Malo je ljudi koji toliko intenzivno, a ujedno kvalitetno opisuju tragediju kraja u kom žive. Oni koji su to radili ili su digli ruke, shvatajući valjda da se bore sa vjetrenjačama, ili su napustili tu sredinu, shvatajući valjda da je borba izgubila smisao. Darko Cvijetić nije jedan od njih. Svojim kratkim pričama, poezijom i glumom u prijedorskom kazalištu on nas redovno opominje na zlo u našim redovima. To je uradio i sa romanom ‘Schindlerov lift’, u izdanju Buybooka. U njemu je sakupio priče iz crvenog solitera u Prijedoru u kom živi, a koji je svjedočio vjenčanjima, proslavama velikih praznika nekadašnje države, ali i brutalnim ubojstvima. Priče koje je napisao nastale su za 23 dana, a 23 godine su mu stajale u grlu.
Piše: Dejan Kožul, Portalnovosti.com
Jasna je veza u naslovu između filma ‘Schindlerova lista’ i vašeg romana. Međutim, u filmu i u događaju koji opisuje ipak ima i pozitivnih elemenata. U vašem romanu toga nema – lift je svjedok jedne tragedije kojoj ni danas ne vidimo kraj?
Na neki način ste u pravu. Iskoristio sam simbolički potencijal općepoznatog filma pa iako u mom soliteru postoji lift, on nije marke Schindler, ali liftovi danas većinom jesu te marke. Kako se Schindlerov lift spominje u svakoj drugoj priči, taj naslov mi je sugerirao Selvedin Avdić, pisac iz Zenice. A tragizam tog solitera je oličen u stravičnoj nesreći koja se dogodila 1992., u samo proljeće rata, kada se tada šestogodišnja djevojčica Stojanka Kobas igrala u liftu. Tek doselivši se, pošto nije bilo struje danima, mislila je da je to mjesto za igru. Igrala se u liftu danima. Tog dana je struja iznenada došla na neko vrijeme, na sat ili dva, i netko je pozvao lift. Ona je tog momenta glavu proturila kroz otvor vrata pozivajući druge djevojčice i lift je krenuo. To je bila tragedija koja je, u općem užasu koji se događao u Prijedoru tih dana, prošla gotovo nezapaženo. Ja sam je tada samo notirao, pomislivši da je to toliko strašno da jednog dana mora biti zapisano. Danas, 27 godina kasnije, između prvog i drugog kata još uvijek postoje brazgotine krvi te djevojčice koju danas više niko ne tumači kao krv, nego misle da je to ostatak farbe. To je tragedija koja svoje činove ima iz dana u dan jer se svaki dan svi vozimo tim liftom i svakog dana vidimo krv tog djeteta koje bi danas bilo žena sa Isusove 33 godine.
Od rudnika do logora
Ta priča i sama krv u nekom bi paralelnom univerzumu bile stravična opomena na jedno vrijeme. Da li u tom soliteru, ali i Prijedoru, ona to i jeste?
To je krucijalna metafora općeg zbivanja. Igrom slučaja pišem o soliteru u kom živim, ali mogli smo govoriti o bilo kom soliteru u toj nesretnoj Bosni i Hercegovini. Vrtjeli bismo se oko iste točke, istog problema, a to je da su sela bila etnički čista, dok su soliteri, odnosno ‘vertikalna sela’, bili namjerno mješoviti. Na svakom spratu su postojali nominalno Srbi, Hrvati, Bošnjaci pa kad je sam pakao nastao, to je bila dodatna otežavajuća okolnost. Bukvalno su susjedi izvlačili susjede i vršili egzekucije pred zgradom. Ta krv je doista još živa, još je neispričana i vapi za tim da se izgovori, da je se kaže i da pređe iz grla nekazanosti u sferu općeg govora, da shvatimo da smo svi bili saučesnici jedne kataklizme koja je još uvijek neopjevana. Mogli bismo ići i dalje jer u soliteru srećemo ljude koji su jedni drugima svašta radili. Dvije bake koje svakoga dana sada piju kafu. Jedna je izgubila muža u toku rata, ubili su ga, a drugoj je sin pobjegao u Australiju vršeći takve stvari. One godinama nisu komunicirale jer su bile prirodni neprijatelji. Kako se bliže godinama kad su jednom nogom sa one strane rampe, počele su se družiti, dolaziti jedna drugoj na kafu, na sarmu, pa su počele da gledaju seriju ‘Ubojstva u Midsomeru’, pa ova jedna drugoj kaže: ‘Vidi kako malo mjesto, a toliko ubojstava.’ Mi još nismo ono što nam je u podsvijesti prebacili u svijest.
