2. april (travanj) (2.4.) je 92. dan godine po gregorijanskom kalendaru (93. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 273 dana.
Događaji
1792. – Dolar ozakonjen kao novčana jedinica SAD
1801. – Britanske snage pod vodstvom Horatija Nelsona porazile su dansku flotu u bitki kod Kopenhagena.
1860. – U Torinu se sastao prvi italijanski Parlament.
1905. – Otvoren željeznički tunel ispod Alpa “Simplon” kojim su povezane Švicarska i Italija.
1917. – Američki Kongres objavio rat carskoj Njemačkoj.
1930. – Haile Selassie je proglašen carem Etiopije, naslijedivši svoju rođakinju caricu Zauditu.
1940. – Njemačka vojska okupirala Dansku i napala Norvešku.
1944. – Sovjetske trupe prešle rijeku Prut u Drugom svjetskom ratu i ušle u Rumuniju.
1960. – Francuska potpisala sporazum s Madagaskarom i time Madagaskar postaje nezavisna država, nakon 64 godine francuske kolonijalne vladavine.
1970. – Katar postao nezavisan od Engleske.
1979. – Zatvaranjem britanske vojne baze, Malta stekla punu nezavisnost čime je okončano gotovo 80 godina dugo britansko prisustvo na tom ostrvu.
1981. – Predsjedništvo SFRJ proglasilo vanredno stanje na Kosovu zbog demonstracija albanskih studenata, koje su počele 11. marta pod parolom “Kosovo – republika”.
1982. – Argentinske vojne snage iskrcale se na Falklandska ostrva, britansku koloniju u Južnom Pacifiku, koji su čuvala 84 britanska marinca.
1999. – Avioni Nato-a bombardirali centar Beograda, prvi put od početka zračnih napada na ciljeve u SR Jugoslaviji 24. marta.
1999. – Vlasti u Beogradu preuzele nezavisni radio B92.
2001. – Predsjedavajući Predsjedništva BiH Jozo Križanović razriješio dužnosti zapovjednika Prvog gardijskog zbora hrvatske komponente Vojske Federacije BiH, generala Zlatana Miju Jelića i njegovog zamjenika Maria Bradaru.
2001. – Čitanjem optužnice i saslušanjem drugooptuženog Mirsada Ćupine, pred Kantonalnim sudom u Mostaru počelo suđenje 13 mostarskih Bošnjaka optuženih za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika počinjene u zgradi Četvrte osnovne škole u Mostaru, u vrijeme sukoba Hrvatskog Vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH 1993. godine.
2001. – Bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije i optuženi ratni zločinac Slobodan Milošević priznao da je SR Jugoslavija davala pomoć u oružju i municiji Srbima u BiH i u Hrvatskoj za vrijeme rata.
2002. – Načelnici općina s hrvatskom većinom u Hercegovačko-neretvanskom kantonu podnijele krivične prijave protiv kantonalnog ministra finansija Alije Tipure i pomoćnika direktora Trezora HNK Ahmeta Bebanića zbog zloupotrebe položaja.
2002. – Bivši premijer Kosova i bivši vioki funkcioner Demokratskog saveza Kosova (DSK) Bujar Bukoši osnovao Novu partiju Kosova (NPK).
2002. – Izraelski premijer Ariel Šaron izjavio da će dopustiti palestinskom lideru Jaseru Arafatu napuštanje njegovog štaba u Ramallahu jedino ako je “riječ o karti u jednom pravcu”.
2003. – Predsjedavajući Predsjedništva BiH Mirko Šarović podnio ostavku zbog afere izvoza oružja Vazduhoplovnog zavoda “Orao” iz Bijeljine Iraku, koji je bio pod sankcijama UN.
2003. – Američki predsjednik George W. Bush najavio sankcije pakistanskoj laboratoriji za nuklearna istraživanja jer je pomagala Sjevernoj Koreji u razvijanju nukearnog oružja.
2004. – Haaški tribunal (ICTY) objelodanio optužnice protiv šestorice hrvatskih oficira i bivših zvaničnika u samozvanoj hrvatskoj republici Herceg Bosna (HR HB).
