David Brooks: Društvena životinja

Koristeći se zaključcima iz svoje poslednje knjige, kolumnista NYTimes-a, David Brooks otvara nove uvide u ljudsku prirodu kroz kognitivne nauke — uvide koji imaju ogromne implikacije po ekonomiju i politiku kao i na našu samosvijest. U govoru prepunom humora, pokazuje kako je nemoguće shvatiti ljudska bića kao odvojene pojedince koji prave izbore na osnovu sopstvene svijesti.

(Autor: David Brooks – Buka – Sa TED konferencije Prevela i prilagodila Mirjana Kosić)

Kada sam počeo raditi svoj sadašnji posao, dobio sam dobar savjet a to je da svakog dana intervjuišem troje političara. I iz svog tog kontakta sa političarima, mogu vam reći da su svi oni na neki način emocionalni čudaci. Oni pate od nečega što ja nazivam logorrhea dementia, što znači da pričaju toliko mnogo da na kraju sami sebe izlude. (Smijeh) No, ono što oni posjeduju su nevjerovatne socijalne vještine. Kada se sretnete, oni vas obgrle, gledaju vas u oči, zaposjednu vaš lični prostor, masiraju vam potiljak.
Prije nekoliko mjeseci sam bio na večeri sa jednim Republikanskim senatorom koji je tokom cijele večere držao ruku na unutrašnjoj strani moje butine — stiskajući je. Jednom sam — to je bilo prije mnogo godina — vidjeo Teda Kennedyja i Dana Quayle kako se susreću u Senatu. Njih dvojica su bili prijatelji, zagrlili su se i smijali su se, dok su im lica bila tek ovoliko udaljena. I micali su se i stiskali i mazili jedan drugog. Ja sam bio u fazonu, “Uzmite sobu. Ne želim ovo gledati.” Ali oni naprosto posjeduju te socijalne vještine.

Drugi slučaj: Tokom poslednjeg izbornog kruga sam pratio Mitta Romneya kroz New Hampshire. On je vodio kampanju sa petoricom svojih savršenih sinova: Bipom, Chipom, Ripom, Zipom, Lipom i Dipom. (Smijeh) I on odlazi u restoran. Ulazi u restoran, predstavlja se jednoj porodici i kaže, “Iz kojeg ste sela u New Hampshireu?” Te potom opiše kuću koju je imao u njihovom selu. I tako prošeta prostorijom, a na izlasku iz restorana, obraća se prvim imenom gotovo svima koje je tek tada upoznao. Pomislio sam “Pa dobro, to je socijalna vještina.”

Ali paradoks je u tome što kada mnogi od ovih ljudi otpočnu sa oblikovanjem politika, ta socijalna svijest iščezne i oni počinju pričati kao računovođe. Tokom svoje karijere sam pisao o mnogim neuspjesima. Kada se Sovjetski Savez raspao mi smo poslali ekonomiste sa planovima privatizacije, a ono što je njima zapravo nedostajalo je bilo socijalno povjerenje. Izvršili smo vojnu invaziju Iraka nesvjesni kulturnih i psiholoških realnosti. Imali smo finansijski regulatorni režim zasnovan na pretpostavkama da su trgovci racionalna stvorenja koja ne bi učinila ništa glupo. Trideset godina pišem o reformi školstva a praktično smo reorganizovali birokratske kutije — povelje, privatne škole, vaučere — no, godinu za godinom imamo razočaravajuće rezultate. A činjenica je da ljudi uče od onih koje vole. I ako ne govorite o individualnoj vezi između nastavnika i učenika, ne govorite o toj realnosti, ta realnost je izbrisana iz našeg procesa definisanja politika.

I to je me je dovelo do pitanja: Zbog čega socijalno najprilagođeniji ljudi na planeti postanu potpuno dehumanizirani kada razmišljaju o politikama? I došao sam do zaključka da je to simptom jednog većeg problema. Vijekovima nasljeđujemo sliku ljudske prirode koja je zasnovana na pojmu da smo mi podijeljelja bića, da je razum odvojen od emocija i da društvo napreduje do te mjere da razum može potisnuti strasti. To je dovelo do viđenja ljudske prirode po kojem smo mi racionalne individue koje na direktan način odgovaraju na podsticaje. I to je dovelo do načina posmatranja svijeta u kojem ljudi pokušavaju da koriste pretpostavke iz fizike kako bi izmjerili ljudsko ponašanje. To je stvorilo ogroman nedostatak, površno posmatranje ljudske prirode.

