Što je zajedničko Vijeću ministara BiH (VMBiH) i Vladi FBiH u predlaganju nekoliko važnih zakona – zakon o povećanju akciza u BiH i zakoni o porezu na dohodak i o doprinosima u FBiH?
Piše: Prof. dr. Anto DOMAZET
Zajedničko je to što oba predlagača vrijeđaju intelektualnu sposobnost zastupnika, što ignorišu javnost i građane i što nemaju jasne politike, niti projekte za čije ostvarenje bi trebalo da posluže zakoni koje predlažu. Zakoni umjesto da budu sredstvo za ostvarenje politika postaju sami sebi svrha, a prikupljena sredstva bi trošili po svojim političkim prioritetima, a ne na osnovu javnih interesa i potreba. Oni traže da se krupni zahtjevi za povećanje cijena javnih usluga prihvate bez ikakve argumentacije i dokaza kako će ta sredstva biti utrošena i kakve će efekte po društveno blagostanje i kvalitet života proizvesti.
Nobelovac Joseph Stiglitz navodi pet karakteristika dobrog poreskog sistema: 1) ekonomska efikasnost (sistem potiče štednju, investicije, zapošljavanje i rast plaća i dohodaka), 2) administriranje poreskog sistema (jednostavno i razumljivo provođenje), 3) fleksibilnost (smanjenje stopa poreza u vrijeme niskog rasta i obratno), 4) politička odgovornost (transparentnost poreza, jasna definicija obveznika i namjene poreza) i 5) fer definiranje poreskih obaveza (dohodak, potrošnja ili nešto treće kao osnovica oporezivanja, te kapacitet plaćanja poreza). Ovih pet kriterija pokazuju koliko je sofisticirano pitanje izgradnje poreskog sistema u zemlji kao što je BiH, suočenoj sa sporim i nesigurnim ekonomskim rastom, niskim nivoom investicija i visokom nezaposlenošću, velikim deficitima i zaduženošću javnog sektora, te velikim poreskim pritiscima na plaće i barijerama za razvoj privatnog sektora.
Vijeće ministara traži da se akcize na gorivo povećaju za 0,15 KM po litri i da se uvedu akcize na druga pogonska goriva. Kaže se da se akcize povećavaju sa namjerom povećanja cestarine kao namjenskog prihoda za autoceste i ceste u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali u obrazloženju prijedloga zakona nema ni riječi o tome koliko je do sada skupljeno tih sredstava (dosadašnja akciza iznosi 0,10 KM/l), kako su ona utrošena, koliko će se skupiti sredstava po novim iznosima akciza, za šta će ona biti iskorištena, koliki obim gradnje cesta i autocesta će biti podržan iz tih sredstava i na kojim dionicama, kolika su sadašnja zaduženja i koliko će novih kredita biti korišteno, kolike su sadašnje i projecirane obaveze za otplatu kredita za autoceste, koliko se prihoda prikupi korištenjem cesta kroz naplatu putarina, koliko sredstava nedostaje za otplate kredita i druge važne okolnosti vezane za ovaj prijedlog. Čak i najraspoloženiji promotori ovakve odluke zanijeme pred količinom ignorancije VMBiH – da li zbog neznanja, da li zbog toga što o tome nemaju vizije niti procjene, da li zbog toga što takve podloge za odlučivanje o zakonima ne smatraju važnim i potrebnim, to nije bitno jer govori o istom – vlade koje to rade ne mogu imati nikakav kredibilitet za svoje prijedloge. Ovo pitanje zove se procjena utjecaja regulacije na određenu oblast (Regulatory Impact Assessment – RIA), o čemu je EU dovoljno instruktivno djelovala na obuci vlada u BiH. Izgleda da ni sami predstavnici EU i međunarodnih institucija u insistiranju na hitnom usvajanju ovog zakona ne drže do onoga što su standardi transparentnog i kredibilnog vođenja javnih politika.