Rođeni
747 – Karlo Veliki, franački kralj i car Svetog Rimskog carstva
1725 – Giacomo Girolamo Casanova de Seingalt (Venecija 2. april 1725. – Dux 4. juni 1798.).
Avanturist, svećenik, muzičar, vojnik, špijun, diplomat, slobodni zidar (u mladim danima postao je slobodni zidar u loži Škotsko pravo) i pisac koji se često nalazio u središtu skandala koji su u pravilu vezani uz žene. Danas svakog pustolova i neodgovornog ljubavnika ljudi često nazivaju Casanovinim imenom.
Za razliku od datuma rođenja zna se ko su mu bili otac i majka – Gaetano Casanova i Giovanna Maria (Zanetta) Farussi. U brak, iz kojeg će se izroditi mladi Casanova, stupili su 1724. godine. Kao dječak Casanova je patio od snažnog krvarenja iz nosa do svoje osme godine. Niko nije očekivao da će mali Casanova preživjeti, čak su ga i roditelji zanemarili smatrajući kako mu nema pomoći. Casanovini roditelji bili su glumci, a otac čak i režiser dok je majka bila onodobna poznata evropska glumica. Casanovin život spasila je njegova baka, Marzia Farussi, kada ga je odvela jednoj ženi koja ga je izliječila. Spomenuta žena, čije ime nam ostaje nepoznato, Casanovi je doslovce podarila nov život ritualnim obredom koji je uključivao zaključavanje djeteta u svojevrsni lijes, prikupljanje dima iz svijeća i slične metode. Nakon ovog izliječenja roditelji su počeli poklanjati sve više pozornosti svome djetetu. Dijelom i stoga što je Casanova pokazivao znake izražene inteligencije. Naime, u aristokratskom društvu kojim je majka bila okružena kretao se i jedan Englez koji se silno volio služiti latinskim jezikom. Jednom prilikom Englez je upitao Casanovu, a tada mu je bilo svega 11 godina, zašto je imenica konus (vagina) muškog roda, a imenica mentula (penis) ženskog roda. Nakon kraćeg razmišljanja Casanova je na latinskom duhovito odgovorio: “To je zato što rob uzima ime svog gospodara”. Ovakvim odgovorom zbunio je sve prisutne, ali i oduševio majku. No, taj događaj nije doživio njegov otac koji je preminuo 1733. godine.
Kao dječak Casanova je bio sklon nestašlucima. Tako je ocu, koji se u slobodno vrijeme zanimao za optiku, ukrao kristal. Otac je uskoro primijetio kako nedostaje jedan kristal i počeo ga tražiti. Kako bi izbjegao neminovnu kaznu mali Casanova je kristal prebacio u bratov džep i tako je okrivio brata koji je bio kažnjen za nešto što nije učinio. Casanova je planirao postati svećenik. Naime, u ono je doba za mlade ljude skromnih financijskih mogućnosti to bila šansa da uđu u tzv. veliko društvo. Studirao je na univerzitetu u Padovi i u sjemeništu svetog Cypriana. Međutim kao svećenik previše je pio, a kraj je definitvno uslijedo kada je s jednom mladom damom uhvaćen in flagrante. Potom je radio za odjvetnika Manzonija, a 1742. godine primio je doktorat s padovskog univerziteta. Godine 1744. postao je sekretar kardinala Acquavive u Rimu ali novi skandal primorao je Casanovu da napustio ovo radno mjesto i otputuje u Napulj. Nakon toga prijavio se u vojsku gdje je na ostrvu Krfu (Grčka) bio pobočnik. Međutim Casanovu je više zanimala uniforma nego vojska. Uskoro je napustio vojsku, ali je time ostao bez sigurnog izvora prihoda. Stoga putuje u Istanbul, ali se na kraju opet vraća u Veneciju. Nakon povratka u rodni grad zapao je u loše društvo (tada je imao 21 godinu). Tad u jednoj od večeri, kada se pilo na veliko, Casanova i njegovih sedam prijatelja odvajaju jednu ženu od supruga na prijevaru i ona te večeri vodi ljubav s cijelim društvom.
