Der Tagesspiegel: Kraj utaje poreza?

Jula prošle godine američki ekonomista James Henry predstavio je rezultate svog pouzdanog istraživanja. Henry, ranije glavni ekonomista konsultantske kompanije McKinsey, ukazao je pri tome na fenomen „neprijavljenih tokova kapitala“. Pojam označava velike propuste prilikom registrovanja međudržavnih tokova kapitala. Na osnovu tih grešaka u bilansu i podataka o globalnom tržištu kapitala Henry je procijenio ukupnu svjetsku poresku evaziju na najmanje 21 hiljadu milijardi dolara. Riječ je o sumi koja je jednaka njemačkom sedmogodišnjem BDP-u.

Jutro poslije bitke, to jest poslije sastanka Evrogrupe na kome su doneseni zaključci o radikalnom saniranju kiparskih banaka na teret velikih klijenata, Wolfgang Schäuble nije mogao da prikrije zadovoljstvo: „Kiparski poslovni model doživio je neuspjeh. Kipar se oslanjao na male poreze i minimalne kontrole. Sve je to sada gotovo.“

To zvuči uvjerljivo, ali je pogrešno. Kiparski „poslovni model“ prikrivanja novca bogatih stranaca od poreskih vlasti zemalja čiji su oni državljani ni u kom slučaju nije doživio neuspjeh. Pa i sam Kipar je tokom posljednje dvije decenije prosperirao od takvog načina poslovanja. Propale su samo dvije najveće banke u zemlji, jer su tako privučeni kapital investirale pretežno u Grčkoj i pri tome izgubile oko 4 milijarde eura.

Poreskim oazama, što je i Kipar nekada bio, nije zadat odlučujući udarac. U stvari, one cvjetaju kao nikad prije, i to baš u Evropi. O količini kapitala koji uz pomoć maski firmi ili tajnih dogovora sa vlastima pojedinih poreskih rajeva izmiče regularnom oporezivanju, dugo su postojale samo spekulacije. Jula prošle godine američki ekonomista James Henry predstavio je rezultate svog pouzdanog istraživanja. Henry, ranije glavni ekonomista konsultantske kompanije McKinsey, ukazao je pri tome na fenomen „neprijavljenih tokova kapitala“. Pojam označava velike propuste prilikom registrovanja međudržavnih tokova kapitala. Na osnovu tih grešaka u bilansu i podataka o globalnom tržištu kapitala Henry je procijenio ukupnu svjetsku poresku evaziju na najmanje 21 hiljadu milijardi dolara. Riječ je o sumi koja je jednaka njemačkom sedmogodišnjem BDP-u.

Čak i prema konzervativnim procjenama po kojima vlasnici na ovaj novac dobijaju godišnju kamatu u iznosu od 3%, to bi značilo da na taj način države pri poreskoj stopi na kapitalnu dobit od 30% godišnje gube 200 milijardi dolara poreskih prihoda. Zbog ovih „crnih rupa svjetske ekonomije“ nejednaka preraspodjela u svijetu je daleko veća nego što se pretpostavlja, zaljučuje Henry, koji je svoju studiju sastavio za „Organizaciju za poresku pravdu“ (Tax Justice Network – TJN), u čijem radu učestvuju ekonomisti, revizori i aktivisti.

Najveću korist od ovoga, prema Henrijevim podacima, ima zanemarljiva manjina od oko 10 miliona super bogataša, koja čini samo 0,14% svetske populacije. A od tog broja samo njih 100.000 poseduje polovinu cjelokupnog kapitala skrivenog u off shore zonama. Ovo omogućava mala grupa od samo 50 banaka, koja bogatima nudi off shore poslove u okvirima „privatnog bankarstva“. Na vrhu liste nalazi se apsolutni šampion, švajcarski bankarski gigant UBS, a slijede ga Credit Suisse, britanski HSBC i Deutsche Bank. Privatno bankarstvo za super bogate je „gotovo uvijek povezano sa nekom formom izbjegavanja plaćanja poreza“, objašnjava njemački stručnjak za poreske oaze, Markus Meinzern, koji za TJN analizira organizovano izbjegavanje plaćanja poreza.