Crveni soliter o kom pišete i u kom je lift savršena je metafora Jugoslavije, od trenutka nastanka pa sve do njenog raspada?
Da, ti moji susjedi su bili ljudi koji su zajedno slavili Prvi maj, koji su dočekivali limenu glazbu koja je svirala ispred zgrade. Zajedno su se ženili, ljudi su odlazili u vojsku, zajedno smo iznosili mrtve kad su umirali. Živjeli smo do 1992. godine normalno, možemo reći i nesvjesni onoga što će se dogoditi. U tom crvenom soliteru se vidi Jugoslavija koja postoji, a onda i Jugoslavija koja počinje da tone kat po kat. Taj lift biva giljotinom, krećući se po vertikali i skidajući glave, barem metaforički.
Metafora je ne samo u tom nacionalnom već i u socijalnom smislu jer su soliter naseljavali različiti slojevi: radnici u fabrikama, nastavnici, rudari čiji su rudnici na kraju postajali logori ili masovne grobnice?
Namjerno su naseljavali soliter da bude više nacionalnosti i da budu različite socijalne kategorije. Taj oblik simbioze će postati otežavajuća okolnost. Odjedanput su ljudi počeli bježali u sopstvene torove, biti na brisanom prostoru zbog imena. Biti normalan kad sječivo leti oko vas je gotovo nemoguće, koliko god pokušavate da ostanete prisebni. Oko solitera je bilo nekoliko fabrika u kojima su svi ti ljudi radili. Posebno ističem rudnike i rudare iz Tomašice, Omarske, Ljubije… Nitko nije mogao ni sanjati da će ti rudnici postati logori. Danilo Kiš je 1986. u Prijedoru dobio nagradu ‘Skender Kulenović’. Pošto je dodjeljuju rudari, odveli su ga na kopove Tomašice, gdje su ga fotografirali sa šljemom. Zamislite! Da mu je neko rekao da će šest godina kasnije tu biti masovna grobnica, mislim da bi skočio u te kopove. Kao da je postojala jedna primisao svega što će se dogoditi, kao da je postojao jedan talog umišljaja u svemu što će se poslije odvijati. Da se vratim još malo unazad. Bio sam 1990. na Balkanskim borskim susretima. Tada sam bio 22-godišnjak. Smjestili su nas u hotel abecednim redom i ja sam kao ‘C’ bio u sobi sa onim koji je ‘Ć’, Dobricom Ćosićem. On će dvije godine kasnije biti predsjednik Jugoslavije, a ja srpski vojnik u rovu. To nikad neću moći zaboraviti, kao što neću moći zaboraviti da me jednog momenta pozvao da pogledam kroz prozor. Ujutru je Aleksandar Tišma šetao pored borskog jezera i tu mi je rekao: ‘Vidi, pogledaj. On ti je iz Dachaua i ima problem, ne može da spava.’ Ni danas ne mogu da procijenim da li je to bi sarkazam ili predumišljaj o kom sam maloprije govorio.
