Dossier Alija Izetbegović 3: U trokutu Bosne, bošnjaštva i islama
Iako je na izborima za člana Predsjedništva iz redova bošnjačkomuslimanskog naroda 1990. najviše glasova osvojio njegov stranački kolega iz SDA Fikret Abdić, za predsjednika je odabran Alija Izetbegović, koji je 1992.-2000. bio predsjedavajući sedmeročlanog Predsjedništva Republike BiH. Predsjedničku službu preuzeo je u najgore moguće vrijeme, kad je svakim danom bilo sve više znakova da u Bosnu i Hercegovinu dolazi krvavi rat.
Alarmantno razaranje sela Ravnog 1.X.1991, prvi znak nadolazećeg rata u BiH, Izetbegović je popratio nespretnom izjavom „Ovo nije naš rat!“, rado citiranom i vječno zamjerenom na Sarajevu i Bošnjacima nesklonim hrvatskim medijima u BiH. Čini se kako je izjavom nakon razaranja Ravnog Izetbegović ipak prije nastojao izbjeći ili barem odgoditi rat s daleko premoćnijom JNA, ne usudivši se osuditi velikosrpsku politiku, negoli što je bahato likovao nad stradanjem Hrvata u Ravnom, kako neki žele vidjeti. Ne sjećam se da je ikad spomenuta Izetbegovićeva izjava nakon granatiranja Širokog Brijega od strane JNA 7.IV.1992, da je to „napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu“.
U svom nastojanju da izbjegne ili odgodi rat u BiH, Izetbegović je čak preko Televizije Sarajevo uputio javnosti proglas o neutralnosti BiH u „ratu između Srbije i Hrvatske“. Istovremeno je današnji bošnjački intelektualni bard Muhamed Filipović pregovarao o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji, skrojenoj prema velikosrpskim zamislima. Sam Izetbegović nije pristao paktirati s velikosrpskom politikom da zajedno napadnu Hrvatsku, što je bila također jedna od mogućih opcija.
Zbog uvjerenja da će moći izbjeći rat sa srbiziranom JNA, te iluzija o solidarnosti Europe koja bi vojno intervenirala ako BiH bude napadnuta, mnogi su Aliju prosudili kao naivnog političara. Ne dijeleći takav stav, mislim da se ipak radilo o sposobnom političaru koji je procijenio da bi u tom trenutku rat bio katastrofa za njegov narod, pa je nastojao dobiti na vremenu i ubrzo postati ravnopravniji partner u pregovorima sa srpskom stranom. Što se tiče izostanka intervencije europskih sila, ostaje otvoreno pitanje da li je ona izostala zbog toga što su europski političari izigrali Izetbegovića, ili je on možda nekim svojim postupcima i neodređenim političkim stavovima potkopao njihovo povjerenje u njega i tako bio sukrivac za izostanak pomoći europskih sila u bržem smirivanju bh. konflikta.
Neki ga čak optužuju da je naknadnim odbijanjem plana portugalskog diplomata Jose Cutilheira o preuredbi BiH na principima nacionalne kantonizacije, upravo on direktno odgovoran za početak rata na cijelom području BiH. Kao da bi nacionalna kantonizacija i podjela zemlje doista bilo dobro rješenje za BiH. I kao da velikosrpska politika svakako nije pripremala rat, stalno tražeći povod da ga započne. Kakvu god ulogu politika Izetbegovića i njegove SDA imala u početku rata u BiH, ni u kakvoj validnoj interpretaciji ne može ih se označiti kao glavne, a pogotovo ne jedine krivce za početak rata u BiH. Istovremeno ih se nikako ne može ni abolirati kao nedužne, a pogotovo ne kao jedine nevine u cijeloj priči.
Ali, valja nam analizirati sljedeće pitanje: kakvu je to uopće politiku vodio i kako je shvaćanje BiH imao Alija Izetbegović? Što je podrazumijevala njegova „ideja Bosne“, o kojoj je tako često govorio, i o kojoj tako često govore njegovom liku skloni mediji u BiH? Do danas ovo pitanje nije dokraja razjašnjeno, ali se mogu navesti neke najbitnije postavke Izetbegovićeve politike.
Izetbegović se sa svojom SDA zalagao za jedinstvenu BiH bez unutarnjega preustroja koji bi se temeljio na nacionalnom načelu. Tu su politiku Srbi i Hrvati doživjeli kao pokušaj muslimanske dominacije preko centralizirane BiH u kojoj su Bošnjaci/Muslimani imali većinu. A Izetbegovićeva ratna i poslijeratna politika doista se svojski potrudila da dadne što više argumenata za gornju srpsku i hrvatsku percepciju, te što više izlika velikosrpskom projektu da napadne BiH, a kasnije i velikohrvatskom da i sam stvori aspiracije na komadanje bh. teritorija, i tako se pridružila lošim politikama potonja dva nacionalna projekta, koje su unesrećile vlastite narode koje su tobože „predstavljale“ i „branile“. Jedan primjer takve politike svakako je u ratu izrasli (znanstvenokritički odavno odbačeni) mit o bogumilima kao precima današnjih Bošnjaka-muslimana, za koji je Izetbegović nekad znao i javno pokazati simpatije, i Bošnjacima kao temeljnom narodu u BiH.
