-TopSLIDEKnjigeKultura

Prof. Midhat Riđanović: Mutavi Fahrudin Radončić, drugi po veličini komad u Beha septičkoj jami

Mutavi Fahrudin Radončić, drugi po veličini komad u Beha septičkoj jami – Prof. Midhat Riđanović

solonovpolis.wordpress.com

[Segment iz knjige Prof. Midhata Riđanovića „RIĐANOVIĆ O JEZIKU i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta“, o Fahrudinu Radončiću, pisan 2013. Najveći dio tog segmenta je u stvari izvještaj ambasadora SAD Ingliša američkoj vladi o političkoj situaciji kod nas. O atributu ‘mutavi’, sam autor knjige kaže: Ja ću pri prvom pomenu nekog našeg „budže“ ili „hadžije“ stavljati atribut „mutavi“ ispred njegovog imena ako dotični ne zna onoliko Engleskog koliko bi trebao znati prema njegovom visokom položaju. Znam da Tunjo zna nešto Engleskog, ali znam i da lupa dok ga govori, a ja mislim da je veća bruka lupati po stranom jeziku nego ga nikako ne govoriti. Sama činjenica da je Bosna posljednja zemlja na svijetu po procentu njenih ljudi u „vrhu“ koji tečno govore Engleski pokazuje da ova zemlja nema nikakvu perspektivu u svijetu.]

 

Dva Radončićeva tornja – onaj u Nedžarićima i onaj “uvrnuti” iza Stanice – vrijede, zajedno, desetine miliona eura. Može li se to zaraditi prodajom dnevne novine po cijeni od jedne marke u zemlji sa 3,800.000 stanovnika, u kojoj eventualno svaki deseti stanovnik kupuje i čita novine? Bezbeli da ne može. Da može, Oslobođenje bi dosad imalo tri tornja. Dnevne novine i u većim zemljama, sa puno većim brojem čitalaca, imaju finansijskih problema, a o nekim tornjevima ne mogu ni sanjat. Pa ni mnogo tiražnije i uglednije novine u svijetu ne obitavaju u palači i raskoši po kakvoj se Fahrudin šeće.Otkud mu tolike pare?

Poznato je iz psihologije – a to može pametan čovjek vidjet i običnim posmatranjem – da ljudi koji imaju puno, hoće još više, dok se oni koji imaju malo zadovoljavaju malim. Moja sljedeća opservacija na temu pohlepe jeste da gramzljivost bogatih raste eksponencijalno: što više imaju, to više grabe. Ja vjerujem, na primjer, da čovjek koji ima jedan milion hoće da ima dva miliona, onaj koji ima dva htjeo bi pet, a onaj koji ima pet miliona želi da ima 15! U tom stadiju se stekne patološka ovisnost o novcu, a poznato je u svim ovisnostima da veća doza droge (alkohola, hašiša i sl.) stvara potrebu za još većom dozom.

Zašto se Fahro dao u politiku? Razlog je jednostavan: on je ogrezao u svojoj gramzljivosti, a pošto mu Avaz ne donosi profit o kojem sanja, krenuo je u Beha politiku, u kojoj svako uzima koliko mu drago. Već je sjeo u ministarsku fotelju, koja mu daje mogućnost da “hapa” vaše pare do mile volje. Ironija je da je postao ministar sigurnosti, a ja se osjećam nesigurno čim ga vidim, jal u živo jal na televiziji, jer znam da će svojim mešetarenjem još više ofukarit ovu zemlju, a fukaraluk vodi u nesigurnost svake vrste. On se u svojoj SBB (Savez za Bolji Budželar Fahrudina Radončića) okružio njemu sličnim lopovima i ja samo čekam kad ću ugledati i treći njegov toranj. Siguran sam da su oni koji su pohitili da pristupe njegovoj stranci intereždžije kakav je i on sam, mada je jedan manji broj mogao ući u njegovu partiju naivno vjerujući njegovim slatkim pričama o ko bajagi boljoj budućnosti ove zemlje. Među tim naivcima je naš veliki ratni heroj Dragan Vikić. Trebao bi neko otvoriti oči Draganu i ukazati mu na brojne lopovluke njegovog stranačkog vođe – šteta je da Vikić kompromituje svoj blistavi ratni lik pristajući uz jednog tajkuna. A evo “naučnog” dokaza da Radončić nije nikakav prijatelj naroda. Često čujemo na Dnevniku Federalne da postojeće narodne kuhinje nisu dovoljne da nahrane Sarajevsku fukaru, da i ne govorimo o ostatku BiH. Zašto gos’n ministar ne odvoji jednu sumicu iz svog ogromnog budželara i otvori jednu narodnu kuhinju, taj bi izdatak za njega bio sitniš?