Kada je već bio na samom dnu i kada se izdržavao svirajući violinu (1746. postao je violinist u pozorištu San Samuel u Veneciji), a nije bio baš sjajan violinist, sretan splet događaja promijenio mu je život. Vraćajući se kasno iz svatova u kojima je svirao zapazio je u gondoli mletačkog plemića kojem je pozlilo, a u tom trenutku osim Casanove nikoga nije bilo u blizini da pomogne plemiću. Casanova je pomogao plemiću i spasio mu život. Ispostavilo se kako je riječ o glavaru velike venecijanske plemiće obitelji Bragadin. U znak zahvalnosti Bagadin mu je dao slugu, gondolu, sobu i deset cekina na mjesec u znak zahvale što mu je spasio život. To mu je omogućilo da živi na “visokoj nozi”, ali ipak nije potrajalo. Casanova je, što je i sam priznavao bio osvetljubljiv, pa se tako jednom prilikom posvadio s nekim Grkom oko neke sitnice. Međutim nije baš sretno prošao u toj svađi jer je postao predmet poruge. Stoga se želio osvetiti. Prvo je otišao na groblje gdje je odsjekao ruku nekom mrtvacu i po noći se ušuljao u Grkove odaje i zaveo Grkovu ljubavnicu, a ruku je ostavio u krevetu. Kada je Grk ugledao ruku doživio je infarkt. Zbog toga mu se spremalo hapšenje. Ali zahvalni Bagadin upozorava Casanovu da napusti Veneciju, što je ovaj i učinio.
Rastrošni i osvetoljubljivi Casanova veoma je volio žene. No, to je ionako poznato. Ono što je manje poznato jeste da je volio kada se žene prerušavaju u muškarce. Pored toga što je imao ljubavne afere s mnogim ženama imao je i ljubavnu vezu s dvije časne sestre “u troje”, a jedna od njih bila je i ljubavnica francuskog veleposlanika u Veneciji, budućeg kardinala. Premda se to možda u prvi mah ne da pretpostaviti Casanova nije volio orgije, a to mu je donijelo dosta nevolja jer kada je venecijanski princ organizirao orgije nikome nije dopuštao da ih izbjegne. Casanova pak nadasve nije tolerirao orgije i činio je sve da ih izbjegne jer nije volio igre u kojima ne nadzire stvari i u kojima nema moć. Nikada nije pomišljao na brak i tim povodom je zapisao: “Volio sam žene, no još sam više volio svoju slobodu”. Dok je o svome zavođenju žena napisao: “Otklonio sam mogućnost neuspjeha u kategoriju nemogućega. Znao sam da ne postoji nijedna žena koja bi mogla odoljeti neprekidnoj pažnji i ustrajnosti muškarca kojemu je nakana da se ona zaljubi u njega”.
Aktualne venecijanske vlasti uhodile su Casanovu, jer su ga smatrale opasnim ili pak u najmanju ruku smetnjom. Dana 26. jula 1755. godine uhapsio ga je zapovjednik policije u ime suda. Izrečena mu je kazna od pet godina zatvora zbog protuvjerskog ponašanja i uvrede morala. No, pobjegao je iz venecijanskog zatvora, uz pomoć prijatelja oca Balbija, u Pariz gdje je bio naročito popularan jer se smatralo kako je pobjeći iz tog zatvora praktično nemoguće. Mnogo kasnije ispostaviti će se kako je bio naslavnija osoba ikad zatvorena u venecijanskom zatvoru i jedina osoba koja je uspjela pobjeći iz njega. S vremenom postao je omiljena osoba na dvoru francuskog kralja Luja XV, a također i ljubavnik markize de Pompadour.