Veliki minus Izetbegovićeve politike je to što u njoj, uz deklarativno zalaganje za demokratski ustrojenu multietničku državu, nikada nisu bili jasno razlučeni aspekti i ciljevi državne, bh. politike, partikularne bošnjačkomuslimanske politike, te vjerske zajednice i vjere, islama. Ovo je uvijek predstavljalo teško opterećenje: omogućavalo je uvjerljivost optužaba za dvoličnost, za namjeru stvaranja muslimanske države, koje su od prije rata stizale iz Beograda i od SDS-a, a onda im se pridružio i Zagreb i HDZ. Istovremeno Izetbegović, razapet između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i legalno izabranoga državnika, između privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, te moderne demokratske države, građanskog društva i laičke kulture – nikada nije uspio (a nije se previše ni trudio) izgraditi politički koncept kojim bi sve te elemente uskladio u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima BiH. Jedan od njegovih prijatelja s procesa Mladim muslimanima, Hasan Čengić, pobunio se jednom zašto su „europski i američki posrednici željeli da predsjednika cijele BiH preobrate samo u ratnog lidera Bošnjaka“. Možda zato što se u pojedinim momentima on stvarno tako i ponašao?
Ilustrativan primjer Izetbegovićeve politike je i ratna promjena koncepta Armije BiH. U prvoj fazi, iako s većinom ljudi iz bošnjačkoga naroda (uz 25-postotni udio Srba i Hrvata), Armija BiH je bila istinski svenarodna. No, zbog konflikta s HVO-om i spomenute politike SDA, ona postaje sve više jednonacionalna – vojska bošnjačkoga naroda. Na početku rata se Armija BiH borila za goli opstanak, a kasnije za ono što je u ovom ratu od početka bilo nametnuto kao njegov osnovni motiv – što veći komad teritorija pod kontrolom bošnjačkog naroda koji je prevladao u strukturama ove vojske. Na sve pokolje Armije BiH koje je ova nažalost učinila u Neretvici, Grabovici, Doljanima, Uzdolu, Bugojnu, i drugim mjestima, opravdanja A. Izetbegovića bila su identična, da se radi o „nekontroliranim pojedincima i bandama koji su se oteli komandi Armije BiH“.
U nekim elementima Armija BiH je imala i naglašenu vjersku, islamsku dimenziju. Koju Alija Izetbegović ne samo da je tolerirao, nego ju je čak i podržavao. O tome najbolje govori slučaj kada je TV Sarajevo krajem siječnja 1995. prikazala pripadnike 7. muslimanske brigade sa zelenim trakama oko glave s natpisima na arapskom pismu „Na Allahovu putu“ i polumjesecima. Tada su petorica od sedam članova Predsjedništva BiH izdali priopćenje javnosti kako se ograđuju od ideologizacije i negativne instrumentalizacije vjere u nekim postrojbama Armije BiH, te upozorili kako se ne može više govoriti o Armiji BiH kao višenacionalnoj, državnoj vojski ako ona nosi obilježja samo jednog naroda i samo jedne vjere. Na to su druga dva člana Predsjedništva, A. Izetbegović i Ejup Ganić odgovorili kako se „ne radi o ideologizaciji i instrumentalizaciji, nego o manifestovanju vjere“!
Još ilustrativniji primjer je dolazak mudžahedina u BiH. Izetbegović je, u studenom 1993, u središnjoj Bosni posjetio postrojbu El Mudžahid. Snimka je jedva dočekana na HTV-u i Srpskoj televiziji Sarajevo. Sumnju u razloge dolaska mudžahedina u BiH su gajili i mnogi vojnici Armije BiH, pogotovo zato što su mudžahedini lako prolazili kroz područja u BiH pod kontrolom HVO-a, gdje su pripadnici Armije BiH bivali uhapšeni. Zbog ovih sumnjivih okolnosti postoji i teorija zavjere da je sam Tuđman pomogao dolazak mudžahedina u BiH preko Hrvatske kako bi opravdao umiješanost Hrvatske u bh. sukob. U svakom slučaju, ideološka islamizacija Armije BiH i instaliranje mudžahedina u BiH ostat će najlošije što je Alija Izetbegović uradio (ili dopustio da bude urađeno): a sve za minimalnu, nikakvu korist, navukao je tešku štetu i sumnju na svoju vojsku i politiku, i dao je savršena opravdanja nacionalističkim projektima na stranama susjednih naroda.