Jako smo dobri kada pričamo o materijalnim stvarima, ali smo očajni kada govorimo o emocijama. Dobri smo kada pričamo o vještinama, bezbjednosti i zdravlju, ali smo jako loši kada pričamo o karakteru. Alasdair MacIntyre, poznati filosof, je rekao “Poznajemo pojmove drevne moralnosti, vrline, časti, dobrote, ali više nemamo sistem kojim bismo ih povezali.” I to nas je dovelo do površnog puta u politici, ali i mnogim drugim ljudskim nastojanjima.

To možete vidjeti u načinu na koji odgajamo djecu. Ako odete u osnovnu školu u tri sata poslijepodne i gledate djecu kako izlaze, sva djeca nose ruksake teške 40 kilograma. Kada bi ih vjetar otpuhao, ležali bi kao bube izvrnute na zemlji. Vidite te automobile koji prilaze — uglavnom su to Saabovi, Audi i Volvo, jer je u pojedinim dijelovima grada društveno prihvatljivo imati luksuzni auto dok god je porijeklom iz zemlje koja je neprijateljski nastrojena prema američkoj vanjskoj politici — to je u redu. Po njih dolaze ova stvorenja koja ja nazivam uber-mamama, to su izuzetno uspješne žene koje naprave pauzu u karijeri kako bi bile sigurne da će im djeca upasti na Harvard. Uber-mame uglavnom možete prepoznati po tome što imaju manje kilograma od sopstvene djece. (Smijeh). U trenutku začeća one rade vježbice za guzu. Bebe izlete van, dok im one mašu karticama na mandarinskom jeziku ispred nosa.

Voze ih kući, žele da budu prosvijetljeni, pa ih vode u Ben i Jerry's slastičarne koje imaju sopstvenu vanjsku politiku. U jednoj od mojih knjiga sam se našalio da bi Ben i Jerry's trebali napraviti pacifisirajuću pastu za zube — koja ne ubija klice, već ih samo zamoli da odu. Odlično bi se prodavala. (Smijeh) I potom odlaze u prodavnice zdrave hrane da uzmu suplemente za bebe. A ove prodavnice zdrave hrane su ona vrsta progresivnih prodavnica u kojima sve kasirke izgledaju kao da su pozajmljenje od organizacije Amnesty International. (Smijeh) Tu kupuju krekere od algi koji se zovu Veggie Booty sa keljom, koji su za djecu koja dođu kući kažu: “Mama, mama, hoću užinu koja pomaže u prevenciji raka debelog crijeva!

(Smijeh)

I tako se ta djeca odgajaju na određen način, preskaču kroz obruč ostvarenja koja se mogu izmjeriti — pripreme za prijemni ispit, oboa, fudbal. Upisuju se na konkurentne koledže, dobijaju dobre poslove, i ponekad postanu uspješni na površan način, i zarade gomilu novca. A ponekad ih možete vidjeti u odmaralištima poput Jackson Hole ili Aspena. I onda vidite da su i oni postali elegantni i vitki — zapravo nemaju butine; imaju samo dva elegantna lista, jedan na drugome. (Smijeh) I oni imaju svoju djecu, a ostvarili su genetsko čudo ženeći se ili udajući lijepim ljudima, tako da njihove bake izgledaju kao Gertrude Stein, njihove kćerke poput Halle Berry — ne znam kako im to uspjeva. Dospiju dotle i tada shvate da je sada u modi imati pse koji su visoki do pola zida. I tako oni imaju ove čupave pse teške 80kg — koji izgledaju kao velociraptori (vrsta dinosaurusa, prim.prev.), a imena su dobili po likovima Jane Austin.

I onda kada ostare, shvate da zapravo nisu razvili životnu filozofiju, ali odluče, “Uspješan/-na sam u svemu, i jednostavno neću umrijeti.” I onda unajme lične trenere, gutaju Cialis kao pepermint bombone. I tako ih viđate na planinama. Skijaju uz planinu sa namrgođenim izrazom lica tako da pored njih Dick Cheney izgleda kao Jerry Lewis. (Smijeh) I dok proleću pored vas kao da vas mimoilaze male željezne grožđice koje se penju uzbrdo.