Casanova nikada nije imao redovite prihode, ali odjevao se veoma dobro, volio je živjeti u skupim kućama, imati kočije i sluge, pozivati na raskošne večere, trošiti na žene koje je sretao, volio je kockati – prokockao je čitavo bogatstvo. Najveću zaradu je ostvario kada je u Parizu grupi ljudi pomogao organizirati državnu lutriju. Od provizije je, u razdoblju od godine i pol, zaradio – u današnjim omjerima milijarde franaka. Imao je i druge prihode od plaćenih poslova i usluga koje je obavljao za francuske vlasti. Radio je npr. i kao tajni agent za francusku vladu. Casanova to nije smatrao ozbiljnim poslom, ali je za taj posao bio dobro plaćen. Nakon toga u Parizu je otvorio firmu za bojenje odjeće gdje je zaposlio mnoge mlade žene kojima se kasnije naslađivao. Kako i dolikuje čovjeku njegova ugleda volio je i varati. Jednu od prijevara izveo je nad gospođom D'urfé koju je prevario za 1.000.000 franaka (u razdoblju od tri do četiri godine) što je u ono doba bio golem novac. Naime, gospođa D'urfé, kojoj je bilo 50-ak godina, imala je čudnu želju – željela se pomladiti ali ne kao djevojčica već kao dječak. Između ostalog o ovoj prijevari u svojoj autobiografiji Casanova će reći: “Pružajući potporu ludim zamislima te dame nije mi se činilo da je varam, jer to je već učinjeno, i nisam je nipošto mogao prestati iskorištavati. Da sam joj posve iskreno rekao kako su njene ideje smješne ne bi mi vjerovala pa sam odlučio prepustiti se struji”.
Sa 52 godine vratio se u Veneciju i ponudio svoje usluge svojim donedavnim progoniteljima za koje je radio kao špijun i za to su ga plaćali. Međutim kako je bio svadljiv čovjek posvađao se ubrzo s plemićem Grimanijem i sav razljućen napisao je tekst u kojem je napao plemstvo nakon čega je izbio grozan skandal. Shvativši da će opet biti uhapšen napustio je Veneciju zauvijek. Htio se vratiti obitelji i rodbini, bratu i sestri u Dresdenu. No, put mu je stao u mjestu Teplice (Češka) u augustu 1785. godine. Tu je sreo grofa Josefa Balnsteina kojeg je upoznao prije dvije godine u Beču. Grof mu je ponudio mjesto knjižničara u svome dvorcu. U Teplicama je u dobi od 72 godine, na poticaj svog liječnika, počeo pisati knjigu i za dvije godine napisao je 12 knjiga naslovljenih “Historija mog života”. Knjige je, iako je bio Talijan, napisao na čistom francuskom jeziku. Danas je to jedna od najvećih autobiografija svih vremena. Skraćena verzija knjige objavljena je u periodu između 1826. i 1838. godine, a potpuna verzija 1960. godine. U tom djelu Casanova opisuje svoje avanture i ljubavne afere. Međutim to djelo ipak ima svoju historijsku vrijednost jer nam daje sliku jednog vremena tj. opis običaja koji su tada vladali. Posao knjižničara Casanova je obavljao do svoje smrti – 4. juna 1798. godine. Bio je to kraj i posljednja Casanovina stanica na putovanjima po Evropi, a putovao je širom Evrope – od Madrida do Petrograda, od Londona do Istanbula.
I za kraj malo tamnijeg dijela Casanovina ljubavnog života. Zahvaljujući brojnim ljubavnim aferama Casanova je najmanje tri puta bolovao od sifilisa i vjerovatno se nikada nije od njega izliječio. Bio je putujuća seksualna bomba. Pokušao se liječiti živom, jer bojao se hirurškog noža. To liječenje trajalo je šest mjeseci ali mu je s vremenom nakon svakog takvog liječenja bivalo sve gore i na kraju mu je trebalo dva mjeseca da se oporavi od takvog liječničkog tretmana. Zanimljivo je da je prvu veneričnu bolest dobio u adolescentoj dobi. Prvo sifilis, a potom i gonoreju. U društvu nije podnosio važne ljude svoga doba koji su bili pametniji i poznatiji od njega. Volio ih je impresionirati i zato su mu odgovarali naučnici koji su se doimali skromno i takve je poštovao. Kada je sreo Voltairea bio je ljut i ljubomoran jer njega su svi poznavali i bio je veoma popularna osoba.