Evo šta je Čarls Ingliš (English), bivši ambasador SAD u BiH, rekao u svojoj Depeši od 2. Februara 2010. godine, objavljenoj na Vikiliksu.

Nova partija (SBB) će stvoriti novu pukotinu na Bošnjačkoj političkoj sceni, naročito tokom kampanje za izbore 2010. Radončić uživa podršku lidera Islamske Zajednice (reisa Mustafe ef. Cerića). Također, Radončić je vlasnik najtiražnje dnevne novine u BiH i direktno je kontrolira, što će osigurati da se poruka njegove kampanje dobro propagira.

Radončićeva reputacija kao čovjeka upetljanog u sumnjive poslove sa partnerima iz cijelog političkog spektra, kombinovana sa snažnom željom da utiče na pravosuđe kako bi izbjegao procesuiranje zbog korupcije, nagovještava da će on tražiti političke saveznike za projekte od lične koristi, a ne partnere na ideološkoj i etničkoj osnovi.

Iako je prerano za konkretne procjene, Radončićeva partija će najviše glasova uzeti od Stranke za BiH Harisa Silajdžića, kao i od apatičnih glasača namamljenjih njegovim zavjetom da će poboljšati privredu.

Radončić je izrastao iz relativnog siromaštva i mutne situacije nakon rata 1992-95. i postao osnivač i vlasnik vodeće izdavačke kuće Avaz, najpoznatije po istoimenoj dnevnoj novini. Uspjeh Avaza omogućio je Radončiću značajnu kontrolu medija kod Bošnjaka. Stoga se Avaz pokazao kao moćno oružje protiv Radončićevih protivnika, naročito političkih autoriteta koji istražuju njegove uloge u korupcijskim skandalima.

Iako Radončić lično nije politički veteran, on je preko svog Avaza igrao aktivnu ulogu u politici duže od jedne decenije, dok su se Bošnjački političari otimali za njegovu podršku. Kandidati koje je Avaz favorizovao kod Bošnjaka u izboru članova Predsjedništva BiH – kao Haris Silajdžić u 2006. – obično su uspijevali na izborima. Osim toga, Radončić je stvorio međunarodna poznanstva, a Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik Avaza, jedan je od ljudi u BiH sa najvećim brojem poznanstava.

Široko je rasprostranjeno vjerovanje da je Radončić umiješan u korupciju, a najočitiji primjer toga je njegova uloga u skandalu sa Razvojnom Bankom Federacije BiH. Radončić je priznao da je unajmio Ramiza Džaferovića, člana SDA i direktora Razvojne Banke, za finansijsku reviziju Avaza. U isto vrijeme, Džaferović je preko svoje banke Radončiću dao zajam od 22,5 miliona maraka za gradnju Radončićevog tornja u Sarajevu. Također, mediji su nedavno izvijestili o navodnoj Radončićevoj vezi sa međunarodnim dilerom droge Keljmendijem; o toj vezi svjedoče žestoki napadi sa stranica Avaza na policijske dužnosnike koji su radili na slučaju Keljmendi.

Osoblje Ureda Visokog Predstavnika u BiH nedavno je povezalo Radončića sa međunarodnim peračima novca. Ovaj navod, koji je procurio do medija, počeo je kao iskra koja je vremenom buknula i pretvorila se u kampanju protiv prvog zamjenika visokog predstavnika (Rafija Gregoriana), uposlenika Stejt Depertmenta, što protivuriječi Radončićevim tvrdnjama da će jedan od njegovih prioriteta biti saradnja sa međunarodnom zajednicom.

Čarls Ingliš analizira potom kako je došlo do formiranja nove stranke u Septembru 2009.

Gotovo je sigurno da Radončić traži politički status kako bi se osigurao od istraga njegovih nelegalnih poslova time što će imati uticaja na vladu i pravosuđe. Sad je za njega pravo vrijeme da uđe u politiku s obzirom da drugi mediji pišu kako Radončićev posao opada, jer glavni rival Avaza, Oslobođenje, rapidno sustiže Avaz u prodaji. Pragmatični Radončić ulazi u politiku kako bi našao pouzdane partnere gdje god ih može naći, bez obzira na ideologiju i etnički bekgraund.

Ovaj pristup odvešće ga u savezništvo sa premijerom Republike Srpske Miloradom Dodikom, koji je također vrlo aktivan u biznisu, a i sam je pod istragom za korupciju. Stoga je Dodiku Radončić idealan politički sagovornik. Radončić je Amerikancima rekao da se u januaru 2010. susreo sa Dodikom, kao i sa predsjednikom Hrvatske Demokratske Zajednice Draganom Čovićem – koji je također optužen za korupciju i koji kuje zajedničke planove sa Dodikom.