(Smijeh)

Znači, ovo je dio onoga što čini život, ali nije sve u životu. Mislim da smo tokom nekoliko poslednjih godina, dobili dublji pogled na ljudsku prirodu i dublji uvid u to ko smo mi. A on ne počiva na teologiji ili filosofiji, već na izučavanju uma, u raznim sferama istraživanja. od neuroloških do kognitivnih naučnika, bihejvioralnih ekonomista, psihologa, sociologa, razvijamo revoluciju svjesti. I kada napravite sintezu svega toga, dobijemo novi pogled na ljudsku prirodu. Daleko od toga da je to hladno materijalističko viđenje prirode, to je novi humanizam, nova očaranost. Mislim da, kada napravite sintezu ovog istraživanja, otpočnete sa tri ključna uvida.

Prvi uvid je taj da dok svjesni um piše autobiografiju naše vrste, nesvjesni um obavlja najveći dio posla. Mogli bismo reći da ljudski um može primiti milione informacija u minuti, ali može biti svjestan samo otprilike njih 40. A to vodi ka čudnim stvarima. Jedna od mojih omiljenih je da ljudi po imenu Dennis imaju disproporcionalnu vjerovatnoću da postanu zubari (Dennis-dentist), oni koji se zovu Lawrence postaju advokati (Lawrence-lawyer) jer nesvjesno gravitiramo ka stvarima koje zvuči poznato, a zbog čega sam svoju kćerku nazvao Predsjednica Sjedinjenih Država Brooks. (Smijeh) Drugo otkriće je da to nesvjesno, koje je daleko od toga da je glupo i seksualizirano, zapravo prilično pametno. Jedna od kognitivno najzahtjevnijih stvari koje radimo je kupovina namještaja. Zaista je teško zamisliti kako će divan izgledati u vašem domu. A ono što biste trebali učiniti je da proučite namještaj, pustite ga da se marinira u vašim mislima, i da se zanimate nečim drugim, te da poslije nekoliko dana slijedite osjećaj, jer ste nesvjesno već odlučili.

Drugi uvid je da su emocije u centru našeg razmišljanja. Ljudi koji su imali moždani udar ili lezije u dijelu mozga koji obrađuje emocije nisu super pametni, ponekad su zapravo potpuno bespomoćni. Večeras je sa nama veliki stručnjak u toj oblasti — Antonio Damasio, koji će govoriti sutra. Jedna od stvari koje nam je pokazao je da emocije nisu odvojene od razuma, već su temelj razuma jer nam kazuju šta da vrjednujemo. Čitanje i obrazovanje vaših emocija su jedna od centralnih aktivnosti mudrosti.

Evo, ja sam muškarac u srednjim godinama; nije mi baš prijatno sa emocijama. Jedna od mojih omiljenih priča o mozgu opisuje nekoliko muškaraca srednjih godina. Stavljaju ih uređaj u za skeniranje mozga — usput, ovo je apokrifično, no nije me briga — i daju im da gledaju horor film, a potom ih pitaju da opišu šta osjećaju prema svojim suprugama. Snimke mozga su bile identične prilikom obje aktivnosti. To je bio potpuni užas. Tako da kada ja pričam o emocijama je kao kada bi Gandhi pričao o proždrljivosti, no to je centralni organizacioni proces načina na koji razmišljamo. Govori nam šta da zapamtimo. Mozak je skladište osjećanja jednog života.

I treći uvid je da nismo prvenstveno samo-dovoljne individue. Mi smo društvene životinje, a ne racionalne životinje. Izranjamo iz veza, i duboko smo prožeti jedni drugima. I kada vidimo drugu osobu, u sopstvenim umovima preslikamo ono što vidimo u njihovim. Kada gledamo jurnjavu auta u filmu, kao da i mi sami donekle učestvujemo u jurnjavi. Kada gledamo pornografiju, pomalo je kao da i sami upražnjavamo seks, premda, vjerovatno, ne podjednako dobro. Vidimo to kada zaljubljeni parovi šetaju ulicom, kada masu ljudi u Egiptu ili Tunisu preplavi emotivni talas, duboko uzajamno prožimanje. A ova revolucija u tome ko smo mi omogućava da na drugačiji način posmatramo politiku što je najznačajnije, na drugačiji način posmatramo ljudski potencijal.

