U bajramskom intervjuu za Stav, Mustafa ef. Cerić govori o moralnoj krizi savremenog društva, političkom trenutku Bosne i Hercegovine, ulozi Islamske zajednice, odnosu međunarodne zajednice prema BiH, ali i o porukama Kurban-bajrama kao vremenu žrtve, solidarnosti i duhovnog preispitivanja
Kurban-bajram nosi poruke žrtve, solidarnosti i zajedništva. Koliko današnje bh. društvo živi te vrijednosti?
– Kurban-bajram nas podsjeća da su najveće žrtve one koje čovjek podnosi u duši. Mnogo je lakše prinijeti materijalnu žrtvu nego žrtvovati oholost, zavist, mržnju, osvetoljubivost ili sebičnost. U tom smislu, kurban nije samo obred, nego duhovna škola slobode – oslobađanje čovjeka od vlastitog ega i strasti koje ga zarobljavaju.
Bosansko društvo kroz svoju historiju pokazivalo je sposobnost solidarnosti i zajedništva, naročito u teškim vremenima. I danas među ljudima postoji snažan osjećaj empatije, spremnosti da se pomogne komšiji, siromahu, bolesniku ili onome koji je ostao sam. To su vrijednosti koje Bajram uvijek iznova budi i podsjeća da čovjek nije potpun ako misli samo na sebe.
Međutim, živimo i vrijeme dubokih podjela, nepovjerenja i prenaglašenog individualizma. Često smo spremniji braniti vlastiti ponos nego graditi mostove razumijevanja. Zato je poruka kurbana danas možda potrebnija nego ikada: da istinska snaga nije u osveti nego u praštanju, nije u dominaciji nego u samosavladavanju, nije u gomilanju nego u dijeljenju.
Kurban-bajram nas uči da čovjek postaje duhovno zreo onda kada uspije obuzdati vlastiti ego i otvoriti srce za drugoga. Ako bismo tu poruku ozbiljnije živjeli u porodici, društvu i politici Bosna bi bila mnogo mirnije, pravednije i plemenitije mjesto za sve njene ljude.
Često govorite o moralnoj i duhovnoj krizi savremenog čovjeka. Gdje danas vidite najveće iskušenje za Bošnjake – u politici, ekonomiji ili gubitku identiteta?
– Mislim da najveće iskušenje za Bošnjake danas nije samo ni politika, ni ekonomija, ni pitanje identiteta pojedinačno, nego opasnost da izgubimo unutarnju povezanost između onoga što mislimo, govorimo i činimo. Narod ne slabi samo kada osiromaši materijalno, nego mnogo više kada oslabi moralno i duhovno, kada izgubi povjerenje u vlastite vrijednosti i kada prestane vjerovati da zajedničko dobro može biti iznad pojedinačnog interesa.
U politici je iskušenje moći bez odgovornosti. Kada politika prestane biti služenje zajednici, a postane borba za dominaciju i lični interes, tada se rađa nepovjerenje koje razara društveno tkivo. Bošnjaci su historijski opstajali zahvaljujući osjećaju zajedništva i svijesti da pojedinac ima obavezu prema narodu, a ne samo pravo od naroda. Danas nam nedostaje više moralne ozbiljnosti, više državničke mudrosti i manje međusobnog iscrpljivanja.
U ekonomiji iskušenje nije samo siromaštvo, nego pohlepa i gubitak osjećaja mjere. Društvo ne može biti zdravo ako uspjeh čovjeka mjerimo samo količinom imetka, a ne njegovom humanošću, obrazovanjem i doprinosom zajednici. Materijalni razvoj bez moralnog temelja često vodi duhovnoj praznini.
Posebno važnim smatram pitanje kulture i obrazovanja. Narod koji zanemari knjigu, školu, nauku i kulturu sjećanja postaje lahak plijen površnosti i manipulacije. Identitet se ne čuva samo emocijom nego znanjem, odgojem i kulturom dijaloga. Bošnjacima danas treba više intelektualnog samopouzdanja, više ulaganja u mlade ljude i više svijesti da se budućnost jednog naroda ne brani samo granicama nego i učionicama, bibliotekama i moralnim primjerom.