Islamska Zajednica, koja je ranije podržavala Silajdžića, sada podržava Radončića. Bliskost između reisa Cerića i Radončića očituje se i donacijom od milion maraka za izgradnju nove zgrade Rijaseta u Sarajevu. Reis Cerić je jedina javna ličnost koju Avaznikad nije kritikovao, a vijesti o reisu uvijek su na naslovnoj strani tog lista. Avaz je čak “drugačije interpretirao” osudu iz Februara 2009, kada je imam iz Travnika okrivljen za pedofiliju.

Radončić je glasno prenosio reisov povik protiv islamofobije, a posljednji slučaj je napad na bivšu glavnu i odgovornu urednicu Federalne Televizije Dušku Jurišić, koja je izvještavala o Radončićevoj ulozi u skandalu sa Razvojnom Bankom Federacije BiH. Radončić je izjavio da „ne možemo dozvoliti osobama koje nisu Muslimani da budu urednici u našoj Islamskoj Zajednici.“

Reis je na jednom prijemu rekao Radončiću da ga ljudi moraju vidjeti u džamiji. „Ali reis efendija, ja ne znam nijednu molitvu!“ kazao je Radončić reisu. Kasnije, tokom ručka sa zamjenicom šefa misije SAD u BiH, Radončić je držao podignutu čašu i rekao: „Ne mogu ja podržavati radikalni Islam. Ja bih bio njihova prva žrtva!”

Iako Radončić najviše trenutno ratuje sa Strankom Demokratske Akcije, njegov najduži animozitet je sa drugom značajnom strankom u Federaciji, Socijal-Demokratskom Partijom; on proističe iz njegovog ličnog animoziteta spram predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije. Ipak, on je na sastanku sa zamjenicom šefa Američke misije u BiH istinski šokirao i glavnog urednika Avaza Numanovića kad je rekao kako se navodno susreo sa Zlatkom Lagumdžijom i dva sata razgovarao o potencijalnim postizbornim koalicijama.[1]

Kad podatci potiču od Američkog ambasadora, budite sigurni da su tačni, jer mi je poznat kôd ponašanja američkih diplomata: oni ne smiju kompromitovati svoju zemlju netačnim informacijama, mogu izgubiti položaj i zbog jedne neistine.

Eto, dragi čitaoci, vid’te ko vam sprema “bolju budućnost”. Dragi vi koji ste glasali za SBB, vid’te za koga ste glasali. Glasajući za Radončića, vi ste, po meni, glasali protiv sebe. Naravno, izuzimam one sa zvučnijim imenima koje je Radončić kupio lijepim parama i za koje je već počela bolja budućnost.

U vremenu od prvog izdanja ove knjige, SBB je stekla brojne nove pristalice i “prijeti” da odnese “cunami” glasova na predstojećim izborima. Mislim da taj uspjeh potiče od propagande koja slijedi dva osnovna kolosijeka: beskrupulozno blaćenje političkih oponenata često “okićeno” klevetama, i šuplja obećanja o nekakvom “snažnom razvoju” i boljoj budućnosti. Ova propagandna šema preuzeta je direktno od Hitlera: on je pridobijao glasače lajući protiv svojih političkih rivala i obećavajući “Tausandjähriges Reich” (Hiljadugodišnji Rajh). U zemljama sa razvijenim demokratskim sistemom, ovakva propaganda bi odbijala glasače, oni žele da čuju istinu, a ne laži, o drugim političkim opcijama, i sasvim konkretne planove partije koja nastoji da pridobije njihovu podršku (otvoriće toliko i toliko radnih mjesta, izgraditi toliko i toliko kilometara puteva, podići toliko i toliko škola, itd.). Birači čak osnivaju komisije koje prate realizaciju obećanih planova date partije, pa ako se neki od planova ne realizuje, partijskim vođama se počne ljuljati politička fotelja. Koliko smo samo mi daleko od toga! Mi vjerujemo političarima kao da su s neba sišli. Dovoljno je da nam neko sa više harizme obeća da ćemo jesti zlatnim kašikama, mi već bacamo stare željezne. Kad bi neki vrhunski politički maher rekao da je došao sa neke druge planete, ja nisam siguran da mu neki glupi i neuki Bosanci ne bi povjerovali.

