Protestni pokret u Travniku

Neprospavane noći, višesatni dogovori, iščitavanje razne literature bilo je potrebno mladim Travničanima da pokrenu plenum građana u svom gradu prije desetak dana. Naporan rad koji je iza njih ne spominju, nije im žao vremena i truda koji su uložili, ali se konstantno pitaju da li će sve to imati ikakav rezultat.

Oliver, Nikola i Emir su pokretači plenuma građana u Travniku. Žele vidjeti svoje sugrađane kako se konačno uključuju u rješavanje ključnih problema i vrše pritisak na političare. „Zajednica ima mnoštvo problema, mladi se moraju više aktivirati a to ne znači bacati kamenje i lupati već komunicirati i predlagati rješenja“, objašnjava dvadesetosmogodišnji Oliver Jović, pozorišni producent.

Ne dopada im se to što ih nazivaju liderima i organizatorima protesta. Smatraju da bi im takve etikete samo mogle donijeti probleme. Student Nikola Zelić kaže da plenum treba biti građanski, bez ikakvog vođe ili organizatora. On je sa svojim prijateljima jednostavno pokušao stvoriti početne uslove da se to ostvari.

Građani imaju nerealna očekivanja, lako odustaju

„Obilazili smo načelnike opština, razgovarali s načelnicima policije, predstavnicima svih važnih institucija. Htjeli smo im objasniti šta ćemo tačno raditi, šta predstavlja plenum i da nemamo rušilačke namjere već da je sve to sastavni dio demokratije“. Nikola objašnjava kako su tih dana obišli desetine adresa u Srednjobosanskom kantonu.

„Bojali su nas se i policija i političari, nadgledali svaki naš korak. Pratili Facebook profile učesnika protesta i plenuma. Ali to je razumljivo, nisu znali šta se sprema i da li će biti nasilja. Moram istaći da nismo imali nikakvih pritisaka ni problema i da je policija bila zaista korektna.“ Dodaje da na plenume dolaze predstavnici političkih partija i da pokušavaju razbiti tok diskusuje, ali kažu da je to očekivano.

„Više neprijatnosti sam doživio od strane običnih građana nego od policije, ljudi okreću glavu od mene na ulici“, kaže Emir Fetahović, muzičar iz Travnika.
Smatra da se ljudi boje uključiti u plenum jer su mnogi na neki način „očešani o vlast“ i vjeruju da bi oni ili njihov član porodice mogao izgubiti posao i imati proleme.

Za mentalitet ovog kraja, momci kažu da je najbolje opisan u prvih deset stranica Andrićeve „Travničke hronike“. Ističu da se do danas ništa nije promijenilo.

Mladi Travničani kažu da je entuzijazam njihovih sugrađana brzo splasnuo. Strah je jači od želje za boljim životom. Nakon prvog plenuma građana na kojem je bilo oko 120 učesnika, svakim idućim broj je opadao. „Ljudi su očekivali da će se preko noći destiti preokret, ali za to je potrebno vrijeme. Nisu upoznati s normalnim demokratskim procesima. Plenum prvo treba naučiti građane demokratiji“, tvrdi Oliver.

Oliver, Nikola i Emir?

„Neki vjerovatno gledaju na sve kao na urotu. Ispalo je jedan Nikola, jedan Oliver i jedan Emir pokušavaju nešto promijeniti. Prebrojavanje krvnih zrnaca je veoma prisutno ovdje ali nas to ne zanima“, kaže Emir.

Roditelji ovih mladića nisu oduševljeni njihovim angažmanom, zabrinuti su. Poput većine građana, smatraju da im to može donijeti više štete nego koristi. Sva trojica su nezaposleni, ali kako kažu, stvaraju sebi posao, kreativci su i snalaze se.
Obeshrabruje ih povratna informacija koju dobijaju od vršnjaka, sugrađana koji žele promjene ali se nikako ne žele pokrenuti.

„Imamo sudbinu kakvu zaslužujemo“

„Postavlja se pitanje da li je naša zajednica uopšte zaslužuje bolje od ovoga. Da li su ovi ljudi vrijedni toga da se iko bori za njih. Zaslužujemo li uopšte da nam se dešavaju bolje stvari“, razočarano se pita Oliver.

Emir će se uskoro odseliti u Sarajevo, a Nikola planira napustiti BiH. Ne smatraju se licemjernim jer su sve pokušali i mnogo dali svom gradu. Ako su išta naučili za ovih nekoliko sedmica i četiri održana plenuma, to je, kako ističu činjenica da građanima BiH nedostaju osnovna znanja, da ne znaju ništa o tome šta mogu učiniti za sebe i zajednicu.

„Miljama smo daleko od nekih normalnih demokratskih procesa. Ne možemo objasniti ljudima na plenumu da mi nismo vođe, da nećemo riješiti njihov problem već da sa zajedničkim zahtjevima idemo pred vlast. Uzalud trošimo glas, oni žele autoritet i vide ga u svakom ko uzme riječ na plenumu a to jednostavno ne funkcioniše“.

Oliver vjeruje da je nevladin sektor u BiH zakazao. Njihova obaveza je da obrazuju građane o demokratskim procesima i suštini civilnog društva, a nasuprot tome, kako smatra, stanje je takvo da se bh. društvo u tom pogledu nakon dvadeset godina nije pomjerilo s mjesta.

Autorka: Aleksandra Slavnić
Odg. urednica: Jasmina Rose