Najzad, veliko iskušenje jeste odsustvo jedinstva misli i akcije. Ne moramo svi misliti isto, ali moramo imati svijest o zajedničkim ciljevima i vrijednostima koje nas nadilaze kao pojedince. Narod sazrijeva onda kada nauči razlikovati prolazne sukobe od trajnih interesa. Ako budemo imali mudrosti da sačuvamo moralnu vertikalu, kulturu dijaloga i osjećaj zajedničke odgovornosti, tada ćemo lakše prevladati i političke i ekonomske izazove. Jer nijedan narod ne pobjeđuje samo snagom institucija, nego prije svega snagom karaktera.
Kakav je danas položaj Bošnjaka u regionu i da li su, po Vašem mišljenju, izvukli historijske pouke iz prošlosti?
– Položaj Bošnjaka u regionu danas je složen i različit od države do države, ali je zajedničko gotovo svugdje da još uvijek traje borba za puno priznanje političkog, kulturnog i duhovnog subjektiviteta. Bošnjaci ne traže ništa što ne pripada i drugim narodima Balkana: pravo da budu poštovani kao narod sa svojim imenom, jezikom, vjerom, kulturom, historijskim pamćenjem i pravom na dostojanstven život u vlastitoj zemlji i u državama regiona u kojima žive.
Historijska je činjenica da su Bošnjaci kroz stoljeća često bili prisiljeni braniti samo pravo na postojanje. Zato je možda najveća i najdublja pouka prošlosti upravo svijest da sloboda, mir i ljudsko dostojanstvo nikada nisu jednom zauvijek osvojeni. Narod koji zaboravi vlastitu historiju rizikuje da mu se ona ponovi u najtragičnijem obliku. Genocid nad Bošnjacima nije bio samo zločin protiv jednog naroda, nego opomena cijelom čovječanstvu koliko daleko mogu otići mržnja, negiranje drugoga i ideologije koje čovjeku oduzimaju pravo na identitet i život.
Zato Bošnjaci danas imaju i pravo i obavezu da mirno, demokratski i dostojanstveno insistiraju na punim ljudskim i građanskim pravima: na pravu na bosanski jezik, vjeru, kulturu, obrazovanje, slobodu mišljenja, sigurnost imovine i zaštitu časti. Tamo gdje su većina imaju pravo da ravnopravno učestvuju u oblikovanju političkog života i institucija države, a tamo gdje su manjina imaju pravo na zaštitu svog identiteta i punu jednakost pred zakonom, kao što to pripada svakom civiliziranom evropskom narodu.
Treba priznati da su određena prava danas ostvarena više nego ranije i da postoje pozitivni pomaci u nekim dijelovima regiona. Međutim, još uvijek nije dostignut puni nivo međusobnog povjerenja i stvarne ravnopravnosti. Negiranje bosanskog jezika, osporavanje kulturnog identiteta, relativizacija genocida ili političke tendencije koje bude strah od novih podjela pokazuju da historijske lekcije još nisu do kraja naučene.
Ali vjerujem da budućnost Bošnjaka ne smije biti zasnovana na strahu niti na zatvaranju prema drugima. Najveća historijska pobjeda jednog naroda nije u tome da dominira nad drugima, nego da sačuva vlastito dostojanstvo i istovremeno gradi društvo pravde i slobode za sve. Bošnjaci imaju historijsku priliku da pokažu političku zrelost, kulturno samopouzdanje i moralnu snagu: da traže ono što im pripada, ali bez mržnje; da čuvaju svoje pamćenje, ali bez osvete; da budu čvrsti u odbrani svojih prava, ali i otvoreni za dijalog i zajednički život.
Jer narod koji je preživio pokušaj uništenja ima posebnu moralnu obavezu da brani vrijednost života, slobode i ljudskog dostojanstva ne samo za sebe nego i za svakog čovjeka dobre volje.
Mnogi mladi ljudi napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Šta je, po Vama, najveći razlog njihovog odlaska i kako vratiti vjeru u budućnost ove zemlje?
– Odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine nije samo ekonomsko pitanje, nego duboko moralno i društveno pitanje. Mladi ljudi ne napuštaju svoju domovinu samo zato što žele veće plaće, nego zato što često imaju osjećaj da ovdje ne postoji pravedan poredak u kojem znanje, rad i sposobnost imaju veću vrijednost od podobnosti, stranačke bliskosti ili privilegovanih mreža moći. Čovjek može podnijeti i oskudicu ako vjeruje da postoji nada i pravedna prilika, ali teško ostaje tamo gdje osjeća da su vrata unaprijed zatvorena.