Jedan od postera kojim Radončić poziva narod da glasa za njegovu stranku nosi sljedeći slogan: CUNAMI PRAVEDNOSTI I SNAŽNOG RAZVOJA. [!!!!!!!!!!!!] Ko god da je sastavio ovaj slogan ekstremno je nepismen i dobro, dobro glup. Cunami je jedna od najgorih prirodnih katastrofa u poznatoj istoriji planete Zemlje, pa u dopuni te imenice mogu stajati samo riječi koje se odnose na nešto krajnje nepoželjno za ljudska bića. Ali u navedenoj paroli nam se nudi cunami nečeg veoma poželjnog! Pošto je cunami užasna katastrofa ili kataklizma, onda bismo, prema “mustri” autora Radončićevog slogana, mogli reći katastrofa dobrih želja ili kataklizma velikih planova! Jedino suvislo tumačenje parole Cunami pravednosti i snažnog razvoja jeste da su pravednost i snažni razvoj užasne katastrofe, koje prijete da nas zbrišu sa lica zemlje! Da zaista vjerujem u SBB i da Radončić ima za sobom blistavu političku karijeru, ovaj nepismeni slogan meni bi bio dovoljan da ne glasam za njega.

Od svih grozota koje Ingliš iznosi o Radončiću, mene je najviše šokirala njegova izjava vezana za Dušku Jurišić, glavnu urednicu Federalne TV, koja je istraživala njegova mešetarenja sa Razvojnom Bankom. Rekao je: „Ne možemo dozvoliti osobama koje nisu Muslimani da budu urednici u našoj Islamskoj Zajednici.“ Zapazite da je on Bosnu nazvao Islamskom Zajednicom!!! Mi koji osjećamo ovu zemlju u kostima znamo da je Bosna bez bilo kojeg od svoja tri naroda sakata; tjerajući ne-Muslimane iz Bosne, mi tjeramo i jednog rasnog novinara kao što je Duška Jurišić, i još puno Duški, Katarina i Milena, kojima bi se dičila svaka pametna ljudska zajednica.

(U međuvremenu sam se gorko razočarao u Dušku. Stupio sam u “elektronski” kontakt sa njom, na njen zahtjev, i rekao joj kakvu knjigu pišem. Poslao sam joj odlomak koji se odnosi na Tunju Filipovića (prije nego što vam kažem kako je reagovala, morate (ponovo) pročitati taj odlomak na stranama 101-104). Evo njenog komentara na moj osvrt na Tunju i “Tunjologiju”: “Nasmijala sam se od srca na nekoliko dosjetki o profesoru Filipoviću, mada je kontradiktorno da se i Vi bavite “tunjologijom”, mada ste prethodno na određeni način kritikovali one, koji su mu posvetili čak tri knjige.” Treba biti retardiran pa ne vidjeti da ja, u stvari, hvalim pisce knjiga o Tunji, kao što bi svaki istinski Bosanski patriota hvalio sve one koji žigošu lažne autoritete poput Tunje, tê manje vidljive ali nimalo manje opasne neprijatelje ove zemlje. Toliko ih hvalim da kažem doslovno “da bi tekstovi poput one tri knjige o Tunji trebali biti obavezna lektira Bosanskih patriota, otprilike kao što je Komunistički Manifest bio obavezna lektira partijskih sekretara u bivšem režimu.” U istom odlomku apelujem i da se “Tunjologija” uvede kao predmet u škole, u kojem bi tri navedene knjige bile glavna literatura. Ali ove moje rečenice, koje kristalno jasno govore o značaju javne kritike jednog prevejanog hohštaplera, nije shvatila Duška Jurišić, glavni i odgovorni urednik TV programa Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i najgledaniji i “najčujniji” novinar medijske kuće koja “drma” informacijskim prostorom ove zemlje. Možete li ovo vjerovati, dragi čitaoci: Duška Jurišić, naša najveća medijska zvijezda, ne zna čitat! U našoj elektronskoj prepisci ja sam Duški poslao i svoj Engleski tekst koji sam napisao kad se Obama prvi put kandidovao za predsjednika SAD, u kojem sam pozvao američki narod da glasa za njega. Tekst su prihvatile neke Američke društvene mreže, i ni jedan od urednika tih mreža nije “izlektorisao” ni jednu moju zapetu. Ali jest sveznajuća Bosanka, jer Duška u svom jedinom komentaru na taj moj tekst kaže ovo: “Rasizam je upotrijebiti riječ ‘black’ umjesto Afroamerican.” Ja sam u tom tekstu dva puta za Obamu rekao da je African-American, ali kad mi je iz stilskih razloga to više odgovaralo, nazvao sam ga “a black man.” Ne da upotreba pridjeva “black” nije rasizam, nego “black” nije ni najmanje pogrdan epitet za crnce. “Izguglajte” first American black President ili America’s first black President i naći ćete na desetine linkova koji upućuju na tekstove što sadrže black kao sasvim normalnu i prihvatljivu riiječ za crnce! Ali Duška će, bez imalo rezerve, čovjeku čijem se Engleskom dive vodeći engleski pisci odbrusiti da ne zna upotrijebiti jedan sasvim običan Engleski pridjev! I paz’te molim vas, nije ona rekla Čini se da je rasizam… ili Koliko ja znam, rasizam je… ili Čula sam da je rasizam… upotrijebiti black za crnce. Ma jok, kakvi – ona je to, primitivno po bosanski, odalamila ko toljagom: rasizam je ovo što ja kažem, i nema dalje mrdanja. A sama ne umije ni napisat African American – piše “Afroamerican” bez crtice između dva elementa složenice i sa malim a u american, uvodeći tako Halilovićev Pravopis u Engleski! Da o Bosni znam samo ovo što sam ispričao o Duški, bilo bi mi dovoljno da me potakne na ozbiljno razmišljanje o iseljenu iz ove zemlje.)