1805 – Hans Christian Andersen, danski pisac bajki
1838 – Léon Gambetta, francuski državnik i političar
1840 – Émile Zola (Pariz, 2. april 1840. – Pariz, 29. septembar 1902.) je francuski romanopisac i osnivač i predstavnik naturalističkog pravca.
Od oca Italijana nasljeđuje živ temperament i neisušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede. Godine 1898. upleten je u “aferu Dreyfus” izravno pišući predsjedniku republike (“Optužujem !” – “J'accuse”), u kojem je tražio reviziju procesa.
Iako je u književnost ušao kao romantičar, Zola se u kasnijim djelima ne zadovoljava metodama objektivnog realizma, već pod uticajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava da i u literaturi uvede naučne metode, te razvija teoriju tzv. eksperimentalnog romana.
Svoje teoretske poglede nastojao je ostvariti u ciklusu Rougon-Macquartovi ili Prirodna i društvena historija jedne obitelji pod Drugim carstvom (Les Rougon-Macquart, 1871. – 1893.), gdje je u 20 romana prikazao fizičko i moralno propadanja pojedinih članova obitelji Rougon-Macquart uslijed njihova hereditarnog opterećenja; ujedno je i dao i presjek kroz razne društvene sredine u doba Drugog carstva i oživio preko 1000 lica.
Među romanima iz tog ciklusa nelaze se i najpoznatija Zolina djela kao Trbuh Pariza (Le Ventre de Paris, 1873.), Jazbina (L'Assommoir, 1877.), Nana (1879.), Germinal (1885.), Čovjek-zvijer (La Bête Humaine, 1890.) i dr.
Manje su značajniji njegovi kasniji ciklusi Tri grada (Trois Villes – Lourdes 1894., Rome 1896., Paris 1898.) i nedovršena tetrologija Četiri evanđelja – Plodnost, Rad, Istina i Pravda (Les Quatres Evangiles – Fécondité (1899.), Travail (1901.), Vérité (1903.),Justice (nedovršeno).
Mada je Zola nesumnjivo jedan od najznačajnijih francuskih književnika, visoku umjetničku vrijednost dostiže jedino o opisima masovnih scena, gdje je pravom epskom snagom znao prikazati instinkt gomile, dok mu je glavni nedostatak u površnoj karakterizaciji likova i pomanjkanju psihološke uvjerljivosti.
1863 – Henry van de Velde, belgijski arhitekt i dizajner, koji se, sa svojim zemljakom Victorom Hortom, smatra pokretačem Art Nouveau – stila kojem su karakteristike duge linije i prirodne forme.
Prva kuća koju je sagradio bila je njegova u Briselu. Postigao je veliki uspjeh u Berlinu, 1900., svojim dizajnom interijera. Bio je i jedan od osnivača umjetničke škole u Weimaru 1902., koja je kasnije nazvana Bauhaus. 1910-11. pokušao je naći svoje mjesto u Parizu, ali bez uspjeha. Napustio je Weimar 1917. godine.
Dvadesetih godina njegova djela su okrenuta funkcionalizmu pa je van de Velde imao utjecaja i na mnoge druge moderne arhitekte.
Od 1926. ima puno uspjeha povratkom u Brisel.Zadnjih 10 godina živio je u Švicarskoj, daleko od očiju javnosti. Umro je u Cirihu.
Van de Velde je studirao slikarstvo u Antwerpenu pod vođstvom Charles Verlata u Parizu i kod Karlosa- Durana. Kao mladi slikar bio je pod uticajem Paul Signaca i Georges Seurata i brzo je savladao stil neoimpresionizma. Godine 1889. postao je član Briselske grupa „Les XX“. Od kako je Vincent van Gogh izlagao svoje radove sa ovom grupom Van de Velde je postao jedan od prvih umjetnika na kojeg je uticao ovaj holandski slikar. U to vrijeme je nadovezao trajno prijateljstvo sa slikarem Théo van Rysselbergheom i vajarem Constantin Meunierom.