Najopasnija posljedica korupcije nije samo ekonomska šteta, nego ubijanje povjerenja u državu i njene institucije. Kada mladi vide da se uspjeh ne postiže trudom i znanjem nego vezama i neprincipijelnim privilegijama, tada se rađa osjećaj poniženja i besmisla. A društvo koje izgubi povjerenje mladih polako gubi i vlastitu budućnost.
Zato je danas Bosni i Hercegovini potrebna svojevrsna moralna i društvena mapa puta. Ona mora počivati na jednostavnom, ali temeljnom principu: da svaki čovjek ima jednaku priliku da uspije zahvaljujući svome radu, znanju i karakteru. Država mora biti mjesto pravde, a ne privilegije. Škole i univerziteti moraju odgajati slobodne, kreativne i odgovorne ljude, a ne generacije koje će učiti kako da se prilagođavaju nepravdi. Javne institucije moraju vratiti vjerodostojnost kroz transparentnost, odgovornost i beskompromisnu borbu protiv korupcije.
Međutim, vjeru u budućnost nije moguće vratiti samo zakonima i ekonomskim reformama. Potrebno je obnoviti i osjećaj zajedničkog smisla. Mladi moraju osjetiti da ova zemlja pripada njima, da ovdje mogu ostvariti svoje snove bez odricanja od vlastitog dostojanstva. Narod ostaje živ onda kada njegova omladina vjeruje da vrijedi ostati, graditi i stvarati.
Bosna i Hercegovina ima talentirane, obrazovane i moralno snažne mlade ljude. Naša najveća obaveza nije da ih molimo da ostanu iz sentimentalnosti, nego da stvorimo društvo u kojem će ostanak biti prirodan izbor dostojanstvenog života. Budućnost ove zemlje neće spasiti prazne parole, nego uspostavljanje kulture pravde, rada, znanja i odgovornosti.
Jer nijedna država ne propada zato što nema bogatstva, nego zato što izgubi povjerenje vlastite omladine. A kada se mladom čovjeku vrati uvjerenje da se pošten rad cijeni, da zakon vrijedi jednako za sve i da njegovo znanje ima smisla, tada se vraća i nada a s nadom počinje i obnova društva.
Koliko su Bošnjaci danas politički i nacionalno svjesni trenutka u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina?
– Mislim da su Bošnjaci danas politički, nacionalno i državotvorno svjesniji nego ikada u svojoj modernoj historiji. Ta svijest nije nastala iz ideološke isključivosti niti iz želje za dominacijom nad drugima, nego iz teškog historijskog iskustva borbe za goli opstanak. Narod koji je preživio genocid naučio je na najtragičniji način koliko su važne država, politička organiziranost, međunarodna pravda i sposobnost da se brani vlastito pravo na život i slobodu.
Bošnjaci su u odbrani Bosne i Hercegovine ostvarili veliku historijsku pobjedu upravo zato što se nisu predali ni onda kada je izgledalo da je sve izgubljeno. Opsada Sarajeva, koja je trajala gotovo četiri godine, ostaje simbol ne samo fizičkog otpora nego i moralne postojanosti jednog naroda i jednog grada. U vremenu kada su mnogi očekivali slom Bosne i Hercegovine, pokazalo se da narod koji vjeruje u slobodu može izdržati i najveća iskušenja.
Jednako važna bila je i moralna dimenzija te borbe. Bošnjaci, uprkos stravičnim zločinima koji su nad njima počinjeni, nisu ukaljali svoju borbu sistematskim zločinom protiv drugih naroda. To nije bila samo vojna odbrana zemlje nego i odbrana ideje ljudskog dostojanstva i multietničkog života. U tome se nalazi jedna od najvažnijih moralnih pobjeda moderne bosanske historije.
Posebnu težinu ima i pravna pobjeda ostvarena pred međunarodnim sudovima u Haagu. Gotovo nijedan narod u savremenoj historiji nije, sa tako malo političke i vojne moći, uspio pred najvišim međunarodnim pravnim institucijama dokazati namjeru i čin genocida počinjenog nad njim. Time je istina o stradanju Bošnjaka dobila univerzalno pravno i historijsko priznanje koje više nije moguće izbrisati negiranjem ili relativizacijom.