Kad je izišla ova knjiga u štampanoj verziji, otišao sam u naše glavno televizijsko zdanje sa jednim primjerkom da ga ponudim Duški za jeftine pare, kako bi pročitala ono što sam napisao o njoj. Naša primitivna TV zvijezda nije se udostojila da me primi, pa ni da mi se javi telefonom i izmisli nešto kao razlog zašto me ne može primiti. Poslala je asistenticu da uzme knjigu. Par nedelja kasnije zove mene portir sa Televizije da mi kaže da me na portirnici čeka knjiga koju je Duška ostavila za mene. Dakle Duška je pročitala ono što sam napisao o njoj: da je retardirana, da nije razumjela moju kristalno jasnu rečenicu vezanu za “tunjologiju”, da arogantno i bezobrazno ”ispravlja” u svijetu poznatog profesora engleskog jezika govoreći mu da ne poznaje elementarne stvari o tom jeziku, stvari koje poznaje svaki srednjoškolac. Naravno, ona odgovara šutnjom na ovu poraznu sliku o njoj, jer nema obraza ni koliko ga ima jedna divlja svinja. U iole uređenoj državi Duška bi, sa svojim “kvalitetima”, mogla biti samo jedna arogantna čistačica.

Ja sam u Bosanskom rekao da se u Bosni odvija tiha Muslimanizacija na planu jezika. Od onog vremena sam se osvjedočio da nije u pitanju tiha Muslimanizacija ove zemlje samo na planu jezika, već gromoglasna Muslimanizacija na svim frontovima. Uvjeravam vas da će prve žrtve te antibosanske rabote biti Muslimani. Mućnite malo, pa ćete vidjeti da imam pravo.

Ja sam prije nekolike godine imao kratak susret sa Boljom Budućnošću. Bilo mi je stalo da objavim jedan članak u Avazu, ali ga je uredništvo tog lista uporno odbijalo. Znajući da je Fahro vlasnik tog lista, odlučim da ga pokušam privoliti da interveniše kod glavnog urednika kako bi moj članak ipak bio objavljen. I gle čuda, već nakon 5-6 mojih telefonskih poziva, Veliki mene primi u svojoj kuli u Nedžarićima. Odmah mi je slagao da on nema nikakvog uticaja na uređivačku politiku Avaza, ali da bi rado ostao u kontaktu sa mnom. U tom smislu mi je ponudio ručak – sjećam se “sljedećeg utorka” – u restoranu na vrhu njegove kule. Ali već sutradan zove njegova sekretarica da otkaže zakazani ručak: „Izvinite profesore, iskrslo je nešto što g. Radončić nije mogao predvidjeti, pa je primoran da otkaže ručak dogovoren za utorak.“ Kaže zvaće ona mene da mi zakaže novi termin za ručak. Hoće racku, nije me zovnula ni dvije hefte nakon toga. Poslije ja zovem nju, a ona kaže prenijeće gos’n Radončiću da sam zvao i javit mi termin za naš novi eventualni susret. Ovo se ponavlja brat bratu još deset puta: ja nju zovem, a ona “prenosi” svom šefu da sam zvao, ali se ništa ne dešava. Laž, laž i samo laž. Umjesto da mi otvoreno kaže da se predomislio i da ne želi sa mnom kontaktirati, on mene “voza” lažnim obećanjima, misleći da ću ja povjerovati njegovim lažima. U stvari, pokazao je i da je glup, jer je upravo ovim svojim lažima najviše doprinio mojoj slici o njemu kao lažovu i pokvarenjaku. A zašto nije želio da održava kontakt sa mnom? Vjerujem zato što se raspitao o meni i čuo da sam pošten, a njemu u njegovim rabotama ne treba poštenih ljudi, oni bi mu samo smetali.