Najsvježiji dokaz za to isporučio je britanski haker Daniel O’Huiginn. On je kopirao javno dostupni privredni registar poreske oaze Paname na drugi server i rekonfigurisao banku podataka. Njegov pretraživač sada omogućava pretragu registra direktno prema imenima vlasnika i direktora lokalnih off shore firmi. Na ovaj način on je našao, kako je prošle nedjelje izvijestio Süddeutsche Zeitung, i imena njemačkih milijardera, među kojima su bankarska porodica Fink, porodice Piëch i Porsche, kafe dinastija Jacobs, kao i nasljednica BMW-a Silvia Quandt i izdavač Herbert Burda. Svi su oni nedavno izjavili da nisu o tome ništa znali ili da nije riječ o kompanijama osnovanim radi izbjegavanja poreza.

Centri ovog multimilionskog posla nisu samo klasične poreske oaze, karipske patuljaste države Kajmanska ostrva, Bermuda i Panama, ostrva na La Manšu Gernzi i Džersi, Malta ili Švajcarska. Doduše, svi ovi finansijski centri inostranim investitorima nude mogućnosti anonimnog i od poreza oslobođenog deponovanja novca preko raznih vrsta trastova ili drugih metoda. Međutim, mnoge industrijske zemlje inostranim investitorima takođe nude oslobađanje od poreza i anonimne depozite, to jest vode politiku oslobađanja od poreza na trošak drugih država.

Tako Luksemburg i Austrija garantuju svojim inostranim bankarskim klijentima zaštitu od istrage poreskih vlasti država porijekla, obezbeđujući na taj način velike prihode svojoj finansijskoj industriji. Luksemburške banke upravljaju kapitalom 25 puta većim od BDP-a ove male zemlje. Poređenja radi treba reći da je ovaj odnos na Kipru iznosio 7,5 a u Njemačkoj 3,2. Na vrhu ljestvice su SAD. Američke poreske vlasti IRS (Internal Revenue Service) neumorno gone američke poreske neplatiše u Švajcarskoj i drugim poreskim rajevima, dok su istovremeno savezne države Delaver i Florida dom hiljadama off shore firmi o kojima poreske vlasti drugih država ne mogu dobiti nikakve informacije.

Specijalnu uslugu nudi Holandija. Tamo transnacionalne kompanije mogu da osnivaju kćerke firme na koje onda prenose patente, žigove i druge predmete „intelektualne svojine“. Ovu pogodnost velike firme koriste kako bi onda sve prihode prebacile u Holandiju. Holandske poreske vlasti naplaćuju onda pretežno jednocifrenu poresku stopu, koja se dogovara od slučaja do slučaja. Na ovaj način velike kompanije poput Applea, Microsofta ili Ikee uprkos ogromnim prihodima prijavljuju gubitke. Čak je i pop zvijezda Bono Vox, koji se često predstavlja kao borac protiv siromaštva, kao nosioca muzičkih prava svoje grupe U2 upisao jednu holandsku firmu, ne bi li tantijeme gotovo u potpunosti oslobodio poreza. U ovom trenutku kod amsterdamske uprave za trastove prijavljeno je 20.000 ovakvih kompanija.

Nedavno se podigla velika buka zbog giganta Starbucksa, jer je menadžer akcionarima oduševljeno govorio o velikom profitu u Velikoj Britaniji, u kojoj kompanija nije platila gotovo nikakav porez. Prilikom saslušanja pred britanskim parlamentom menadžer Starbucksa je objasnio da se prihodi u većini slučajeva prijavljuju u Holandiji, ali o tamošnjoj poreskoj stopi nije smio ništa da kaže, jer bi time povrijedio ugovorom predviđenu tajnost ovih podataka.

