Piše: Dragan Bursać
Srbija je i dalje u svom privatnom Srednjem vijeku, na zločinačkim Kornjačinim leđima, taoc svoje nakaradne politike, zarobljenik prošlosti i zločionačkih obrazaca djelovanja. Ona je jedna velika, sigurna kuća za ratne zločince, čije vlasti svakodnevno rade na tome da se poveća kvadratura i životni prostor istih.
I tako bi u jednom naslovu mogla da se opiše današnja Srbija. Ona nije tek puka srednjevjekovna kartografska vizija po kojoj tamo neka kornjača drži svijet na svom oklopu, ne – današnja Srbija leži na leđima ratnih zločinaca. Oni joj daju dignitet, oni joj daju legitimitet, oni joj daju sve ono što ne bi smjeli, ne bi mogli, niti trebali da joj daju.
A na žalost, po tome je prepoznatljiva!
Herojski srBski bjegunci
Eto i ratni načelnik Čajniča u Bosni i Hercegovini, za kojim je BiH podigla tjeralicu, radi kao liječnik u Novom Sadu. On je Konjača, Dušan Kornjača. I niko se više ne čudi što Kornjača Dušan narečeni kao slobodan čovjek sve ove decenije dijeli kiseonik, radni i paradni prostor sa Novosađanima koji nisu, da prostite, ratni zločinci. Ni prvi, a bogme ni posljednji kako sada stvari stoje. Mogao bi mu se kao slobodni rezident pridružiti novopečni bjegunac Milomir Savčić, prvi čovjek Boračke organizacije u RS-u, koji je, jel’ te dostojanstveno pobjegao iz BiH. Gdje? Zvaničnici u Srbiji kažu da nije ušao u njernu teritoriju, što pouzdano znači da jeste.
Ali pustimo mi sad Savčića, pustimo i Kornjaču, koji se okomio na novinara Avdu Avdića, a čija je jedina novinarska krivica bila što je pokucao na Kornjačina vrsta. Pustimo sve njih, jer kao što rekoh, nije nepoznanica, nije tajna, nije enigma da su svi oni na tragu inkontinencije Ratka Mladića i prevarantskog nadriliječnika Dragana doktor Dabića, lijepo i veselo živjeli u Srbiji. A plejada je takvih, samo kad gledamo iz vizure BiH pravosuđa. O Kosovu i Hrvatskoj, koje takođe potražuju ratne zločince dok se isti baškare u Srbiji, nema sad ni mjesta ni vremena pisati.
Tri decenije sigurne zločinače kuće
Posvetimo malo pažnje nečem mnogo bitnijem, a to su preduslovi za nastanak, razvoj i održavanje ekosistema u kome su ratni zločinci ne samo dobrodošli, nego im je boravak u Srbiji komparativna prednost u razvoju poslovne i političke karijere i kako se to voli kazati preduslov za kvalitetan i bogat javni život.
Evo vam najsvježijeg primjera: Jedini, gruntovni vlasnik Srbije Aleksandar Vučić upitan je prije neki dan da komentariše pisanje lista Danas u kojem se naprednjačka vlast optužuje da štiti ratne zločince, a u vezi slučaja Dušana Kornjače, ratnog komandanta opštine Čajniče za kojim je u Bosni i Hercegovini raspisana potjernica.
Treba sad podsjetiti samo na jedan detalj, a to je da je Kornjača od 2007. godine u Srbiji i ima državljanstvo te zemlje.
Elem, Vučić žustro odgovara novinarima:
„Po kom zakonu i principu da ga nekome izručimo? Hoćete da zgazite pravni poredak Srbije?“
Možda po principu pravde, pravičnosti, po principima međunarodnih sudova, koji su neopozivo utvrdili krivicu ljudi koji su počinili ratne zločine i genocid u konačnici!? Možda po takvim nekim čudnovatim principima civilizovanog svijeta, vrag će ga znati, ali je Aleksandar Vučić počesto u zavadi sa logikom, a stalno u ratu sa principima civilizovanog svijeta, pa ne treba posebno komentarisati njegovo retoričko, a antilogično pitanje. Dovoljno je reći da je ono poruka rartnim zločincima, mi smo za vas i dalje sigurna kuća. Ok.