Mi smo sada djeca francuskog prosvjetiteljstva. Vjerujemo da je razum najviša od sposobnosti. No, mislim da ovo istraživanje pokazuje da je britansko prosvjetiteljstvo, ili škotsko prosvjetiteljstvo, sa Davidom Humom, Adamom Smithom, zapravo imalo bolju ideju o tome ko smo mi — razum je često slab, naša osjećanja su jaka, a osjećanjima se često može vjerovati. Ovaj rad ispravlja tu pristrasnost u našoj kulturi, tu duboko humanizirajuću pristrasnost. Daje nam dublji smisao onoga što je zapravo potrebno da bismo napredovali u ovom životu. Kada razmišljamo o ljudskom potencijalu mislimo na ono što možemo lako izmjeriti — poput ocjena, prijemnog ispita za koledž, diploma, broja godina obrazovanja. Ono što je zaista potrebno da bismo vodili smislen život je nešto što je mnogo dublje, nešto za šta čak nemamo riječi. Dopustite mi da nabrojim nekoliko stvari ka čijem razumijevanje nas ovo istraživanje upućuje.

Prvi dar, ili talenat, je pronicljivost — sposobnost da uđemo u umove drugih i shvatimo šta imaju za ponuditi. Bebe se rađaju sa tom sposobnošću. Meltzoff, sa Univerziteta u Washingtonu, nagnuo se nad bebu koja je bila stara 43 minute. Isplazio joj je jezik. Beba je isplazila svoj jezik zauzvrat. Bebe su rođene da proniknu u majčin um i preuzmu ono što nađu — njihove modele razumevanja stvarnosti. U Sjedinjenim Državama, 55% beba ima dubok dvosmjerni razgovor sa majkama i tako usvajaju modele odnošenja prema drugim ljudima. A pojedinci koji imaju takve modele odnosa u ogromnoj su prednosti u životu. Naučnici na Univerzitetu Minnesota su radili studiju u kojoj su mogli predvidjeti sa 77% tačnosti, u dobu od 18 mjeseci, ko će maturirati u srednjoj školi, na osnovu toga ko je imao dobru vezu sa majkom. 20% djece nemaju takvu vrstu odnosa. Oni su ono što mi nazivamo izbjegavajuće privrženi. Imaju teškoća u odnosima prema drugim ljudima. Idu kroz život poput jedrilica koje poigravaju na vjetru — žele da se približe ljudima, ali zapravo nemaju modele na koji način da to urade. I to je jedna od vještina usvajanja znanja, jedno od drugoga.

Druga vještina je izbalansiranost. Sposobnost da se posjeduje smirenost da se prepoznaju predrasude i neuspjesi u sopstvenom umu. Na primjer, mi smo uređaji sa pretjeranim samopouzdanjem. 95% naših profesora kažu da su oni iznad prosječnih nastavnika. 96% studenata kažu da posjeduju nadprosječne socijalne vještine. Time magazin je pitao Amerikance, “Spadate li vi u onih 1% na samom vrhu po zaradi?” 19% Amerikanaca se nalaze među tih 1%. (Smijeh) Usput rečeno, to je i rodna odlika. Muškarci se utapaju u dvostruko većem broju u odnosu na žene, jer misle da mogu preplivati jezero. No, neki ljudi imaju sposobnost i svijest o sopstvenim predrasudama, o svom pretjeranom samopouzdanju. Oni posjeduju epistemološku skromnost. Otvorenog uma se suočavaju sa dvosmislenošću. U stanju su prilagoditi snagu zaključaka snazi svojih dokaza. Radoznali su. A ove odlike često nisu povezane, niti imaju bilo kakvu uzajamnu vezu sa koeficijentom inteligencije.

Treća odlika je medes, ono što zovemo mudrost ulice — to je grčka riječ. To je osjetljivost na fizičko okruženja, sposobnost razaznavanja obrazaca iz okruženja — izvlačenja srži. Jedan od mojih kolega iz Times-a je napisao sjajnu priču o vojnicima u Iraku koji bi mogli pogledati niz ulicu i nekako utvrditi da li u njoj ima eksplozivnih sredstava, ili nagaznih mina. Nisu znali objasniti kako to rade, već bi jednostavno osjetili jezu, osjetili bi hladnoću, i mnogo češće su bili u pravu nego što bi pogriješili. Treće je ono što bi se moglo nazvati saosjećanjem, sposobnošću da radimo unutar grupa. A to je nevjerovatno zgodno imati, jer su grupe pametnije od pojedinaca — a grupe koje sarađuju neposredno su mnogo pametnije od grupa koje komuniciraju elektronskim putem, jer je 90% naše komunikacije neverbalna. Efikasnost grupe nije određena koeficijentom inteligencije grupe, već time koliko uspješno članovi grupe komuniciraju, koliko često se smjenjuju u razgovoru.

