Dan kad je Napoleon shvatio da ga čeka katastrofa. U smrt je odveo 400.000 ljudi
Dan kad je Napoleon shvatio da ga čeka katastrofa. U smrt je odveo 400.000 ljudi
Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Sveta Helena, 5. svibnja 1821.) francuski bio je vojskovođa, državnik i car.
Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske kolonije, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu 1797.
Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.
Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom I. i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.
U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španjolskoj. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španjolske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.
U međuvremenu je Rusija sve teže trpjela ekonomske posljedice Kontinentalnog sustava pa ju je godine 1812. Napoleon napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tijekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francuskoj gdje je morao abdicirati i otići u izgnanstvo na otok Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.
Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u lipnju 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleona su zarobili Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.
Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.
Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Europi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civile.
***
Dan kad je Napoleon shvatio da ga čeka katastrofa. U smrt je odveo 400.000 ljudi
19.10.1812, – Napoleon napušta Rusiju
OTKAKO se Rusija uključila kao faktor u europskoj politici od 18. stoljeća, dogodile su se dvije velike invazije na najveću slavensku zemlju. Prva se dogodila 1812. kada je u Moskvi boravio Napoleon Bonaparte. Na današnji dan te godine francuski car odlučio je napustiti Rusiju, shvaćajući da ga čeka najveća katastrofa njegove karijere.
Carevi – prijatelji
U to vrijeme Rusijom vlada Aleksandar I. Romanov, čovjek kojemu su savjetnici govorili kako je Francuska postala zemlja razvratništva i anarhije te ubila svoju kraljevsku obitelj. Oni su mu sugerirali da se priključi Velikoj Britaniji, Pruskoj i Habsburškoj Monarhiji u ratu protiv Napoleona. 1805. godine dogodila se bitka kod Austerlitza gdje je Napoleon apsolutno nadigrao kombinirane snage svojih protivnika i okupio ih u gradu Tilsitu. Grad se danas nalazi u Kalinjingradu.
Tamo su se dvojica vladara upoznali te, premda su do maloprije ratovali, brzo postali prijatelji. U mirovnom ugovoru Rusija jedva da je izgubila išta teritorija te nije morala plaćati reparacije koje je, primjerice, morala plaćati Austrija. Aleksandar se, osim toga, obvezao implementirati Napoleonov Kontinentalni sustav, što je značilo samo prekid trgovine s Britanskim Carstvom.
Kršenje Kontinentalnog sustava postaje uzrokom rata
Ali nakon par godina Aleksandar je shvatio da Rusija naglo slabi. Prekid trgovine s Britanijom povećao je cijene nekih proizvoda i izazivao nemire u državi. Zato je malo po malo ruski car počeo kršiti Kontinentalni sustav, što je Napoleonu bilo nepojmljivo. Odlučio je napasti Rusko Carstvo.
600.000 ljudi prešlo je na rusku zemlju u ljeto 1812. i tako je započela jedna od najvećih vojnih operacija novog vijeka. U brutalnoj bitci kod Borodina u rujnu umrlo je 70.000 ljudi u par dana. Nakon što je Napoleon osvojio grad, krenuo je prema Moskvi.
Rusi su bili spremni uništiti vlastite kuće kako bi pobijedili
U staru rusku prijestolnicu ušao je bez otpora. Oduvijek je imao poštovanja prema toj zemlji, a sada se mogao diviti glomaznoj ruskoj arhitekturi uz motive egzotičnog pravoslavlja. Čekao je rusku delegaciju da stigne kako bi dogovorio njihovu kapitulaciju. No stvari nisu išle po planu.
Nekoliko dana nakon što je stigao, pola grada našlo se u požaru. Rusi su bili spremni spaliti svoj sveti grad samo kako bi izbacili prokletog neprijatelja iz države. Francuski car nije se dao omesti. Rusi će se prije ili kasnije morati predati, a čak i da okupe novu vojsku, opet će ih pobijediti njegov genijalni vojnički um.
Početak najvećeg Napoleonovog poraza
Ostatak rujna Napoleon i njegovi vojnici provodili su lagodne dane pod lijepim i toplim vremenom, no onda je početkom listopada počelo biti sve hladnije, a kiše sve učestalije. Od Aleksandrove delegacije i dalje nije bilo ni spomena. Polako je postalo svima jasno što Rusi smjeraju.
19. listopada Napoleon odlučuje napustiti hladnu Rusiju. Tog dana kiša je neumorno padala, što je proizvelo logističke probleme te dalo više vremena Rusima da se dobro organiziraju i počnu napadati Francuze u povlačenju.
Svakim danom bilo je sve gore: francuska vojska umirala bi od iznenadnih zasjeda i u lokalnim okršajima s Rusima, a još više ih je umiralo zbog hladnog vremena. Konji su prvi umrli pa je povlačenje teklo još sporije. Procjenjuje se da je na povratku iz Rusije umrlo preko 400.000 ljudi.
Bio je to katastrofalan poraz francuskog cara koji je zadnjih desetak godina ratovao gotovo bez ijedne izgubljene bitke. Ostale europske sile, koje su nominalno podržavale Napoleona, na prvi miris krvi odlučile su prekinuti savez i najaviti rat Francuskoj. Do kraja iduće godine Napoleon će abdicirati.
Tako je završila priča o prvoj invaziji na istočnoeuropskog diva. U njihovoj kulturi tada nastaje sintagma o zimi kao najvećoj ruskoj saveznici. Stotinjak godina kasnije o tome je čitao njemački vojnik Adolf Hitler, smatrajući kako će ranijom invazijom uspjeti slomiti Ruse. Umjesto toga, najveća ruska saveznica još jednom je presudila rat.