Ali nijedna pobjeda nije trajna ako uspava narod u samozadovoljstvu prošlosti. Najveća opasnost za Bošnjake danas bila bi da žive samo od sjećanja na preživljenu tragediju i ostvarene pobjede, a da zanemare izazove sadašnjosti i odgovornost prema budućnosti. Historijska svijest ne smije biti kultura straha, nego kultura budnosti, znanja i odgovornosti.
Zato politička i nacionalna svijest Bošnjaka mora danas značiti nešto više od pukog emocionalnog identiteta. Ona mora značiti sposobnost da se gradi snažna i pravedna država, da se razvijaju obrazovanje, ekonomija, institucije i kultura dijaloga. Narod koji želi da mu se nikada više ne ponovi genocid mora biti politički organiziran, moralno sabran, obrazovno snažan i međunarodno prisutan.
Najvažnija pouka prošlosti nije mržnja prema drugima, nego svijest da pravo na život, slobodu i dostojanstvo niko neće čuvati ako ga sami ne budemo znali čuvati mudro, odgovorno i dostojanstveno. Upravo zato vjerujem da je pred Bošnjacima danas velika historijska obaveza: da svoju bol pretvore u snagu razuma, svoju prošlost u mudrost, a svoju državotvornu svijest u trajnu garanciju mira, slobode i sigurnosti za buduće generacije.
U javnosti se često govori o podjelama među Bošnjacima. Da li nas više ugrožavaju vanjski pritisci ili unutrašnje podjele?
– Historija nas uči da nijedan narod i nijedna civilizacija nisu istinski poraženi izvana sve dok su iznutra imali jedinstvo duha, jasnoću smisla i sposobnost usaglašene zajedničke akcije. Vanjski pritisci mogu biti snažni, nepravedni pa čak i nasilni, ali narodi propadaju tek onda kada izgube unutarnju moralnu i duhovnu koheziju, kada nestane povjerenja među ljudima, kada zajednički cilj zamijene sitni interesi i kada se izgubi svijest o višem smislu vlastitog postojanja.
Zato mislim da su za Bošnjake danas unutrašnje podjele opasnije od svakog vanjskog pritiska. Vanjski izazovi su historijska konstanta na Balkanu i oni će uvijek postojati u različitim oblicima. Međutim, pitanje je da li ćemo na njih odgovoriti kao zreo i politički svjestan narod ili kao skup međusobno sukobljenih interesa koji troše energiju jedni protiv drugih.
Jedinstvo, naravno, ne znači jednoumlje. Niti jedan demokratski narod ne može i ne treba misliti potpuno isto. Ali mora postojati minimalni zajednički imenitelj – svijest o temeljnim državnim, nacionalnim i moralnim interesima koji su iznad dnevne politike, ličnih sujeta i prolaznih sukoba. Bez tog osjećaja zajedničkog smisla nijedna zajednica ne može dugoročno opstati.
Viktor Frankl je govorio da čovjek može podnijeti gotovo svako iskušenje ako zna smisao zbog kojeg živi. To vrijedi i za narode. Bošnjaci danas trebaju svoju kolektivnu logoterapiju – jasnu svijest o svojoj historijskoj, kulturnoj i civilizacijskoj ulozi. A ta uloga nije zatvaranje u sebe niti življenje od prošlih rana, nego afirmacija univerzalnih moralnih vrijednosti: slobode, pravde, dostojanstva čovjeka, međusobnog poštovanja i kulture zajedničkog života.
Bosna i Hercegovina je kroz svoju historiju bila prostor susreta različitih identiteta, religija i kultura. Upravo zbog toga Bošnjaci imaju posebnu odgovornost da čuvaju ideju društva u kojem različitost nije prijetnja nego bogatstvo. Ali da bi mogli nositi tu odgovornost, moraju najprije biti politički i državno sabrani.
Danas političko i državno jedinstvo Bošnjaka nije pitanje komfora niti političkog luksuza. To je pitanje historijske odgovornosti i, u određenom smislu, pitanje – biti ili ne biti. Narod koji nema sposobnost da se okupi oko ključnih vrijednosti i strateških ciljeva postaje lahak plijen tuđih interesa i vlastitih slabosti.
Zato je možda važnije nego ikada razvijati kulturu dijaloga, međusobnog poštovanja i odgovorne političke svijesti. Bošnjaci ne smiju trošiti svoju energiju na unutarnja poništavanja i beskrajne sukobe ega. Vrijeme u kojem živimo traži zrelost, mudrost i sposobnost razlikovanja onoga što je prolazno od onoga što je trajno i sudbinsko.