Kad smo se već dotakli odnosa Armije BiH, mudžahedina i islama, treba reći i riječ-dvije o Izetbegovićevom shvaćanju islama, koje je razradio u Islamskoj deklaraciji i djelu Islam između Istoka i Zapada: „Jedna zajednica utoliko je islamskija, što Islam više određuje njene unutrašnje, a panislamizam njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena politika.“ (Islamska deklaracija) Ovakvo shvaćanje religije kao ideologije koja ima tendenciju širenja i uređenja društva po striktno islamskim načelima nije ništa dobroga donijelo Bošnjacima. Ovo je samo pomoglo velikosrpskoj propagandi kako SDA hoće stvoriti islamsku BiH.
No, da li je Izetbegović doista maštao o stvaranju islamske države u BiH? U Oslobođenju 28.IX.1990. A. Izetbegović je upitan „da li biste stvaranje društva, u ovom vijeku, usred Bosne, baziranog na religiji, u konkretnom slučaju riječ je o islamu, smatrali duštvenim napretkom?“ odgovorio sljedeće: „Da! Smatram! Svakako, pod uvjetom da je to društvo zaista muslimansko… uspostavljanje islamskih normi i standarda života, za mene bi predstavljali napredak!“ Nešto kasnije ipak se u svom stilu ispravio – da li iskreno ili ne – da „u BiH uz pravoslavne i rimokatolike, islamski poredak nije moguć.“ Nadalje, na pitanje stranog novinara pariškog Libérationa u ljeto 1994. bi li pristao na stvaranje nekakve muslimanske državice na tlu BiH, Izetbegović odgovara da ne bi, iz dva razloga: zato što bi bilo neodrživo, i zato što to međunarodna zajednica nikad ne bi dozvolila. Iz ovoga se međutim može implicitno čitati da bi Izetbegović, ukoliko bi dakle Bošnjaci muslimani bili dovoljno politički i vojno jaki i ukoliko bi međunarodna zajednica to dozvoljavala, rado stvorio muslimansku državicu na tlu BiH.
Pri tom Izetbegović nije imao pretjerano negativno i prezirno shvaćanje drugih svjetonazora i religija, kako mu se ponekad željelo nepravedno imputirati. Tako npr. u svom djelu Islam između Istoka i Zapada za kršćanstvo kaže kako se u njemu „gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom“.
Što se tiče Izetbegovićevog okretanja islamskim zemljama tijekom rata, ono se može tumačiti dijelom iz njegovih prethodno artikuliranih političkih stavova, ali i iz razočaranja u pasivnost zapadnih zemalja koje nisu vojno intervenirale i spriječile sukob u BiH. Od početka se rata bošnjačko političko vodstvo orijentiralo na kontakte s islamskim zemljama koje u Europi svrstavaju u najklerikalnije (Iran, Saudijska Arabija). Te ambasade u islamskim zemljama mogle su voditi samo osobe bliske užoj jezgri SDA.
Neke političke geste koje je Izetbegović učinio u svojim odnosima s islamskim zemljama ozbiljno su jačale sumnju u njegove namjere profiliranja europskog islama i stvaranja multietničkog bh. društva u kojem su svi ravnopravni. Tako kod političkih analitičara nije ostao nezapažen gest Alije Izetbegovića kada je tijekom posjeta Iranu posjetio grob ajatolaha Homeinija i proučio dovu za njegovu dušu, ali je to odbio učiniti na grobu Ataturka tijekom posjeta Turskoj. Također, nije ostalo nezabilježeno da je šesta godišnjica Homeinijeve smrti propraćena u sarajevskim medijima, ali i obilježena u Begovoj džamiji. Tako je ta godišnjica obilježena samo u Teheranu i Sarajevu. Ovakve stvari samo daju ideje i povode izjavama kakva je ona Dodikova o tome da u Sarajevu ima više džamija nego u Teheranu.
I sami trenuci smrti Alije Izetbegovića ostali su nažalost obilježeni jednim problematičnim gestom koji se podudara s gore rečenim. Radi se o uvijek rado opisivanom i citiranom ostavljanju Bosne „u amanet“ (turcizam amanet označava između ostalog: preporuku, zavjet, predmet koji se daje na čuvanje) turskom premijeru Erdoganu. I današnji turski ambasadori u BiH prilikom svojih govora u Sarajevu znaju se dotaknuti ovog gesta, i da pri tom nikome od domaćih, sarajevskih političara ne padne na pamet da ispitaju značenje i eventualne implikacije te i takve fraze o amanetu, a kamoli da ju nađu neprimjerenom i upute turskoj ambasadi protestnu notu?! Spomenimo ovdje i još jedan, naoko beznačajan, ali simbolički vrlo snažan događaj: dan-dva po Izetbegovićevoj dženazi, dvojica turskih parlamentaraca su posuli njegov grob zemljom iz turbeta sultana Mehmeda II Osvajača.
Marijan Oršolić
Prometej.ba | 15.11.2013.
Prvi dio: Čovjek bez kojega ili zbog kojega je moglo nestati Bosne i Hercegovine?
Drugi dio: Put od političkog autsajdera do političkog lidera
Nastavit će se…
