“Da se ne zaboravi”: Ratni arhiv visočkih jedinica se svjesno zaboravlja (VIDEO)
Uz tekstualni dio donosimo djelić ratnog arhiva za koji niko od nedležnih nije zainteresiran
Živimo u vremenu stalnih poziva na pamćenje. ‘Da se ne zaboravi!’ ultimativni je moto našeg življenja!
Šta bi bio pokazatelj dobrog sjećanja i šta raditi s tim sjećanjem? Koliko smo uronjeni u zvanične narative o prošlosti, specifično o ratu ‘90-ih, i da li ih uopšte primjećujemo?
U odnosu na svakodnevno poimanje sjećanja kao prilično autonomnog individualnog procesa, sjećanju bi se trebalo pristupiti kao aktivnom društvenom procesu, onome šta radimo, a ne onome što imamo.
U službenim komemoracijama koje organizira ovdašnja vlast i boračka udruženja ne sudjeluje velik broj lokalnog stanovništva, odnosno najviše sudjeluju predstavnici boračkih udruženja te članovi porodica poginulih vojnika.
“Nikoga više to ne zanima, iskreno da vam kažem, uvijek su jedni te isti”
Danas i ovdje, u korpusu što se Bošnjačkim oslovljava i koji je bio okosnica odbrambeno-oružanih snaga u posljednjem ovdašnjem ratu – oslobodilačkom ratu od dvostrukog agresora (UN rezolucije i presude Haškog tribunala potvrđuju tu činjenicu) – USPOMENA na tu borbu i njene žrtve za očuvanje državotvornosti BiH obilježavaju se vjerskim manifestacijama, a da nemamo niti jedne društvene manifestacije koja bi imala zadaću da njeguje uspomenu i nastavi afirmaciju multikulturalnosti i različitosti koju su imale prvobitne snage i formacije ODBRAMBENOG karaktera, sad već daleke “92. i “93. godine.
Dok se populisti i politikanti visočke zbilje prenemažu u manifestacionističkim ujdurmama, zaboravom se ispračaju značajni datumi i ličnosti iz skorije nam prošlosti. Raznoraznim manifestacionizmima se zadovoljava forma i troše poreski novci, fabrikuju novi “ratni analitičari” i društveno referentni faktori.
Kolektivno sjećanje i politike pamćenja ovdje se strateški i smišljeno podređuju političkom, čitaj partijskom i sitnošićarskom interesu.
Manipuliranje sa sjećanjem i revizionističko nastojanje da se posljednji rat u BiH podredi nacionalističkim partijama i vjerskim zajednicama, već danas nas je dovelo u drastično iskrivljenu sliku posljednjeg rata. Sve češće smo u prilici čuti relativizirajuću filozofiju o podjednakoj krivnji, o građanskom ratu, o počinjenim zločinima na svim stranama, ….
Da li smo kao društvo ušli u fazu prisjećanja historijskih činjenica kao mitološkog sjećanja. Kultura pamćenja bi trebala biti zasnovana na faktičkom – činjeničnom i argumentiranom osnovu,a mi smo ušli u prisjećajnu mitologiju.
Ljudi od znanja i struke kažu da se sjećanja grade i učvršćuju u komunikaciji, u razmjeni mišljenja, činjenica i argumenata. Zašto to nije slučaj kod nas?
Komemorativne i memorijske manifestacije obavezno počinjemo s efendijama i ilahijama, a ako me pamćenje drži to je “novotarija” koju je na hinjaka i sramežljivo poturala SDA BiH i Islamska zajednica BiH braniteljima Republike BiH, negdje potkraj ratne “93, a intenzivnije narednih godina.
Nije li IZ BiH “uzurpirala” pravo na sjećanje na poginule borce proglašenjem “Dana šehida”, koji je s vremenom, skoro pa postao “službena” memorijska manifestacija institucija vlasti pod kontrolom Bošnjaka.
Da li postratne generacije znaju tko je bio Rasim Fazlić, Mijo Mateša, Kadir Jusić, Emir Redžić Tara, Behadil Memišević.