Godine 1892. napustio je slikarstvo i zainteresovao se za enterijerski dizajn i dekoraciju. Njegov prvi projekat je bila njegova vlastita kuća i inspirisao se engleskim stilom „Arts and Crafts“. Predložio je također i umetničku galeriju „L’Art Nouveau“ Samuela Binga u Parizu 1895. godine što je postao razlog za obeležavanje stila kao Art nuvo.
Van de Veldeov rad u oblasti dizajna bio je jako zapažen u Njemačkoj za vreme pravilnih pregleda u „Innen- Dekoration“ što je prouzrokovalo da mu budu povjereni projekti enterijera u Berlinu. Na prelomu vijekova projektovao je vilu Lojring u Holandiji i vilu Villa Esche, u Chemnitzu, koji predstavljaju stil Art nuove u arhitekturi. Predložio je takoe i pregradnju muzeja „Folkwang u Hagenu (danas Karl Ernst Osthaus- Muzej) Godine 1905. pozvan je u Vajmar radi osnivanja škole „Arts and crafts“ predhodnika škola Bauhaus koja je posle Prvog svetskog rata zamenika ovu školu pod vodstvom Valtera Gropijusa. To je bila nova škola, novog tipa gde su đaci posle jednogodišnje pripreme bili razvrstani u specijalne ateljeje gde su radili na konkretnim zadacima. 1911. godine su mu prijatelji osigurali narudžbinu zgrade pozorišta „Champ- Elisées“ u Parizu koju je on projektovao kao armiranobetonsku zgradu. Tek 1914. godine uspeo je da postavi pozorište i to za 1. izložbu Verkbunda u Kelnu.
Van de Velde iako Belgijanac odigrao je važnu ulogu u „German Werkbund“-u asocijaciji koja se bavila propagandom nemačkog dizajna i podupiranje odnosa između industrije i dizajnerima. 1914. godine je bio protiv mišljenja Hermana Mutesiusa koji je tražio standardizaciju u dizajnu dok je Van de Velde tražio izdizanje individualnosti pojedinih umetnika. Za vreme Prvog svjetskog rata živeo je Van de Velde u Švajcarskoj i Holandiji gde je projektovao „Kroller-Muller“ muzej u Otrelu a od godine 1926. – 1936. bio je profesor na univerzitetu u Gentu gde je projektovao univerzitetsku biblioteku koja je nazvana „Boekentoren“ (kula knjga). Van de Veldejeva arhitektura se karakteriše određenim plasičkim shvatanjima i daje prednost masivnom kamenu ili betonu pred čeličnim skeletom. Za ovo doba uobičajena biljna i figurativna motivacija je često zamenjena zaobljavanjem formi koje u poređenju sa antičkim ili renesansnim pristupom deluju dojmom mekoća i rastakanja.
1878 – Antun Dobronić, hrvatski kompozitor
1879 – Alexander Moisiu, albansko-austrijski pozorišni glumac
1884 – Gösta Adrian-Nilsson, švedski slikar
1889 – He Yingqin, kineski političar
1891 – Nils Dahlgren, švedski glumac
1891 – Max Ernst, njemački umjetnik
1902 – Mary Miles Minter, američka glumica
1904 – Karl-Ragnar Gierow, švedski režiser i glumac
1914 – Sir Alec Guinness, britanski glumac
1927 – Ferenc Puskas, mađarski nogometaš
1928 – Serge Gainsbourg, francuski kantautor
1929 – Hans Koschnick, njemački političar
1933 – Gyorgy Konrad, mađarski knjižeevnik
1939 – Zoran Bečić, bosanskohercegovački glumac
1939 – Marvin Gaye, američki pjevač
1941 – Penelope Keith, britanska glumica
1947 – Emmylou Harris, američka country pjevačica
1964 – Goran Karan, hrvatski pjevač
1966 – Teddy Sheringham, engleski nogometaš
Umrli
1872 – Samuel Finley Breese Morse, američki slikar i izumitelj
1914 – Paul von Heyse, njemački književnik
1916 – Oleg Lundstrem, ruski dirigent i muzičar
1936 – Gunnar Klintberg, švedski glumac i režiser
1974 – Georges Pompidou, francuski političar, premijer 1962-1968, predsjednik 1969-1974.
