AUTOR:
Godina je 1938. u Beču. Društvance u kući dobrostojećeg advokata čavrlja čekajući večeru. O čemu? O ratu. Odnosno, rječima romanopisca: “Kasniji kroničari našega vremena jednom će ustanoviti da su godine 1938. u svakom razgovoru vođenom u svakoj zemlji naše smušene Evrope vladala nagađanja o vjerojatnosti ili nevjerojatnosti novoga svjetskog rata.
Ta je tema neizbježivo opčinila svako društvo pa je čovjeka kadšto prožimao osjećaj da nema pred sobom ljude koji u naslućivanjima i nadama daju oduška svome strahu, već da to tako reći sama atmosfera, onaj uzbuđeni i prepun tajne napetosti zrak vremena, hoće da se izrazi riječima.“
Kućedomaćin tvrdi “da novo pokoljenje pozna rat i da neće više tako nepripravno zagaziti u novi rat kao u posljednji“, te da “osobito stari borci s fronte kao što je on sam nisu zaboravili što ih čeka“.
Razgovor se odvija u prologu romana “Nestrpljivo srce“ Stefana Zweiga koji, pacifist kakav je bio, kroz lik pripovjedača zasigurno iznosi vlastiti stav, napominjući kako ga je ozlovoljila razmetljiva sigurnost domaćina, koji nemarno poput pepela sa svoje cigarete odbacuje mogućnost novoga rata “u istom času kad su se u desecima, u stotinama tisuća tvornica proizvodili eksplozivi i otrovni plinovi“.
On upozorava: “Čovjek ne smije uvijek vjerovati u ono što bi sam želio da bude. Državne vlasti i vojničke organizacije, koje upravljaju ratnim aparatom, nisu spavale dok smo se mi omamljivali utopijama, pa su temeljito iskoristile vrijeme mira da mase već unaprijed organiziraju i dobiju u ruke tako reći spremne za pucanje.
Već sada, usred mira, opća je servilnost, zahvaljujući usavršavanju propagande, porasla u nevjerojatnim razmjerima pa treba jasno gledati u oči činjenici da se, počevši od sekunde kad radio javi vijesti o mobilizaciji, nigdje ne može očekivati otpor. Čovjek današnjice, to zrnce prašine, danas uopće više ne vrijedi kao samostalna volja.“
Nije Zweig pisao te retke s naknadnom pameću, nego zastrašujuće proročanski, jer roman Roman “Nestrpljivo srce“ objavljen je 1939. godine, dakle nije pisan s naknadnom pameti nego proročanski, a sam Zweig, veliki austrijski pisac rođen u židovskoj obitelji, iz Beča i Austrije bio je emigrirao već 1934. godine, a na osmu godišnjicu svog egzila, u veljači 1942., u brazilskom gradu Petropolisu oduzeo si je život ne mogavši više podnositi razaranje svoje duhovne domovine Europe.
Potražio sam i našao u knjižnici “Nestrljivo srce“ (jedno od onih lijepih izdanja na finom tankom papiru riječke izdavačke kuće Otokar Keršovani iz 1966. godine u prijevodu Vlatka Šarića) nakon što sam pročitao da će u ovoj sezoni dramatizacija tog djela biti postavljena na pozornicu berlinskog teatra Schaubühne.
Zanimalo me što je to tako danas aktualno u Zweigovom romanu da ga se uhvatilo kazalište poznato po svojoj gorljivoj angažiranosti oko svih važnih pitanja svijeta i društva.
Najveći dio tih 450 stranica priča je o kompliciranom odnosu mladog austrijskog konjičkog kapetana i teško bolesne djevojke, kćeri bogataša u mađarskom gradiću u kojem mladić službuje. Bio bi to idealan materijal za neku beskonačnu tele-novalu od stotinjak epizoda, ali u rukama pisca kao što je Zweig to je književnost najvišeg reda i spisateljskog majstorstva, zadivljujuće ljepote i oštrine u svakoj rečenici.
S ratom, onim Velikim, ta priča naizgled nema nikakve veze, ali s njim počinje i završava na način koji ću prešutjeti zbog onih koji će poslušati moj savjet i pročitati “Nestrpljivo srce“.
Međutim, slušajući o čemu se i kako razgovaralo u prigodi obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata prošle nedjelje u Parizu, neprestano sam mislio na onaj bečki razgovor iz prologa Zweigova romana.
Tamo se pojavljuje i glavni junak Hofmiller kojem pisac nakon kratkog uvoda prepušta ulogu pripovjedača. Te 1938. on je već odavno civil koji više od svega mrzi spominjanje svog ratnog junaštva, zbog kojega ga je sam car Karlo, tamo negdje na bojnom polju, učinio vitezom reda Marije Terezije, udijelivši mu jedno od najrjeđih i najcjenjenijih odlikovanja čitave tadašnje carevine.
U onom bečkom razgovoru upravo taj ratni veteran staje na stranu pisca/pripovjedača, gazeći nemilosrdno po romantičnim vizijama ratnog junaštva, počevši od vlastitog.
Iz svog iskustva i sjećanja on opisuje vojnike i vojske kao ljude kojih “većinu kao da je donio vjetar poput oblaka prašine pa su se onda odjednom našli u velikom vrtlogu koji je svakoga od njih tresao i kovitlao kao zrno graška u velikoj vreći“.
Ni on ne sumnja da će bilo gdje, kad zabubnjaju bunjevi rata, u njega pohrliti stotine tisuća “ni same ne znajući zašto, možda samo zbog zadovoljstva što mogu pobjeći same pred sobom ili iz neugodnih prilika u kojima žive“.
Samo dvadeset godina trebalo je Europi i svijetu nakon 1918. da se opet utopi u krvi.
Sto godina kasnije francuski i američki predsjednik razgovaraju o čemu? O vojskama i koliko one koštaju. Barem se mi ovdje, tragično izuzeti iz sada već preko sedam desetljeća europskog mira, ne moramo i ne smijemo zavaravati.
Baš kao što je Zweig napisao 1938., gospodari rata i oružja ne spavaju, nego temeljito koriste vrijeme mira “da mase već unaprijed organiziraju i dobiju u ruke tako reći spremne za pucanje“. A u međuvremenu se rat navelike izvozi i samo je pitanje vremena kada će se, poput vječno gladne i pohlepne zvijeri, vratiti kući.
Na desetu godišnjicu Zweigove smrti Thomas Mann je napisao: „Bilo je vremena kada me mučio njegov radikalni bezuvjetni pacifizam. Činilo se da je spreman dopustiti vladavinu zla samo da se izbjene rat koji je najviše mrzio. Problem je nerješiv. Ali, otkako smo naučili da čak i dobar rat ne rađa ništa nego zlo, o njegovom držanju mislim drugačije, odnosno, barem pokušavam o tome misliti drugačije.“
Govorimo nikad više. I lažemo, jer slavimo neke junake umjesto da oplakujemo sve žrtve.
I tako preko njihovih kostiju stupamo prema nekom novom ratu u kojem ćemo opet biti beznačajna zrnca uskovitlane prašine.
Jer gospodari rata ne spavaju.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
