Još 2016. godine, rahmetli prof. Midhat Riđanović je pisao da “se osvjedočio da nije u pitanju tiha Muslimanizacija ove zemlje samo na planu jezika, već gromoglasna Muslimanizacija na svim frontovima.” Ovo se odnosi na onaj segment društva u kojem Bošnjaci “kroje” politiku.
“Primitivizam u politici kod nas je opšte prihvaćeno načelo i, što su političari primitivniji i siroviji, to više i odgovaraju prostom narodnom duhu. Sigurno da ne treba da navodim primjere, a nažalost politički primitivizam ne stagnira nego se naprotiv širi i zadobija nove forme jer naprosto nema “kritične mase” pojedinaca koji bi se borili za prava kulture. I ovi rijetki pojedinci su se utopili u opštoj primitivizaciji ili su pak izuzeci koji samo potvrđuju pravilo opšte kulturne degradacije, a ima i onih kulturnih trudbenika koji su odlučili na svojevrsan kulturni harakiri i svoje su kapacitete usmjerili ka uništenju i ono malo prostora koji je sačuvan od primitivističke destrukcije.” – Filip David – Trijumf primitivizma
Prof.dr. Senadin Lavić –”U kontekstu „islamističke“ ideologizacije, ideološke forme vjerovanja, kod Bošnjaka se odvija jedan strašan proces loše selekcije kadrova, naime, to da kvazi-obrazovani polusvijet i oni koji su nesvjesni vremena u kojem žive, upravljaju sudbinom naroda sa svojim površnim ideologijskim interpretacijama religijskog sadržaj kao tajne lozinke odabranih. U tom „Jargon der Eigentlichkeit“ sekularna inteligencija je ponovo po strani – potisnuta je iz javnog prostora u kojem bi se trebao čuti njezin usmjeravajući, kritički glas…”
Prostor koji zaguđuju ovdašnji politički i vjerski akteri je prostor naše zajedničke stvarnosti. Ljudi od pameti su krajem 20. vijeka potrošili dosta vremena dovodeći u pitanje sposobnost riječi da odražavaju činjenice, kao i postojanje samih objektivnih činjenica. Ima onih koji su, sa radošću ili stidom, primjetili vezu između ove postmoderne prakse i populističkih praksi post-istine i post-jezika. Mislim da to odražava jedan suštinski nesporazum, ili možda svjesnu namjeru.
Samouvjereni političari i vjerski službenici djeluju ubjedljvije, ali iza toga se najčešće krije manjak inteligencije. Nažalost, postoji nekoliko psiholoških mehanizama koji dovode do toga da očigledni idioti budu izabrani na najviše pozicije.
Dunning-Krugerov efekat otkriva da su manje inteligentni ljudi obično nevjerovatno samouvjereni. Za razliku od njih, inteligentniji ljudi to uopšte nisu. Samokritika je korisna metakognitivna vještina, ali ona podrazumijeva inteligenciju; ako je nemaš mnogo, nećeš smatrati da imaš neku manu ili da si neznalica, jer tehnički nemaš sposobnost da to misliš.
“Kako je moguće da Bošnjaci dopuste da se njihovom sudbinom poigravaju ili da o njihovom životu odlučuju islamizam i njemu komplementarni velikosrpski ili velikohrvatski režimi, političari, ideolozi i sveštenici? Ime Bosna čuje se najmanje od 10. stoljeća i predstavlja najstarije ime na ovim prostorima za jednu regiju, zemlju, državu, banovinu, kraljevinu, republiku. Ona je u cijeloj svojoj povijesti svjedočila pluralnost kulturno-društvenog života ljudi. Tek danas žele je svesti na uboge religijske i etničke enklave muslimana i kršćana/hrišćana.” (Senadin Lavić : Bosanstvo, islamizam i bošnjačko pitanje – Kliker.info, 2014.)
Nadežda Milenković, marketing ekspertkinja i kolumnistikinja u jednom od svojih rukopisa predlaže “Kakistokratsko uređenje” kako bi “dovođenje najnekompetentnijih na najodgovornija mesta – bilo po zakonu i Ustavu”.
“U kakistokratiji bi takođe bilo jasno da elita nije neki manji, probrani deo društva već da su elita oni koji su u većini. Što nije paradoks samo po sebi, već samo – na prvi pogled. Jer, ako je elita onaj deo društva koji vrši uticaj, jasno je da elita postajete tek kad imate većinu. Bilo u Parlamentu, bilo na ulici.”
Prije neki dan smo pisali da odustajanje od kulture kao temelja društvenih normi, okretanje ideološkoj matrici rigidnog BOŠNJAŠTVA i religioznog kolektivizma, jeste najveći problem Visokog iz današnje perspektive. Definisanje i svođenje kulture na osnovnoškolski manifestacionizam vannastavnih sekcija je GARANT dobre volje vlasti da u kapacitetu „realnih kulturnih potreba“ poseljači mentalnu svijest i generacija koje dolaze te da politički diskurs svedu na stečajnu mentalnu svijest i klijentelistički pragmatizam, a u takvom odnosu stvari “fukari kad i muha uleti u guzicu – zauhar je!”.