Ja odavno žarko želim da pokrenem jednu televiziju koja bi bila istinski glas naroda. Tako bih je i zvao – GLAS NARODA. Naravno, za tako nešto treba lijepih para, i ja naivno pomislim da bi te pare mogao pribavit Radončić. (U to doba još nisam znao za sve njegove lopovluke.) Ja mu napišem duže pismo u kojem objasnim svoju viziju o novoj televiziji. Evo tog pisma:

Poštovani gospodine Radončić,

Ja sam Prof. Midhat Riđanović. Imali smo kratak razgovor prije nekih deset mjeseci. Tom prilikom ste me pozvali da ručamo zajedno i zakazali sastanak za naredni utorak. Par dana kasnije pozvala me vaša sekretarica da otkaže taj ručak (zbog neke vaše iznenadne obaveze) uz napomenu da će me uskoro ponovo nazvati kako bismo dogovorili novi termin za naš ručak. Od tada mi se više nije javljala. Oprostiću vam sve to ako me ovih dana primite kako bih vam iznio jedan plan za koji vjerujem da će dramatično poboljšati vaš imidž na Beha političkoj sceni.

Evo o čemu se radi. Ja i par mojih prijatelja namjeravamo da pokrenemo novi TV kanal koji bi se zvao, i zaista bio, Glas naroda. Na tom kanalu bi se emitovale tri vrste programa:

1. Programi čiji bi cilj bio razbijanje istorijskih mitova o Bosni, koji su dovodili do sukoba i koštali nas ogromnih žrtava. Evo primjera dvaju takvih programa.

2. Bosna nije multikulturalna zemlja. Ogromna većina ljudi koji žive u Bosni stoljećima se zvala samo Bosanci. Današnji Srbi i Hrvati koji žive u Bosni potomci su posrbljenih bosanskih pravoslavaca odnosno kroatiziranih katolika. Srbizacija je počela krajem osamnaestog vijeka, a kroatizacija u četvrtoj deceniji devetnaestog vijeka. To se najbolje vidi iz jezika: narodni govor svih ljudi u Bosni je isti. (Kako to da svi pravi Srbi govore ekavski, a ni jedan bosanski “Srbin”?) Svaki ne-Bosanac prepoznaje Bosanca čim ovaj “zine”. Veliki broj Bosanaca pravoslavne i katoličke provenijencije, naročito u gradovima, ne žele biti Srbi i Hrvati. Sve Bosance, bez obzira na vjeru, krase neka svojstva koja svakom upadaju u oči; to su lični ponos, gostoljubivost i darežljivost, spremnost da pomognu, privrženost komšiluku, i, posebno, fascinantan i jedak smisao za humor (u Beogradu je objavljeno pet knjiga viceva o Sulji i “Hasi”). Ovo su istorijske i kulturološke istine koje su malo poznate širim narodnim masama, najviše zato što su svjesno prikrivane u formalnom obrazovanju.

3. Bosna se od vajkada zvala samo Bosna. Naziv “Bosna i Hercegovina” potiče od veleizdaje Ali-paše Rizvanbegovića, koji je stao na stranu sultana u velikoj pobuni bosanke vlastele protiv osmanske vlasti 1831. godine. Evo šta o tome kaže Vikipedija:

“Ali-paša Rizvanbegović was strongly opposed to the 1831 Bosnian uprising, led by Husein Gradaščević. He made Stolac a rallying point of forces loyal to the Ottoman government – in conjunction with fellow loyalist Smail-aga Čengić, Captain of Gacko, who acted similarly in his own city.”

Što u prevodu znači:

“Ali-paša Rizvanbegović snažno se suprotstavio bosanskoj pobuni 1831. godine, koju je predvodio Husein Gradaščević. On je u Stocu okupio sve snage lojalne vlastima u Istanbulu – u saradnji sa još jednim lojalistom Smajlagom Čengićem, kapetanom Gacka, koji je slično postupio u svom gradu.”

Za svoju poslušnost sultanu, Rizvanbegović biva nagrađen titulom vezira Hercegovine, nove administrativne jedinice stvorene unutar Bosne (samo da bi izdajnik mogao imati oblast kojom vlada). To je u Vikipediji zabilježeno ovako:

“In 1833 Ottoman Sultan Mahmud II conferred on Ali-paša Rizvanbegović the title of Vizier, as well as giving him the choice of which territory he wanted to rule. Ali-paša then asked the Sultan to separate Herzegovina from Pashaluk of Bosnia, creating the new Pashaluk of Herzegovina and make him its Vizier, a wish which was duly fulfilled by the Sultan.”

Što je u prevodu:

“Godine 1833. sultan Mahmud II dodijelio je Ali-paši Rizvanbegoviću titulu vezira i ponudio mu da izabere teritoriju kojom želi da vlada. Ali-paša je zatražio od sultana da izdvoji Hercegovinu iz Bosanskog pašaluka i od nje stvori zaseban Hercegovački pašaluk, te da postavi njega za vezira ovog novog Pašaluka. Tu želju mu je sultan spremno ispunio.”