Nedavno smo razgovarali sa Aleksandrom Zografom koji je pravio strip-priču o mađarskom pjesniku Miklošu Radnotiju koji je završio u borskom logoru, čije pjesme je opet prevodio Kiš, a po njegovom romanu ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ na 20-godišnjicu njegove smrti u prijedorskom ste kazalištu igrali predstavu. Krug se zatvorio?
Uradili smo predstavu koja nije možda toliko dobra koliko znakovita, na kom mjestu se događa. Sjećam se da sam sa Mirjanom Miočinović, suprugom Danila Kiša, pregovarao za autorska prava oko predstave pa me pitala: ‘Čekajte, mislite u Prijepolju?’ Rekoh: ‘Ne, ne… u Prijedoru.’ Pitala je opet: ‘U Prnjavoru?’ ‘Ne, ne, ne… u Prijedoru.’ ‘Čekajte, onom Prijedoru?’ ‘Da, onom Prijedoru.’ Taj zadah mog grada se, nažalost, širio i proći će dosta vremena da mi koji smo bili tu na neki način ostavimo to iza sebe, da se pogledamo u oči i da kažemo da je bilo tako, da je bilo prestrašno.
Prijedor svakako ima posebnu težinu baš zbog tih preobražaja rudnika u logore ili grobnice. Ali prije toga su se radnici morali preobraziti u ratnike. Jedna od priča govori baš o tome, a tu je rakija bila osnovni anestetik?
Da, rakija je bila anestetik. Način da zaboravite sebe u svemu što vam se odvija pred očima. Mnogi ljudi koji su popili po čašicu postat će oni koji su se u toj rakiji utopili zajedno sa svim onim što su znali. Te kafane oko solitera – ‘Agava’, ‘Opcija’, ‘Zadnja šansa’, ‘Predah’ – bile su benigna radnička okupljališta koja će postati mjesta koja će odnositi kao virovi ljude koji su pristali da ih se zbriše sa lica zemlje.
Puno je metafora vezano uz crveni soliter. Posebno je upečatljiva ona sa tragičnom generacijom 1971. – 1975. koja je posebno stradala i čiji su fakultet i najbolje godine bili uglavnom na ratištu. I sam soliter baš spada u tu generaciju jer je useljen 1975…
I moj brat je 1973. godište. Otišao je u redovnu vojsku 1992. Bio je zarobljen u kasarni, izašao je sa rukama iznad glave. Sarajka mu je pljunula u lice i rekla mu da mu jebe majku srbočetničku. Onda je on rekao da mu je mama Hrvatica i izazvao smijeh onoga ko je uperio pušku u njega. Do 1993. nismo ništa znali. Ni da li je živ, mrtav, ranjen. Ništa. Pokušavali smo na sve moguće načine da saznamo, a onda se pojavio polulud, skrhan od svega što je doživio i, naravno, odmah su ga pokupili i do kraja rata je prošao gotovo sva ratišta Bosne. Nema gdje nije bio. Danas je čovjek od 46 godina, ali ratom sažvakan, potpuno sažvakan i ispljunut. On će do kraja svoga života da se sastavlja, da pokušava da tkivo sebe koje je preživjelo ponovo porodi, ponovo spoji. Generacija koju ste spomenuli, a slobodno stavljam i svoju generaciju u to jer sam imao 24 godine kad je počeo rat, najviše je stradala. Imao sam dovoljno godina da pamtim Jugoslaviju u onom najljepšem svjetlu i dovoljno star da vidim kako ta zemlja klizi kroz prste i ništa ne možeš učiniti da je zadržiš. Ali dok je mene i moje biologije na ovom nesretnom svijetu, ta zemlja će ostati ona koju ću mrviti u ruci kao zemlju.
Ulazak u tunel
Indikativna je priča u kojoj dva prijatelja koji su nekad razmjenjivali sličice nogometaša danas razmjenjuju mrtve. Kako smo od razmjene sličica dogurali do razmjene mrtvih?