Gdje su nam živi heroji. Koliko društvene brige i odgovornosti smo pokazali prema suicidnim slučajevima heroja. Koliko smo društvene brige pokazali prema oboljelim herojima.
Jesu li nama HEROJI Ramiz Džafić, Alija Poljar, komandant Roki ili efendija Salko.
Puno je pitanja i samo jedan odgovor.
Zaboravili smo HEROJE.
Po hadžiji Esadu Esi Džafiću se ništa neće zvati. Njegovi saborci, prijatelji i rodbina nisu dio sistemskog tala.
Sjeća li se iko komandanta Zerde?
Historijski REVIZIONIZAM u Bošnjaka strateški je proizvod Međunarodne zajednice i raznoraznih “KOS”-ovaca, a sve s ciljem da se u MIRU izgubi što nismo u RATU – da se izjednače ŽRTVA i AGRESOR.
Ne radi se ovdje o tzv. bošnjačkom MERHAMETU, laičkoj dobroćudnosti ili laičkoj naivnosti – GLUPOST je oličenje Bošnjačke politike.
Jednom će BOŠNJAK shvatiti i postati svjestan, da su ključni kreatori njegova današnjeg JADA, bili i ostali politički i vjerski lideri u Bošnjaka.
Patriotizam sam po sebi nije ništa loše. Međutim, kada isti preraste u sebičnost, obično metastazira u ideologiju. Civilizacijsko iskustvo kazuje da se u takvim vremenima javljaju pojedinci ili grupe koji iz niskih pobuda pokušavaju da obnove “izgubljeno jedinstvo”, a da ni sami nisu svjesni šta bi i kako bi izgledalo – podrazumijevalo se stanje kada bi bilo u skladu s njihovom voljom. Takva politika je osuđena na propast, naprosto zbog činjenice da je međuljudski odnos metafizičke prirode, te da se ne može regulirati političkom akcijom. Takva nastojanja prerastaju u mantru iz koje se izgubi svaki smisao. Takva politika završava podjelama na “pozitivce” i “negativce” – koalicione potencijale s jedne i druge strane, među koje se udobno smjeste “UBLEHAŠI” koji se u toj vrsti konfuzije “najbolje SNALAZE”.
Suštinska slabost te vrste lokal-patriotizma jeste JALOVOST.
Apsolutizacija bilo koje vrste patriotizma, kao vrijednosti – pripadnost izvjesnom kolektivitetu, kao vrhovnoj vrijednosti, po automatizmu znači suspenziju univerzalnih vrijednosti. Takvo nastojanje – sveopća provincijalizacija – vodi samo u jednom smjeru, u svojevrsnu postmodernu kolektivističku zajednicu.
Sluteći da akteri ovdašnje zbilje jesu svjesni prethodno rečenog, skloniji sam uvjerenju da takvo stanje CILJANO proizvode, jer isto im osigurava atmosferu relativizacije svega i svačega iz perspektive “LOKAL-PATRIOTE”. Samo u takvoj atmosferi “ONI” mogu da funkcionišu kao politički “komesari” – nesposobnjakovići i lovci u mutnom, koji bi da kontroliraju prostor društvene zajednice.
Otužno djeluje vapaj takvih dušobrižnika, koji umjesto da predlažu rješenja, srcedrapajuće se prisjećaju nekih vremena u kojima su bili marginalci, kao što su i sada.
Za sve koje nismo spomenuli ovom prilikom, a zaslužuju pomen, naglašavamo da nam je namjera ukazati na probleme koje smo naglasili u tekstu.
Nadamo se i vjerujemo da će u skorije vrijeme, svima koji to zavređuju biti posvećeno dovoljno pažnje i interesa, kako bi ovdašnja hostoriografska priča bila utemeljena na istini, a ne “fabrikovana” prema dnevno-političkim, čitaj budžetskim interesima sitno-šićarđija.
M.H. – magazinplus.eu (oktobar, 2023.)