Model kritičke diskusije u ovdašnjem društvu je ugrožen. Nemoć političkih aktera da artikulišu smislenu političku naraciju zasniva se, prije svega, na mentalnoj lijenosti društvenih aktera i svjesnosti činjenice da savremene tehnologije komuniciranja sa masama omogućavaju manipulativne modele populističkog karaktera koji se zasnivaju na snazi fabrikovanih poluistina – laži.
Oscar Wilde – “Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikada izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman”.
Današnje društvo izgubilo je senzibilitet prema spoznaji ISTINE. Društvo je doživjelo postupno prihvatanje primordijalnog interesa u sferi društvenog života. Sedimentacija društva i pojedinca na formu, a ne sadržaj – razvijanje svih mogućih kombinatorika, a da pri tome elementarne kompetitivne i kvalifikacijske faktore zanemarujemo; doveli su nas u fazu mentalne lijenosti i potrošačke građanske svijesti.
Komercijalizacija personaliteta kao političkog repromaterijala – sirovine za već profilirane političke forme; definitivno je ugrozila trend pozitivnih civilizacijskih tokova.
VISOKO od ratnih godina pa do današnjeg dana nema usaglašenu strategiju vlastitih resursa, komparativnih mogućnosti i kadrovskih kapaciteta.
Politika se bazira i kreira unutar kapaciteta jedne ili dvije političke partije po hijerarhijskoj vertikali sa pogrešnim pravcem kretanja. Nikad Visoko nije imalo definiranu političku naraciju koja se afirmirala prema višim organizacijskim strukturama partije ili vlasti. Sve ove godine, ovdašnja politika je pod hipotekom ratnih i poratnih privredno-političkih promašaja, te sa druge strane duboko involvirana u političko-privrednu privatizaciju društvenih dobara.
Političke prilike su namjenski prostitucionalizirane, a sve sa ciljem da se pažnja javnosti preusmjeri na manje bitne stvari dok “velike ribe” ne riješe svoja interesna pitanja.
Za posljedicu imamo političke partije koje više liče na NVO sektor, a i u svom djelovanju se ponašaju tako.
Politički rijaliti šou su političke partije koje participiraju u vlasti.
I nije sporno što su one takve – iznenađuje inertnost javnog mnjenja.
Medijsko pumpanje rezultata, uspjeha, historijskih poteza – nemaju nikave logike sa političkom praksom u kojoj živimo. Radi se o vještom iskorištavanju političke “ne snalažljivosti” javnog mnjenja.
Biznis i egzistencionalni karijerizam pod plaštom nevladinih organizacija, odavno je poprimio epidemiološke dimenzije. Patološki oblici egocentrizma su postali društveno pitanje – svaka ubleha sebi dozvoljava luksuz da se afirmiše kao društveni faktor, a najčešće kao dopuna sistemskih nedostataka na kulturnim, humanitarnim ili socijalnim pitanjima.
Kako pojasniti ljudima da NVO ublehaši, od svih mogućih resursa imaju samo dobru volju za manipulisanje tuđim novcima i društvenim dobrima.
Projekti lišeni kadrovskih kompetencija, koji od svih resursa imaju jedino “ispravan nijet” i NVO registraciju, ugrožavaju društveni poredak na način da ugrožavaju rad onih društvenih institucija i firmi koje su na zakonit način registrirane za obavljanje djelatnosti u kulturi, medijima, sportu i drugim društvenim pitanjima.
Ovdje se NVO nameće kao paralelan sistem već uspostavljenom društvenom poredku, a da se iza istih nalaze pojedinci – “Društva jednog lica”.
Nelojalna konkurencija “civilnog sektora” ugrožava društvene vrijednosti na način, da su se od “društvenog korektiva”, pretvorili u izravne aktere u svim djelatnostima za koje je zakonodavno uspostavljena procedura registracije i djelovanja.
Vlast svjesno ili namjerno ugrožava društveni poredak podržavajući ovakav društveni aktivizam.
Od kako smo urušili javno mnijenje, od društvenih mreža napravili medije, ukinuli analitičko propitivanje i obesmislili društvenu odgovornost: srozali smo kriterije vrijednosti i obesmislili kompetencije, stručnost a da za rezultat dobijamo NIŠTA.
Sa druge strane egzistencijalno smo ugrozili sve one koji posluju u skladu sa zakonskom regulativom i da su registrirani za djelatnosti koje se poreskim novcima finansiraju kao NVO projekti.
„Ko bajagi“ projekti imaju samo jedan i jedini cilj – lični sintošičarluk i dugoročno katasrofalne posljedice za društvenu zajednicu.
Šta vlast ima od ovakvih NVO projekata? Korisne idiote koji u statističkim pokazateljima foliraju visok stupanj društvenih aktivnosti, a osim toga – u kumulativnom procesu dobija jeftine biračke glasove.
M.H.
magazinplus.eu