Čak je i Njemačka, čiji ministar finansija zagovara bespoštednu borbu sa poreskom evazijom, velikodušna prema poreskim neplatišama iz drugih zemalja. Stranci ovdje mogu da osnivaju maske firme i nisu obavezni da prilikom njihovog upisa u privredni registar navedu poreske pogodnosti. Dokle god se ovaj kapital ponovo ulaže van Njemačke, on ostaje pošteđen oporezivanja. Ovo je razlog zašto se italijansko javno tužilaštvo žali da mafija svoj prljavi novac pere pretežno preko njemačkih firmi.

Ovim metodima se organizatorima off shore poslovanja omogućava korištenje višeslojnog sistema, gdje se više ne može povući jasna razlika između legalnog i ilegalnog izbjegavanja poreza. U Indeksu finansijske sigurnosti, razvijenom od strane TAJ-a, koji klasifikuje države prema stepenu tajnosti računa i njihovom značaju na globalnom tržištu kapitala, na samom vrhu se pored poznatih off shore centara Kajmanskih ostrva i Švajcarske, nalaze i SAD, Njemačka i Japan.

Još pod utiskom jedva izbjegnutog finansijskog kolapsa, šefovi vlada i država na sastanaku G-20 2009. obećali su preduzimanje odlučnih akcija protiv poreskih rajeva: „Era bankarskih tajni je za nama“. Međutim, nijedna država ovo obećanje nije ispunila. EU je ostala blokirana uslijed protivljenja Holandije, Malte, Austrije i Luksemburga. Čak i vlade država u razvoju, Kine, Indije i Brazila, tolerišu poresku evaziju svojih bogataša. Apsurdna posljedica je to da najveće inostrane investicije u ovim zemljama dolaze sa Britanskih djevičanskih ostrva, Mauricijusa i iz Holandije.

Uprkos tome, globalnoj poreskoj evaziji preti žestok udarac. SAD su po tom pitanju postale ozbiljne. Zakon o računima u inostranstvu (Foreign Account Tax Compliance Act – FATCA) obavezuje sve finansijske kompanije sa sjedištem u SAD, bez obzira da li su u pitanju banke, hedž fondovi ili agencije za upravljanje imovinom, da počev sa 2014. poreskoj upravi SAD automatski prijavljuju sve podatke sa računa američkih građana. Kompanijama koje se ovoga ne budu pridržavale prijeti kazneni porez od 30% na sve njihove prihode u SAD. Na ovaj način SAD zaobilaze pregovore sa kolebljivim vladama i idu direktno na organizatore poreske evazije. I to po svemu sudeći vrlo uspješno. Budući da na finansijskim tržištima bez odobrenja SAD ionako ništa ne prolazi, mnoge države, među kojima su Švajcarska, Luksemburg, Austrija, pa čak i Kajmanska ostrva, pokazale su spremnost zaključivanja okvirnih sporazuma kako bi svoje banke poštedjele sporova sa vlastima SAD. „SAD su utrle pravi put, koji Evropa sada mora da slijedi“, zahtjeva poslanik Zelenih u Evropskom parlamentu Sven Gigold.

Na takvo nešto do sada ministar Schäuble i njegove evropske kolege nisu ni pomišljale. Ali vjerovatno neće imati drugog izbora. Jer kada zemlje EU počnu automatski da razmjenjuju podatke o bankarskim računima sa SAD, onda će to vjerovatno morati da rade i međusobno. Od prošle godine pravo EU propisuje da je zemlja koja zatraži pravnu pomoć od neke druge zemlje dužna da tu istu pomoć pruži i ostalim članicama unije. Ovo će, najavljuje komesar EU za poresku politiku Algirdas Semeta, Evropska komisija rigorozno sprovoditi, ako je potrebno i „tužbom“.

Harald Schumann / Der Tagesspiegel

(Pescanik.net)