1995 – Hannes Alfvén, švedski fizičar
2005 – Ivan Pavao II ili građanskim imenom – Karol Józef Wojtyła rođen je u maju 1920. godine u napuštenoj austrijskoj vojarni Wadowice, 50 kilometara od Krakova. Umro je 2. aprila 2005. godine u Vatikanu. Otac, poručnik Karol Wojtyla sa suprugom Emilijom izrodio je dva sina. Kada je malom Karolu bilo devet godina umire mu majka, a tri godine kasnije i stariji brat. U osnovnoj školi dobio je nadimak – Lolek. Lolek se već u gimnaziji počinje angažirati u Crkvi – bio je predsjednik mjesnog ogranka katoličke organizacije mladih Marijina legija.
U to se doba bavio i sportom – skijanjem, klizanjem, planinarenjem i fudbalom, gdje je u pravilu bio golman. Od osnovne škole bavio se glumom u raznim pozorišnim grupama. Godine 1938. maturira s odličnim uspjehom nakon čega seli s ocem u Krakov. U to doba dvoumi se između glumačke karijere i studija filozofije s jedne, te svećeničkog poziva s druge strane. Iste godine Lolek se ipak odlučuje za Filozofski fakultet u Krakovu. Zajedno s poznatim poljskim piscem Juliusom Kidrinkim u tom gradu osniva pozorište. Ne zanemaruje ni Crkvu, te uskoro postaje predsjednik podmlatka vjerske organizacije Žive krunice. Kada su 1939. godine Nijemci umarširali u Poljsku Lolek ilegalno nastavlja studij i širi pacifističke ideje, tvrdeći kako se otpor nacistima može i mora pružiti bez oružja. Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici sode. Nakon očeve smrti, sredinom 1942. godine, upisuje se u sjemenište gdje diplomira 1946. godine. Biskup ga zaređuje 1. novembra, nakon čega odlazi u Vatikan na dvogodišnji studij na dominikanskom univerzitetu Angelicum. Doktorira na temu Pitanje vjere kod svetog Ivana od Križa, te se 1948. godine vraća u Poljsku, u selu Negowice, gdje obavlja poslove župnika.
Godinu dana kasnije postaje kapelan krakovske crkve sv. Florijana, a od 1954 na Katoličkom univerzitetu u Lublinu predaje etiku. Krakovski biskup postao je 1959. godine, a pet godina kasnije papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom. Kardinalski šešir dobija 1967. kao najmlađi u Zboru kardinala. Kardinalska je konklava Karola Wojtylu izabrala za papu (264. po redu) 16. oktobra 1978. godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina da papa nije bilo Italijan. Želeći ipak naglasiti politiku kontinuiteta Karol uzima ime Ivan Pavao II.
Novi papa mnogo se služio dostignućima savremenog svijeta – od bankovnog računa do mlaznog aviona. Liberalni ga teolozi ipak su držali antimodernistom. Neki od razloga su i to što je svojevremeno pobačaj izjednačio s holokaustom, a u isti koš s najtežim grijesima strpao je predbračni seks, masturbaciju i pijanstvo. Također je bio žestoki protivnik zaređivanja žena, a o ukidanju celibata nije želio ni čuti. Prije nekoliko godina 160 srednjoevropskih teologa sročilo je tzv. Kölnsku izjavu, u kojoj ga optužuju za srednjovjekovno i autokratsko ponašanje. U Izjavi se, između ostalog, kaže: Sada ponovo imamo papu čiji je profil pretkoncilski, koji ne poznaje kolegijalnost i pokušava nametnuti svoju ličnu misiju.
Wikipedia