A onda možemo pričati o ličnoj crti poput uklapanja. Svako dijete može reći, “ja sam tigar”, i pretvarati se da jeste. To izgleda potpuno obično. No, zapravo je izuzetno komplikovano uzeti pojam “ja” i pojam “tigar” i spojiti ih zajedno. Ali to je izvor inovacije. Picasso je, na primjer, uzeo koncept zapadnjačke umjetnosti i koncept afričkih maski i spojio ih — ne samo geometriju, već i moralne sisteme sadržane u njima. A to su, opet, vještine koje ne možemo brojati niti mjeriti.

I poslednja stvar koju ću pomenuti je nešto što biste mogli nazvati iskustvom zaljubljivanja. To nije sposobnost, već poriv i motivacija. Svjestan um žudi za uspjehom i prestižem. Nesvjestan um čezne za onim trenucima transcendentalnog, kada fizička granica nestane, a mi se izgubimo u izazovu ili zadatku — kada se zanatlija izgubi u svom zanatu, kada prirodnjak osjeti jedinstvo sa prirodom, kada vjernik osjeti da je dio božje ljubavi. To je ono za čim žudi nesvjestan um. Mnogi od nas osjećaju to u ljubavi kad ljubavnici osjećaju jedinstvo.

Jedan od najljepših opisa na koje sam naišao tokom ovog istraživanja o tome na koji način se misli prepliću napisao je čuveni teoretičar i naučnik po imenu Douglas Hofstadter sa Univerziteta Indiana. Bio je oženjen ženom po imenu Carol, i imali su predivnu vezu. Kada su njihova djeca imala pet i dvije godine, Carol je imala moždani udar i tumor, i iznenada je preminula. Hofstadter je napisao knjigu pod nazivom “Ja sam neobična petlja”. Na jednom mjestu u toj knjizi opisuje trenutak — svega mjesec dana nakon što je Carol umrla — kadabi pronašao njezinu sliku na polici, ili na pisaćem stolu u spavaćoj sobi.

Napisao je sljedeće: “Gledao sam njezino lice, i tako duboko sam gledao da sam osjetio kao da gledam njenim očima. I odjednom sam se našao kako, dok su mi suze tekle, govorim “To sam ja. To sam ja.” I te jednostavne riječi su vratile mnoge misli koje sam nekada imao o spajanju naših duša u jedno biće na višem nivou, o činjenici da se u suštini naših duša nalaze naše identične nade i snovi o našoj djeci, o saznanju da te nade nisu odvojene niti različite, već tek jedna nada, jedna jasna stvar koja nas je definisala oboje, koja nas je stopila u jedinku — jedinku kakvu gotovo da nisam mogao zamisliti dok se nisam oženio i dobio djecu. Shvatio sam da, iako je Carol umrla, taj suštinski dio nje uopšte nije umro, već je odlučno nastavio živjeti u mome mozgu.”

Grci kažu da patnjom stižemo do mudrosti. Kroz svoju patnju, Hofstadter je shvatio koliko duboko smo isprepleteni. Kroz političke neuspjehe tokom poslednjih 30 godina, mislim da smo shvatili koliko je površno naše viđenje ljudske prirode. I sada kada se suočavamo sa tom površnošću i neuspjesima koji proizilaze iz naše nesposobnosti da prodremo u dubine sopstvenog bića, nastupa ova revolucija svijesti — ti ljudi iz toliko mnogo oblasti istražuju dubinu naše prirode i otkrivaju ovaj začarani, ovaj novi humanizam. A kada je Freud otkrio svoje shvatanje podsvjesnog, to je imalo ogroman uticaj na tadašnje vrijeme. Sada otkrivamo tačniju verziju podsvjesnoga — onoga što smo duboko iznutra. I to će imati predivan i dubok i humanizirajući uticaj na našu kulturu.

Hvala vam.

(Aplauz)