Od 1865. osmanlijska vlast u Bosni počinje i zvanično tretirati Bosnu i Hercegovinu kao administrativnu cjelinu i zvati je ovim dvočlanim nazivom. Austrougarske vlasti zadržavaju Hercegovinu u nazivu zemlje, vjerovatno i zato što zamašan segment hercegovačkog stanovništva čine njima bliski katolici (što bi pomoglo da, u eventualnim budućim podjelama, izdvoje i pripoje Hercegovinu).

Nazivati našu zemlju Bosna i Hercegovina isto je kao zvati Srbiju “Srbija i Šumadija” ili Hrvatsku “Hrvatska i Dalmacija”. (Iako čistokrvni Hercegovac, ja se rado odričem dvočlanog naziva zemlje (što me ne sprečava da se i dalje zovem Hercegovcem u regionalnom smislu).

Ova malo duža priča bila mi je potrebna da potkrijepim jednu vrlo važnu istinu: IMA JEDNA ZEMLJA NA JUGU EVROPE KOJA SE ZOVE BOSNA I U KOJOJ ŽIVE BOSANCI (naravno, dobro su došli i svi dobronamjerni ljudi iz bilo kojeg dijela svijeta). Bosna je manje etnički komplikovana nego i današnja Njemačka, u kojoj žive milioni ljudi raznih nacija i vjera.

1. Druga vrsta programā koji bi se emitovali na kanalu Glas naroda imali bi zajednički naslov KO NAS PLJAČKA. Tu bi se argumentovano ukazivalo na institucije i pojedince koji žive od narodnih para, a ništa ne doprinose narodu. Po meni je takva većina “kulturnih” institucija u Sarajevu, a najveći parazit je Akademija nauka i umjetnosti BiH. U mojoj posljednjoj knjizi O BOSANSKOM JEZIKU, O PROPADANJU BOSNE, I O VAMA (koju biste svakako trebali nabaviti i za koju je jedan ugledni javni radnik rekao da je najbolje štivo o Bosni u posljednjih 15 godina) ja tvrdim da iz naše Akademije, za 46 godina njenog postojanja, nije izišao ni članak koji bi se mogao nazvati naučnim u modernom smislu te riječi (tj. verifikovan kao naučni na međunarodnom planu). Za njenog sadašnjeg predsjednika Božidara Matića, koji je na taj položaj došao po nacionalnom ključu i koji nikad nije objavio ni novinski članak, rekao sam u pomenutoj knjizi da se u nauku razumije kao ja u svinjogojstvo. Iako je moja knjiga u prodaji skoro dvije godine, ni on niti iko od drugih koje sam prozvao, nije reagovao na užasno negativne kvalifikacije kojim sam ih “obasuo”. Najviše sam direktno vrijeđao Muhameda Tunju Filipovića, za kojeg odgovorno tvrdim da je najveći unutarnji neprijatelj Bosne. Napisao sam da je za onog režima bio apostol ateizma, a da je sada veći Musliman od Pejgambera (i da govori engleski kao Tarzan). O njegovim lažima i lopovlucima napisane su tri pozamašne knjige, on je u svoju Akademiju (ovo “svoju” upotrebljavam bukvalno, jer ju je on i stvorio da bi se nazvao akademikom i jer potpuno njom vlada) primio okorjelog ustašu Dalibora Brozovića, lingvistu koji je u više napisa negirao postojanje bosanskog jezika. Tačno je da Tunjo umije da “divani” i da je veoma popularan među masama, ali podsjećam vas da je i Hitler bio popularan (zahvaljujući najviše svojim govorima) kao ni jedan Nijemac prije njega, a izazvao je najveću tragediju njemačkog naroda i okaljao njemačko ime za sva vremena.

2. Treća rubrika nove televizije nosila bi naslov U pomoć, narode! Za razliku od programa 60 minuta Federalne TV, gdje novinari govore o korupciji i nepravdama od kojih narod trpi, ja zamišljam da pred kameru dovodimo osobe koje su direktno pogođene korupcijom i brojnim nepravdama – borce koji jedva preživljavaju, porodice bez krova nad glavom, neke od brojnih Bosanaca i Bosanki koje životare na ivici siromaštva.

3. Ja smatram da je jedna od glavnih boljki današnje Bosne ta što njeni političari, akademski građani i stručnjaci ne govore tečno engleski (od naših 260 ministara samo trojica znaju dobro engleski). To je po meni naša najveća bruka i možda najveća kočnica u razvoju (ovo ću obrazložiti kad se sretnemo). Ja bih pokušao da tu tragičnu situaciju popravim časovima engleskog jezika koje bih svakodnevno lično držao, u početku bez ikakve naknade, na novom TV kanalu.