Opozicija uzrasla na paljanskom volu
Nego, zanimljivije je bilo kontrapitanje Vučićevo upućeno novinarima, a koje sadrži zapravo suštinu svega onoga što Srbija živi od 1989, bez pauze. Naime, Vučić je prešao u kontraofanzivu na novinare, pa je upitao što Kornjaču prethodna vlast nije uhapsila.
Naravski, odgovor je isti – zato što i prethodna vlast, ona uzrasla na rotiranju vola na Palama sa arhitektama genocida nije imala nikave želje, ali ni interesa, ponajviše ideološkog da hapsi ratne zločince, osim ako ne dobije striktnu naredbu ili zavrtanje ruke sa strane.
Kakva je ta vlast bila, što se tiče ideologije?
Jednaka u uncu sa ovom Vučićevom.
To nam danas pokazuju prvaci “opozicioni“ u Srbiji (postoji li to?) koji se između sebe takmiče u četničanju i koji se narodu predstavljaju kao radikalniji srpski nacionalisti od samog Vučića, sve sa svojim “nedavanjem Kosova“, nepriznavanjem Zakona o zabrani negiranja genocida, podržavanjem pročetničke vlasti u Crnoj Gori, ljubljenjem skuta SPC bratiji… nabrajajte sami dalje.
Dakle, da se vratim Dušanu Kornjači. Kornjača je sve ove godine živio kao bubreg u loju, što je zajedničko svim ratnim zločincima pobjeguljama, bez obzira na vlast, na promjenu vlasi, jer je sve to na kamari jedna jeftina mimikrija iste idološke ploče, koja gusli i dipli preko trideset godina, a koja ima za cilj stvarnje malo veće zone u kojoj će ratni zločinci biti sigurni.
I zločinci bi na ljetovanje
Jer posve sigruno Dušana Kornjačku, nakon svih zala za koje se tereti, a tereti se za protjerivanje nesrpskog stanovništva iliti etničko čišćenje, dakle Kornjaču bole stare kosti, a znamo-o tugo golema- da Srbija (trenutno) nema more. Ako je vjerovati kraljevskim potomcima opskurne loze Karađorđevića, ali i mejnstrim mišljenju srbijanske nacionalističke javnosti, Srbija će na najmanje tri mora u budućnosti (sic!). Zdrav razum će reći, teško će i do Palića, ali jebo zdrav razum, sad je bitno držati se koordinata srpskog sveta, koje kažu da će Crna Gora postati južna srpska pokrajina, ona primorska sa Jadranom pod nogama u tom svetu.
A to dalje znači da Avdo Avdić neće morati bazati po novosadskim stanovma, e da bi našao Dušana Kornjaču, moći će otići u Budvu, na Sveti Stefan kako bi se ispričao za sločincem na ljetovanju (sic, sic!).
I kako god se storija završi, Srbija je i dalje u svom privatnom Srednjem vijeku, na Kornjačinim leđima, taoc svoje nakaradne politike, zarobljenik prošlosti i zločionačkih obrazaca. Ona je jedna velika, sigurna kuća za ratne zločince, čije vlasti svakodnevno rade na tome da se poveća kvadratura i životni prostor istih.
Ne vjerujete?
Pitajte Radoslava Jankovića, Novaka Đukića; pitajte Svetozara Kosorića, Tomislava Kovača; pitajte narečenog Dušana Kornjaču. Nakon toga pitajte Vladimira Lazarevića, pitajte Vojislava Šešelja… imate tu i počasnih građana i profesora parlamenataraca bivših i ljekara i analitičara i TV zvijezda i svakovrsne mrake koja djeluje u narečenom “javnom prostoru“. Dlaka im sa glave ne fali, a biće im još bolje tako zaštićenim u budućnosti.
Ironično, postoji nada i za ovakve zlotvore. Evo Dušan Kornača je najavio da će tužiti Avdu Avdića za “uznemiravanje“. Ne bi bilo loše napraviti kakvo ročište, pretresno recimo u Bosni i Hercegovini, pa da se Kornjača “hrabro pojavi“ i da iskaz u zemlji iz koje je pobjegao.
Ali, manimo maštu, sitacija je toliko eskalirala da će ovi zlotvori na slobodi moći bez velike muke da tuže svakog onog ko ih evidentira i upita, šta su radili u Bosni i Hercegovini tokom rata.
A sve to vrijeme, Srbija na kornjačinim leđima, mili u krugu, svom strašnom sivom krugu srednjevjekovljka.
(Autonomija)