Jer narod opstaje onda kada zna ko je, šta želi i zbog čega postoji. A kada se sačuva jedinstvo smisla, tada i političke razlike mogu postati snaga, a ne slabost.
Kako gledate na sve češće političke napade na državne institucije Bosne i Hercegovine i postoji li dovoljno mudrosti da se sačuva stabilnost zemlje?
– Sve češći politički napadi na državne institucije Bosne i Hercegovine ne mogu se posmatrati samo kao uobičajene političke nesuglasice jednog složenog društva. Oni su, nažalost, često nastavak istih onih ciljeva koji tokom agresije nisu ostvareni vojnim sredstvima. Kada se osporava suverenitet države, kada se sistematski podrivaju njene institucije, kada se negira politička volja većinskog bošnjačkog konstitutivnog naroda i kada se relativizira pravo Bosne i Hercegovine na funkcionalnu državnost, tada je jasno da se radi o pokušaju da se političkim sredstvima postigne ono što nije uspjelo silom.
Posebno zabrinjava kada govor mržnje, politička bahatost i otvoreno omalovažavanje države postanu dio javnog diskursa. Takva retorika ne vrijeđa samo političke protivnike nego ponižava samu ideju zajedničkog života i međusobnog poštovanja. Ona produbljuje nepovjerenje i proizvodi atmosferu trajne nestabilnosti.
Međutim, bilo bi nedovoljno pošteno svu odgovornost tražiti samo u drugima. Narodi i države često bivaju ugroženi ne samo snagom svojih protivnika nego i vlastitim slabostima. Bošnjačka politika danas, nažalost, često ostavlja dojam unutarnje rascjepkanosti, međusobnog iscrpljivanja i nedostatka strateške sabranosti. Upravo ta nejedinstvenost ohrabruje one koji žele pokazati političku aroganciju ili osporavati državne institucije.
Sjećam se vremena kada su Bošnjaci bili respektirani možda i više nego što su objektivno bili politički organizirani i snažni, upravo zato što su odavali utisak jedinstva oko ključnih državnih pitanja. Danas se ponekad događa suprotno: omalovažavaju nas više nego što to zaslužujemo, ne zato što su drugi postali toliko moćni, nego zato što smo mi postali nedovoljno sabrani. U oba slučaja presudnu ulogu nisu imali samo vanjski faktori nego i naše vlastito stanje političke svijesti.
Zato vjerujem da je pred Bošnjacima danas velika odgovornost da prevaziđu politiku kratkoročnih interesa, ličnih sujeta i međusobnih poništavanja. Država Bosna i Hercegovina ne može se čuvati samo emocijom niti stalnim prizivanjem prošlih stradanja. Ona se čuva ozbiljnošću institucija, političkom mudrošću, kulturom dijaloga i sposobnošću da se oko ključnih pitanja uspostavi minimum nacionalnog i državnog konsenzusa.
Mudrost potrebna za očuvanje stabilnosti zemlje neće doći iz politike konflikta nego iz politike odgovornosti. Bosni i Hercegovini danas trebaju smireni, ozbiljni i moralno vjerodostojni ljudi koji razumiju da nijedna dnevnopolitička pobjeda nije vrijedna dugoročne destabilizacije države.
Jer država ne slabi samo kada je drugi napadaju. Ona slabi onda kada oni koji je vole ne znaju dovoljno mudro, odgovorno i jedinstveno da je brane.
Smatrate li da međunarodna zajednica danas razumije Bosnu i Hercegovinu i njene specifičnosti bolje nego devedesetih godina?
– Mislim da međunarodna zajednica danas razumije Bosnu i Hercegovinu bolje nego devedesetih godina, ali to razumijevanje još uvijek nije potpuno ni dosljedno pretočeno u pravednu i jasnu političku strategiju prema ovoj zemlji. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu svijet je predugo posmatrao tragediju kroz prizmu “sukoba strana”, izbjegavajući da jasno imenuje agresiju, genocid i projekt etničkog čišćenja. Tek nakon ogromne ljudske patnje međunarodna pravda je priznala ono što su žrtve od početka govorile — da je nad Bošnjacima počinjen genocid.
