Godine truda “Da se sve zaboravi”: Kako je počeo rat u Visokom (video)

Deklarativna je priča, ovdašnjih društvenih aktera: da treba čuvati uspomenu na one pojedince i historijske periode u kojima se životom branila današnja sloboda.
“Da se ne zaboravi” isprazna je fraza političkih dušebrižnika i fantomskih udruženja koja troše poreske novce za vlastiti sitnošićarluk.

Ljudi relativno brzo zaboravljaju. Zaboravljaju imena, događaje, likove … suočavaju se sa novim problemima koje život donosi: posao, plate, stanovi, različite nepravde.

Kažu da ljudi umiru tek kad ih svi zaborave.

Naš zaborav je, kao što pjesnik kaže, “odloženo sjećanje”. Međutim, sve to izgleda nekako trapavo, neplanski, s brda – s dola i kao da se sjećamo, a kao da ne pamtimo, odnosno sjetimo se na trenutak i baš tako zaboravljamo.
Nama je najpotrebnije objasniti kulturu pamćenja, prioritete, kako se to pamćenje baštini, ukorjenjava u biće jednog naroda.
Selektivno sjećanja u duhu dnevnopolitičkih potreba je poražavajući čin izdaje zdravorazumnosti.
Lično mislim da se treba sjećati, ponajprije, onih među nama, koji su nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni, a potom svega i svih koji jesu bili temeljni činioci – specifikum društvene zbilje kojoj pripadamo.

TRIDESETDVIJE je godina od početka “velikosprske” agresije na Rapubliku BiH. S pravom se može reči, isto toliko je godina i od “velikohrvatskog” projekta na prostoru međunarodno priznate države R BiH.

“Da se ne zaboravi” – ovo je naš doprinos:

Mersed Šahinović, SDA lider “90-tih u Visokom: Samoorganizovanja građana za odbranu početkom rata