostalog zato što je vjerovao da mu je taj čin dodjeljen da bi njegova supruga mogla da odlazi na dvorske balove.
Puškin je ubrzo zapao u lošu financijsku situaciju, u velikom dijelu zbog rashoda svoje supruge. Uspio je da dobije pozajmnicu da izda svoj žurnal 1836. godine, ali od njega nikada nije napravio adekvatnu zaradu. Konačno, 1837. godine Puškin je izazvao francuskog diplomatu D’Anthèsa na dvoboj zbog sumnje da je flertovao sa njegovom suprugom.
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Dvadeset i šestog janara, Puškin je zakazao dvoboj D’Anthèsu, francuskom emigrantu koji je služio u ruskoj gardi i koji je otvoreno zavodio njegovu ženu Nataliju, a njega samog ismijavao. Rivali su se sastali sutradan, na zakazanom mestu u Černaja-Rečki, u pet sati poslije podne. D’Anthès je pucao prvi: pogođen u stomak, Puškin je pao. Povjerovalo se da je mrtav, ali Puškin se pridigao i zatražio da mu donesu drugi pištolj, pošto je njegov pao u snijeg. U gotovo ležećem položaju, nišanio je dugo, skoro dva minuta, po riječima jednog od svjedoka, i onda opalio: D’Anthès je pao, pogođen u grudi. Kada ga je video kako posrće, Puškin je bacio pištolj iznad sebe i radosno povikao:„ Bravo ja!“ posle čega je izgubio svijest. Kada je došao sebi, upitao je:„ Jesam li ga ubio?“ „Niste“, odgovori mu jedan od svedoka, „ali ste ga ranili.“ „Čudno, mislio sam da će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se morati ponovo suočiti kad se oporavimo.“ Ali se Puškin, smrtno ranjen, neće oporaviti. Pažljivo su ga prenijeli kući i položili na divan njegove radne sobe prepune knjiga. Doktor Šolc mu nije tajio da je rana smrtna i upitao ga želi li videti svoje prijatelje, na šta je Puškin rekao:„ Zbogom, prijatelji moji“, pokazujući pri tom na knjige svoje biblioteke. Agonija, praćena užasnim bolovima, potrajala je dva dana, te je pomišljao da pištoljem, koga su mu pronašli sakrivenog ispod pokrivača, sebi prekrati muke. U poslijednjim trenucima, koji su postali podnošljivi zahvaljujući opijumu, oprostio je D’Anthèsu i svojoj ženi, od koje je zatražio da se ne preudaje prije nego što prođu dvije godine tugovanja, „ ali, neka to bude neki čestit čovjek“, naglasio je. Dvadeset i devetog januara, u podne, zatražio je da mu se donese ogledalo i potom, pošto je dugo gledao svoj lik, zatražio slatko od dudinja, njegovo omiljeno jelo još od kada je bio dječak, koje mu je Nataša davala kašičicom. Posle toga nastupilo je bunilo. Svog prijatelja Dala, koji je bdio nad njim, uhvatio je za ruku i povikao:„ Podigni me! Hajde, još malo više! Još više, hajde!“, objasnivši mu potom:„ Sanjao sam kako se s tobom penjem po policama sa knjigama i bilo je toliko visoko da mi se zavrtilo u glavi.“ U 2h 45 poslije podne, Puškin je prošaputao: „Životu je kraj…kraj…nešto me pritišče…“ i izdahnuo. Posto se Puškin uvek izjašnjavao kao liberal, vlada je, strahujući da bi njegov sprovod mogao da izazove nerede na ulici, naredila da se njegov sanduk preveze do groblja u kolima natovarenim sijenom, te da se sahrani bez ikakvih ceremonija.
Puškin je objavio prvu pjesmu sa 14 godina, kao učenik u carskoj gimnaziji, u časopisu Evropski glasnik. Tokom školovanja je počeo da piše i svoje prvo veliko djelo, Ruslan i Ljudmila, izdato 1820. Djelo je bazirano na bajkama koje je čuo od svoje bake.
Od 1817. do 1820. njegova politička aktivnost je uticala na njegove radove. Između ostalog, napisao je djelo Oda slobodi. Zbog ovih djela je prognan. Tokom prvog izganstva (1820-1823) napisao je djela Braća razbojnici i započeo je Česmu Bahčisaraja. Također je započeo rad na jednom od svojih najpoznatijih djela: Evgenije Onjegin.
Tokom kratkog perioda slobode, završio je rad na Česmi Bahčisaraja, i napisao je Cigane. Tokom drugog perioda u egzilu (1824-1826), započeo je rad na Borisu Godunovu. To djelo je izdao tek 1831. i pravo na to je dobio kao poklon za vjenčanje. Evgenija Onjegina je izdao 1833. godine.
Belkinove priče (puno ime: Priče pokojnog Ivana Petroviča Belkina), izdate 1831., nisu postale posebno popularne za vrijeme Puškinovog života, ali su danas veoma cijenjene. Smatra se da je ovim pričama Puškin pokazao šta misli o dotadašnjoj ruskoj prozi i da namjerava da napravi novu rusku književnu tradiciju.

1878.- Claude Bernard, francuski fiziolog;
1879.- Honoré Daumier, francuski slikar, skulptor, grafičar i karikaturist;
1895.- Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović;
1918.- Abdul Hamid II, osmanlijski sultan;
1932.- Edgar Wallace, britanski književnik;
1962. – Josip Matasović, jugoslavenski i hrvatski historičar;

www.magazinplus.eu – Wikipedia

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close