Međutim, politika međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini od početka do danas nosi jednu konstantu: da na ovom prostoru ne smije biti ni potpunog pobjednika ni potpunog poraženog. To posebno osjećaju Bošnjaci kao evropski muslimanski narod. Bošnjaci jesu pobjednici u onom najdubljem moralnom i historijskom smislu jer nisu poraženi uprkos pokušaju njihovog uništenja. Ali istovremeno, međunarodna politika često kao da pokazuje određenu nelagodu prema mogućnosti da se ta pobjeda doživljava previše otvoreno ili samouvjereno, kao da bi to remetilo osjetljivu evropsku ravnotežu.
Cinično zvuči, ali u tome ima određene političke istine. Evropa se često poziva na vlastitu “nejedinstvenost”, proceduralne prepreke ili složenost regionalnih odnosa kako bi Bosni i Hercegovini držala vrata Evropske unije istovremeno i poluotvorenim i poluzatvorenim. Iako je evropska savjest priznala vlastiti moralni neuspjeh zbog genocida nad Bošnjacima krajem dvadesetog stoljeća, i iako postoji svijest da opasnosti destabilizacije i dalje nisu potpuno nestale, posebno kroz različite oblike iredentističkih politika, ipak često izostaje odlučnost koja bi Bosni i Hercegovini dala jasnu i sigurnu evropsku perspektivu.
Ali, uprkos svim nedosljednostima međunarodne politike, Bošnjaci bi morali sačuvati moralnu objektivnost i osjećaj zahvalnosti prema mnogim časnim ljudima širom svijeta koji su istinski stali na stranu istine i žrtava genocida. Bilo je političara, pravnika, novinara, intelektualaca, aktivista i običnih ljudi koji su, često protiv dominantnih političkih kalkulacija, branili pravo Bosne i Hercegovine na opstanak i dostojanstvo. Ta ljudska solidarnost ne smije biti zaboravljena jer bi zaborav bio oblik moralne nepravde.
Zato mislim da odnos Bošnjaka prema međunarodnoj zajednici mora biti istovremeno realističan i dostojanstven. Ne smijemo živjeti ni u iluziji da će drugi voditi naše historijske bitke umjesto nas, ali ni u ogorčenosti koja bi nas zatvorila prema svijetu. Male narode historija uči da međunarodna pravda često dolazi sporo i nedovoljno, ali ih isto tako uči da bez međunarodnih savezništava i moralnog prisustva u svijetu ne mogu dugoročno zaštititi svoju slobodu.
Bosna i Hercegovina danas mora graditi odnose sa svijetom na temelju samopouzdanja, političke mudrosti i moralne vjerodostojnosti. Jer poštovanje se ne dobija samo kroz status žrtve nego i kroz sposobnost da se bude ozbiljan, stabilan i odgovoran politički subjekt.
Kakvu ulogu Islamska zajednica treba imati u vremenu političkih tenzija i društvene nesigurnosti – treba li biti glasnija i aktivnija?
– Islamska zajednica je kroz modernu historiju Bošnjaka imala mnogo dublju i značajniju ulogu nego što se to ponekad želi priznati ili razumjeti. U trenutku raspada jugoslavenskog sistema i društva, kada su mnoge političke i društvene strukture bile dezorijentirane ili potpuno urušene, Islamska zajednica je, iako decenijama potiskivana na marginu javnog života, ostala praktično jedina organizirana institucija koja je imala unutarnju komunikaciju s narodom, moralni autoritet i razvijenu mrežu povjerenja među ljudima.
Zato njena uloga tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bila samo vjerska u užem smislu. Islamska zajednica je pomagala očuvanju moralne sabranosti naroda, širila svijest o dostojanstvu otpora, brinula o humanitarnoj pomoći, čuvala duhovnu vertikalu i, što je možda najvažnije, održavala vjeru ljudi da ni narod ni država nisu ostavljeni sami sebi. U vremenu genocida i pokušaja uništenja Bošnjaka kao naroda, ta duhovna i moralna povezanost bila je od presudne važnosti za opstanak.
Ništa manje važna nije ni njena uloga danas. Islamska zajednica ne može i ne treba biti politička stranka, ali ona ne može ni biti ravnodušna prema sudbini naroda među kojim djeluje. Njena odgovornost nije samo u očuvanju vjerskog života nego i u bdijenju nad moralnim, kulturnim i egzistencijalnim pitanjima zajednice. Kada se ugrožavaju dostojanstvo čovjeka, pravo na identitet, društvena pravda ili stabilnost države, tada se i vjerske institucije suočavaju sa moralnom obavezom da govore odgovorno, smireno i principijelno.