Ja sam u svojoj knjizi rekao da su kantoni drumsko razbojništvo, jer troše ogromne pare, a više nam odmažu nego što pomažu. Naravno, njih je nemoguće ukinuti preko noći, ali mislim da bi trebalo postepeno raditi na njihovom ukidanju iznošenjem činjenica, statističkih podataka i argumenata. Mislim da bi TV Glas naroda bila dobra tribina sa koje bi se trebali čuti glasovi za ukidanje kantona.

Svrha ovog pisma je da vas pozovem da podržite osnivanje i kasnije funkcionisanje TVGlas naroda. Finansijska sredstva potrebna za rad jednog skromnog TV kanala nisu veoma velika, tako da je vaša eventualna materijalna podrška za mene manje važna od vaše političke i moralne podrške. (Ja sam siguran da će, vremenom, Glas naroda biti najgledanija televizija u BiH, pa će se u bliskoj budućnosti samofinansirati (a možda i donositi profit)). Ne moramo se slagati u svim političkim pitanjima vezanim za Bosnu, ali ljudi koji žele dobro ovoj zemlji treba da sarađuju u pitanjima u kojima se slažu. Mislim i nadam se da će to u našem slučaju biti projekt televizijskog kanala Glas naroda. U svakom slučaju, vjerujem da vam jedan duži razgovor sa mnom neće biti dosadan!

Srdačno,

Prof. Midhat Riđanović

Pošto mi je bilo jako stalo da Radončić pročita moje pismo, isprintao sam ga, stavio u kovertu, i lično odnio u “uvrnuti” toranj iza Stanice. Predao sam ga mladoj dami na recepciji, koja mi je rekla da mogu biti sto posto siguran da će biti uručeno Radončiću. Znači on je sigurno pročitao ovo moje pismo. Ali mi se nije javio, ni neposredno nakon čitanja mog pisma, ni tokom dvije godine koje su protekle od tog vremena. Prema tome: 1) Radončić je lažov jer me je pozvao na ručak pa slagao, 2) Radončić je primitivac jer ne poznaje osnovno pravilo građanskog ponašanja, koje nalaže da se odgovara na pismo, makar i jednom riječju. Znam da ovo što ću reći kažem na još jednom mjestu u ovoj knjizi, ali ne mogu da to ne ponovim i ovde: kad krme šutnete par puta, ono grokne u znak odgovora, ali izgleda da Radončić nije još dosegao taj za njega visoki evolutivni nivo.

Sad se obraćam poštenim ljudima (kao što je g. Vikić) koji su pristali uz Radončića, zavedeni njegovom slatkom pričom: Kako možete slijediti čovjeka koji laže jednom uglednom univerzitetskom profesoru; ako je lagao profesoru, kako će tek lagat vama i ostaloj običnoj raji? Ako ga budete i dalje podržavali, vi ćete u mojim očima biti nemoralne šićardžije.

Rekoh da je moje pismo Radončiću pisano prije dvije godine. Kad sam ga sad ponovo pročitao, vidio sam da sam bio užasno naivan što sam uopšte vjerovao da bi jedan takav hohštapler mogao podržati neki projekat koji se poduzima za dobro naroda. Ali sad sam se opametio i više me niko ne može razuvjeriti da BOSANSKIM POLITIČARIMA I TAJKUNIMA NAROD SLUŽI SAMO ZA VLASTITO BOGAĆENJE I, AKO SE ZARATI, KAO TOPOVSKA HRANA. Ako mi neko nađe jedan jedini primjer ponašanja nekog političara kojim on manifestuje brigu za narod, bogato ću ga/je nagraditi.

I dalje mislim da bi novi TV kanal pod imenom Glas naroda mogao odigrati važnu ulogu u eventualnom spašavanju Bosanskog naroda od totalne propasti. Pozvao bih sve iskrene patriote da se udružimo i stvorimo takav kanal. Programski koncept koji sam izložio u pismu Radončiću samo je prijedlog za razmatranje i, naravno, svi drugi prijedlozi su dobro došli. Volio bih da mi se svi koji žele pripomoći osnivanju i radu ove nove televizije jave na adresu r.midhat@gmail.com.

[1] Nevjerovatna koalicija između SDP i SBB ostvarena je u junu prošle godine, najviše sa ciljem da se istisne SDA sa vlasti i da Radončić dobije ministarski položaj – juče se pljuvali, danas se grle! Sve je izgleda moguće u politici, za koju je narod dobro rekao da je najveća kurva.

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close