05. augusta 1992. godine
05. 08. Dan sjećanja na dr. Esu Sadikovića. – i ako još ne daju ime ulice po ovom vanvremenskom intelektualcu, Eso i dalje drži stražu na kapiji prijeratnog, istinskog Prijedora.
Zločinačka želja za likvidacijom dr Ese Sadikovića, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine je dokaz bijede i ništavnosti agresora, čija želja se nikada neće ostvariti. Na dan kada se sjećamo dr. Sadikovića poručujemo prijedorskom političkom establišmentu: Prijedorski genocid predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju srpskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava. Što prije to spoznate, to će prije srpski narod ući u porodicu demokratskih naroda svijeta. Ono što genocid u Prijedoru, preko kojeg se ne može preći bez suočavanja s totalnom istinom i pravdom, zločin koga karakteriše sustavno uništavanje materijalnih i duhovnih dokaza o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i sustavno uništavanje vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se temelji ujedinjena Evropa, izdvaja od drugih zločina jeste razmjera zločina, oličena u masovnom, organizovanom elitocidu. Vaše odbijanje i suprostavljanje da ulicu u Prijedoru nazovete imenom jednog od najistaknutijih intelektualaca ne samo Prijedora, već mnogo šire je znak trajanja vašeg genocida u gradu koji to više nije grad, drugim metodama i sredstvima. Svojim suprostavljanjima vi ste pokazali devijantnost srpske agresivno-genocidne politike, kao najtamnije mrlje srpskog naroda, ali i tamnu mrlju savjesti civiliziranog dijela čovječanstva koje vaš sramni hod tolerantno posmatra.
Odbijajući osnovno pravo žrtve, pravo na imenovanje jedne ulice vi odbijate i udaljavate neminovno moralno razgraničenje unutar srpskog naroda, jasno precizirajući da u Bosni i Hercegovini još živi ideja Velike Srbije na račun uništenja države Bosne i Hercegovine.Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese. Sve dok ne imenujemo jednu ulicu tim velikim imenom. Jer Eso je simboli nesalomljivog bosanskog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. Eso treba biti svrstan u heroje kako bi on i poslije svog nestanka mogao vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Esu institucionalno uvedemo u historijsko pamćenje. Jer Eso je oličenje dobrote, ljudskosti, morala i etike.
Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunid u svojoj knjizi „Doktor Eso“ koju sam zajedno sa rahmetli Vehidom promovisao širom Kanade je napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso.
Profesor Emir Ramić
***
Ono što genocid u Prijedoru posebno izdvaja jeste masovno, organizovano i namjerno eliminisanje prijedorskih intelektualnih prvaka u cilju erozije egzistencijalnih temelja i sloma bošnjačkog i hrvatskog naroda. Elitocid kao sastavni dio genocida je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije i genocida na BiH. Svrha elitocida u Prijedoru je bila uništenje elita u cilju zauzimanja grada i uspostavljanja srpske vladavine nad Prijedorom. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju elite u ime onemogučavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog i hrvatskog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke i hrvatske zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija Prijedora iz Ideje Bosne i Bosanskog duha. Zato je elitocid sastavni dio genocida. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bosanskohercegovačke svijesti i grada Prijedora, što su nas učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem drugih.
Na svirep način u Prijedoru su ubijeni između ostalih: Benić Latif – profesor fizike, Crnić Uzeir – profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein – profesor matematike, Čehajić Muhamed – profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud – profesor stručnih predmeta, Hergić Besim – profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet – profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret – profesor hemije, Musić Ilijaz – profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica – profesor muzike, Puškar Abdulah – profesor matematike, Tadžić Mustafa – profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec – profesor fizičkog, Mahmuljin Velida – nastavnik, Medunjanin Bećir – nastavnik, Medunjanin Sadeta – nastavnik, Nadareviæ Ekrem – nastavnik. Čineći svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić – doktor, Kemal Cerić – mikrobiolog, Osman Mahmuljin – internista, Razim Musić – doktor, Jusuf Pašić – doktor, Esad Sadiković – specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora – doktor, Rufad Suljanović – doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Prijedoru, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj koloni prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih vođa, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći?
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“. Imao je 44 godine kada su ga odveli. Esi su logoraši Omarske zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote, kako pričaju, tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose. U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su dr. Esada Sadikovića. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti zločinac Mićo Kovačević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zločinačkog poduhvata srpskih agresora, koji su kanili ubiti BiH i Prijedor.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese. Jer Eso je simbol neuništive bosanskohercegovačke države. Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoč i ljudsku bijedu ubijajući Esu? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i BiH i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti projektanata i izvršilaca agresije i genocida, čija želja se nikada neće ostvariti. Esu zločinci ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Zato dr Sadiković ostaje, emotivna, užasna i stravična definicija agresije i genodica u Prijedoru i BiH. To je „školski primjer” onoga što su kreatori i izvršioci agresije i genocida, kada god su mogli, činili s onim što je BiH bila i što jeste, a Eso bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili. Zato Eso treba biti svrstan u heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosasnkohercegovačkih čaršija je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.
Prijedor za uvijek ostaje mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog građanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? Kakav će odgovor na pitanja biti zavisi od odnosa nove uprave grada Prijedora prema ljudskim zahtijevima preživjelih žrtava. Umjesto pokroviteljstva na sjećanje na dr. Esu, umjesto prisustva na kolektivnoj dženazi žrtvama genocida, umjesto minute šutnje žrtvama genocida, obilježite koncentracione logore smrti Keraterm, Omarska i Trnopolje i druge, masovne grobnice, posebno najveću Tomašicu i Hrastovu Glavicu gdje su eksumirani posmrtni ostaci dr Ese. Umjesto lažne pokažite svijetu stvarnu želju za multietničnost i ,,divan suživot kako kažete,, u Prijedoru poštovanjem Dana Bijelih Traka i izgradnjom spomen obilježja za ubijenu djecu 1992. u Prijedoru, ali ne u periferiji, već u centru grada. Ako ste za zajedničku bolju budućnost grada Prijedora proglasite Dan žalosti za sve nevino pobijene civile i postavite spomen ploče ubijenim prijedorskim intelektualcima, posebnu u bolnici u kojoj je radio dr Eso i mnogi drugi ljekari.
Profesor Emir Ramić