Posebna snaga Islamske zajednice jeste u tome što ona nije prolazna politička konstrukcija nego institucija koja svoje djelovanje temelji na stoljećima izgrađivanoj duhovnoj i moralnoj tradiciji. Političke okolnosti se mijenjaju, ideologije dolaze i odlaze, ali vrijednosti na kojima počiva Islamska zajednica – vjera, moralna odgovornost, solidarnost, dostojanstvo čovjeka i svijest o zajedničkom dobru – ostaju trajne. Upravo zato ona predstavlja jednu od rijetkih konstanti u životu Bošnjaka.
Ali svaka institucija mora iznova potvrđivati svoju vjerodostojnost. U vremenu dubokih društvenih nesigurnosti ljudi ne traže samo formalni autoritet nego moralnu dosljednost i korisnu prisutnost u svakodnevnom životu. Zato vjerujem da se od Islamske zajednice u narednom periodu očekuje još snažnija društvena prepoznatljivost kroz obrazovni rad, moralnu jasnoću, brigu za mlade, socijalnu osjetljivost i aktivnije prisustvo u međunarodnim razgovorima o miru, pravdi i ljudskom dostojanstvu.
Biti glasniji ne znači nužno govoriti više niti ulaziti u dnevnu politiku. Ponekad je najjači glas upravo glas moralne postojanosti, mudrosti i principijelnosti. Islamska zajednica će biti snažna onoliko koliko bude uspijevala ostati iznad uskostranačkih podjela i koliko bude čuvala povjerenje običnog čovjeka.
Koju poruku u danima Kurban-bajrama biste poslali Bošnjacima, ali i svim građanima Bosne i Hercegovine?
– Kurban-bajram je vrijeme kada se čovjek vraća temeljnim pitanjima svoga postojanja: šta je spreman žrtvovati radi višeg dobra, koliko je spreman nadvladati vlastiti ego i koliko u sebi nosi odgovornosti prema drugome čovjeku. Zato poruka Bajrama nije samo poruka radosti i običaja, nego duboka poruka moralnog preispitivanja i duhovnog sazrijevanja.
Institucija hadža nas podsjeća da čovječanstvo, uprkos svim razlikama jezika, naroda i kultura, pripada jednoj velikoj ljudskoj porodici. Milioni ljudi okupljeni na jednom mjestu svjedoče da je moguće živjeti osjećaj zajedništva, jednakosti i međusobnog poštovanja. U vremenu kada je svijet ponovo suočen s ratovima, mržnjom i dubokim podjelama, hadž nas uči da mir nije samo politički sporazum nego moralna obaveza svakog čovjeka.
Danas je ljudski rod ozbiljno izložen opasnosti novih krvavih sukoba, duhovne praznine i gubitka osjećaja za svetost ljudskog života. Zato nam je potrebna nova kultura odgovornosti, odgovornosti za mir, za pravdu, za dostojanstvo čovjeka i za sigurnost svijeta u kojem će buduće generacije moći živjeti bez straha. Nijedan narod ne može biti siguran ako drugi žive u poniženju, nepravdi i stalnoj prijetnji nasilja.
Vrijeme kurbana nas posebno uči da najveća žrtva nije uvijek materijalna. Najteže je žrtvovati vlastitu oholost, mržnju, zavist, osvetoljubivost i sebičnost. Upravo su to slabosti koje ljude i narode udaljavaju jedne od drugih i pretvaraju razlike u sukobe. Ako bismo imali snage da žrtvujemo ono što je loše u nama, mnogo lakše bismo gradili povjerenje, dijalog i zajedničku budućnost.
Zato bih u ovim bajramskim danima poželio Bošnjacima, ali i svim građanima Bosne i Hercegovine, više unutarnjeg mira, više međusobnog poštovanja i više svijesti da smo upućeni jedni na druge. Nijedna zajednica ne može opstati samo na ekonomiji ili politici ako izgubi moralnu toplinu, osjećaj solidarnosti i spremnost da razumije drugoga čovjeka.
Neka nam Bajram vrati vjeru da dobrota nije slabost, da praštanje nije poraz i da je istinska snaga u čovjeku koji zna čuvati svoje dostojanstvo, ali i poštovati dostojanstvo svih ljudih dobre volje.
Bajram šerif mubarek olsun!