Vlada FBiH inicira temeljiti preustroj poreza na dohodak i sistema doprinosa za vanbudžetske fondove. To je potrebno učiniti iz niza razloga, a prvenstveno radi rasterećenja rada i poslodavaca i na taj način poboljšanja poslovne okoline za brži ekonomski rast, zapošljavanje i investicije. Prihodi od poreza i doprinosa prema podacima za 2015. godinu iznosili su oko 3,2 mld. KM, a predlagač ne daje procjenu koliko bi iznosili po novom prijedlogu. Rješenjima iz nacrta zakona o doprinosima predviđeno je da se smanje doprinosi sa 41,5% na bruto plaće na 33%, ali uz istovremeno proširenje osnovice doprinosa. Rješenjima novog zakona o porezu na dohodak uvodi se porez na štednju i na isplaćene dividende, sa poreskim oslobađanjem do godišnjeg prihoda od 8.400 KM, stopom od 10% za prihode iznad tog iznosa do 18.000 KM, a nakon toga stopa se povećava na 20%. Efekti poreza i doprinosa trebalo bi da budu neutralni, to je zapisano kao obećanje u tzv. Reformskoj agendi, a i na to se vlada i premijer stalno zaklinju. Kako ocijeniti šta novi zakoni proizvode kada nacrti njihovih zakona ne nude nikakve makroekonomske analize, niti se pokazuju istorijski podaci o porezima i doprinosima, niti se daju ikakve projekcije novih poreza i doprinosa.
Anegdotalno djeluje zapažanje da se u obrazloženju nacrta zakona o doprinosima daje ocjena da će njihov efekt biti neutralan, a zatim se u nacrtu zakona o porezu na dohodak kaže da će porast prihoda od tog poreza kompenzirati gubitak prihoda po osnovu novog zakona o doprinosima. Dakle, totalna konfuzija koja pokreće pitanje kompetentnosti predlagača u ovako krupnim reformama. Posebno treba svu javnost FBiH da brine to što nema minimalne transparentnosti datih prijedloga, a dodatni razlog za zabrinutost je to što vlada ne osjeća obavezom da prikaže jasnu viziju ekonomsko-socijalnog razvoja u svjetlu predloženih zakona. Ne vidimo nikakvu vezu predloženih zakona sa budućim ekonomskim rastom, zapošljavanjem, investicijama, poboljšavanjem poslovne okoline, rasterećenjem plaća i poslodavaca, smanjenjem javnog sektora i eliminacijom deficita javnog sektora. Umjesto toga, predlagači se drže tehničkih aspekta problema i navode kao glavne ciljeve proširenje osnovice i povećanja obuhvata obračuna doprinosa, harmonizaciju osnovica za obračun doprinosa, pojednostavljenje obračuna doprinosa, smanjenje stopa, jačanje finansijske discipline u ovoj oblasti, smanjenje sive ekonomije i stimuliranje zapošljavanja, pri tome vodeći računa o održivosti vanbudžetskih fondova kao nosilaca obaveznih socijalnih osiguranja. Dakle, poslovni sektor i građani očekuju rasterećenje obaveza po osnovu rada – plaća, za poslodavce i za domaćinstva, a vlada predlaže povećanje poreza.
Zakoni koji se predlažu na izneseni način zaslužuju samo jedan demokratski ishod – da budu bojkotirani i da se o njima ne raspravlja dok se ne oslone na konzistentne javne politike i osiguraju pouzdane analize i projekcije efekata njihove primjene na životni standard građana. Većina u bosanskohercegovačkom društvu vapi za reformama, koje bi trebalo da podižu konkurentnost privrede, povećavaju šanse za zapošljavanje, bolje plaće i veću dostupnost i viši kvalitet javnih usluga. Vlade koje svojim prijedlozima reformi ne stoje iza takvih očekivanja društva i ne zaslužuju podršku.
Oslobođenje