Ne znam. Ne znam. I danas sretnem sve te svoje prijatelje i gledamo se u oči. Znamo svi sve. Skoro sam čitao Maxa Bergholza, Amerikanca koji je doktorirao na nama. Napisao je knjigu ‘Nasilje kao generativna sila’. Zadesio se u Kulen Vakufu i tu su mu pričali o svim ljepotama tog kraja, a onda su mu počeli govoriti svašta, pa je krenuo da istražuje po arhivama NDH, Istorijskog muzeja Jugoslavije… Fokusirao se samo na Kulen Vakuf i došao je do zapanjujućih podataka o tome šta su ljudi sve činili jedni drugima, ljudi koji su prije Drugog svjetskog rata kumovali jedni drugima, ženili se međusobno… On to zove ‘ulaskom u tunel’, jer uđete u tunel iz kog ne možete izaći. Odjednom počinjete činiti stvari koje su očito zatamnjene. Doktorirao je na tome i opet mu ništa nije jasno. Stalno nas upoređuje sa Somalijom i mi smo doista uporedivi samo sa njima. Količina ludila koje smo radili i koje radimo jedni drugima je nevjerojatna. ‘Schindlerov lift’ u odnosu na studiju Maxa Bergholza djeluje kao crtić. Našao je pored Kulen Vakufa jamu pored koje su se tadašnji ustanici, ljudi koji su bježali od ustaškog noža, okupili i izvršili masakr nad Hrvatima i Muslimanima i tako napravili još strašniji masakr od onog koji su i sami doživjeli, a svi leševi zatrpani su u jamu koja se zove Golubnjača. Tu su se skupljali golubovi i oni su vjerovali da su to duše tih ljudi koji su u tu jamu pobacani. U ranom septembru jedni bacaju druge u tu jamu, a u kasnom septembru drugi bacaju prve u tu istu jamu. Kako sad da dođe neko na tu jamu da oplakuje samo jedne? To je nemoguće. Nad tom jamom možete da oplakujete samo golubove.
Neki koji su se gledali preko nišana danas čak surađuju u raznim mirovnim inicijativama. Nekako nam je najbliži srcu slučaj Ramiza Huremagića i Dragana Bursaća, autora knjige ‘PTSP spomenar’ koju je objavio upravo Ramiz.
Igrom slučaja znam obojicu i znam genezu problema jednog i drugog i doista je tako bilo. Oni su ratovali jedan protiv drugoga, da bi jedan bio izdavač drugome. To je potpuno suludo, ali to nam ne govori ništa o sutra. Promjenom konstelacije već mogu jedan drugoga ganjati nožem. Zapanjujuće je koliko ne poznajemo sebe. Zapanjujuće koliko malo ljudi shvaća. ‘Ja sam onaj koji jesam’, to su Isusove riječi. Doista ne možete biti nitko drugi nego onaj koji jeste. Možete biti onaj koji jeste i možete u drugome vidjeti njega koji jest. ‘Mi’ je već poraz. ‘Mi’ smo poraz. Vi ste dobrovoljno svoje ‘ja’ dali u ‘mi’ i vas nema. Ni ribolovci kad se udružuju nije dobro. Samo možete svjedočiti sebe i samo ćete vi otići dolje ili gore. Nitko s vama i nitko za vas. Kad bi doista čovjek osvijestio ove Isusove riječi, mislim da bi se manje dohvaćao noža, ali ponavljam da je biti ‘mi’ jako primamljivo.
Već ste govorili da je upliv teatra u stvarnost strašan, ali što je sa uplivom stvarnosti koja je dovoljno strašna da je problem umjetnika da je svari i tako probavljenu ponudi javnosti?
To je gotovo nemoguće. Literatura se isprepada, ustukne pred stvarnošću. Ipak, Kiš je govorio da je bez literature smrt nekog djeteta samo statistika u klaonici. Literatura toj smrti daje smisao koji nadrasta brojku u klaonici.
