DA SU MOSTARCI DOISTA ŽELJELI PROMJENE
Puno se, ako ne i previše stvari otkriva u vremenu strateškog raspoređivanja snaga pred izbore 2022. godine. Neke od njih straše, poput naivnosti stranaka građanske provenijencije da je vlast iz ruku nacionalista moguće preuzeti lahko i bez posljedica. Strašnija od te je pokazana činjenica šta je sve samoproglašena najveća i najjača patriotska i probosanska stranka spremna učiniti i žrtvovati da se zadrži u i na vlasti, odnosno, u poziciji da krije i štiti interese moćne i utjecajne skupine okupljene oko vrha te organizacije vrlo upitnih nakana, ali očigledno spremne na sve da ih ostvari.
No, vjerovatno najstrašnija činjenica koja se graniči sa mazohizmom je koliko smo svi – pojedinačno i kolektivno – spremni na samoobmanu i namjerno izvrtanje činjenica i neprihvatanje stvarnosti. Naime, osnov legitimiteta u demokraciji je broj osvojenih glasova glasača. Kako se do tih glasova dolazi sasvim je druga priča ali činjenica je da ako opcija koja nam se dopada nema broj glasova = mjesta u predstavničkom tijelu, taj potencijalni politički subjekt može biti samo objekt. Drugim riječima, kriviti neku stranku što nije osvojila dovoljan broj mjesta u predstavničkom tijelu zato što nisu osvojili broj glasova da budu utjecajan, ako ne presudan faktor, predstavlja licemjerje i zluradost koji se rijetko viđaju.
A upravo to – ili radije, sve to zajedno i odjednom – dogodilo se Bh. bloku u Mostaru. Naivno su pomisli da će dvojac, koji je bio prisiljen prihvatiti održavanje izbora i bilateralnim dogovorom završio cijelu priču prije nego je i počela. U izbore u gradu koji dvanaest godina nije htio da se izbori za izbore nego se zadovoljavao kukanjem i samosažaljevanjem ušli su jednako uvjereni da Mostarci žele izbore, objektivno, izgubili su izbore premda je u konkretnom slučaju uspjeh i to da su izbori uopće održani i bez ikakvih osnova povjerovali da su Mostarci spremni na promjene.
Koliko god da Mostar jeste ili nije „BiH u malom“ načela koja su se otkrila na ovoj maloj čestici vrijede za cijelu Bosnu i Hercegovinu, za sve strukture i razine vlasti. Da doista postoje dobre namjere sa bilo koje strane nikakvi se stranački interesi ne bi gurali u prvi plan, ne bi bilo bitno je li ili nije član, nego bi se kadrovi birali po nekom od kvalitativnih, a ne po kriteriju „plaćanja“ usluga, vraćanja dugova, najpovoljnijeg grijača stolice, neperspektivnog i neambicioznog čuvara fotelje… u najkraćem, ko se neće previše miješati ni u svoj, a kamoli stranačke poslove i ko neće gurati nos ni ruke tamo gdje im nije mjesto.
Bez namjere da generališem poslije bitke, niti da nalitičarim, niti abolirajući ikoga u cijeloj mostarskoj avanturi, ali da je kao što nije, da su Mostarci doista željeli promjene, Irma Baralija bi jutros razmišljala o izboru saradnika, ljudi koji će moći riješiti najprije politički „uborak“, a potom i pravi.
