POGOVOR MEDITACIJAMA
Čovjeku je dano njegovo postojanje da ga prihvati u odgovornosti i s njime čini ono što je pravo; stvarno dano, ali «povjereno». Isto kao što mu je dan svijet, ali u formi «povjerenja», da ga «obrađuje i čuva»
Jedno od prvih razmatranja u ovoj knjizi već je nosilo naslov «pravednost». Time se mislilo na onu krepost koja traži da se tako susreće drugog čovjeka, događaje života i stvari svijeta kako to zahtijeva njihova bit.
Kako u Starom tako i u Novom zavjetu očit, međutim, postaje jedan drugi pojam, naime pravednost pred Bogom. Kad je čovjek pravedan pred Bogom? Kad je čovjek takav da njegova krivnja biva oproštena pred božanskim sucem i da ga Bog prihvaća u svoje vječno zajedništvo?
Oba se pojma prožimaju. Etička pravednost počiva na istini prirodnog bitka, i on je od Boga stvoren. Time je ova pravednost dobra i od Boga potvrđena – istoga onog Boga koji u Novom zavjetu vjerniku kaže da ta naravna pravednost nije dovoljna. Dvije se pravednosti dakle opet razlikuju; ponekad tako jako da se buni naš neposredni osjećaj za pravdu – prisjetimo se usporedbe o radnicima u vinogradu (Mt 20,1ss).
Sad, na koncu naših razmatranja, želimo pokušati pojasniti što objava uopće razumijeva pod pravednošću pred Bogom, što znači biti pravedan u njegovim očima i time sve ranije rečeno privesti konačnom smislu.
Skloni smo etiku Staroga zavjeta smatrati «naravnom» i kazati da «nad-naravnost», uzdizanje ljudskog djelovanja u Božji djelovanje, postaje očitim tek u Novom zavjetu. To, međutim, nije tako. Ono što se u Starom savezu naziva «pravednost», ne bi primjerice bilo shvaćeno od jednog Platona, jer u svojoj srži ne počiva na neposrednom uvidu u bit stvari, niti na ozbiljnosti na dobro otvorene savjesti, nego na jednom Božjem djelu, naime, na Sinajskom savezu. To djelo ne pripada nijednoj etici koja bi se mogla odvojiti od toga događaja i razumjeti se samo po sebi. «Čisto etičke» prosudbe Staroga zavjeta su nezamislive.
Stvari štoviše stoje ovako: Bog s ljudima vodi povijest koja treba uspostaviti njegovo kraljevstvo na zemlji. Svečani čin, sklapanje saveza na brdu Sinaju, utemeljuje egzistenciju naroda koji će to kraljevstvo nositi; pravednost, dakle, znači ispunjenje onoga što Savez traži. Najprije i fundamentalno ona se odnosi na Božje vlastito ponašanje koji nudi savez, njime se obvezuje i drži ga. Zatim, omogućena tim Božjim ponašanjem, pravednost se odnosi na čovjekovo ponašanje koji zna da se obvezao ispuniti zahtjev božanskog partnera u savezu.
Ali ono općevaljano, koje je svojstveno toj pravednosti, kao svakom istinskom etičkom ponašanju, leži u Božjem sveopćem gospodstvu, Boga koji je, doduše, ostvarenje svoga kraljevstva započeo s tim narodom i u toj zemlji, ali ga zatim – kao što se proroštvo ne umara naviještati – hoće proširiti na sve narode, po svoj zemlji, štoviše, na sve stvorenje uopće. Pravednost u Starom zavjetu znači stoga provođenje života onako kako ga traži i omogućuje milost Božjeg saveza. Sastoji se u Božjem upravljanju poviješću koja gradi «kraljevstvo» i u čovjekovoj spremnosti da se u nju uključi. Zahtjev te pravednosti odnosi se po «Zakonu» na raznolikost životnih zadaća i u njima se razvija, i tu se susreće s – iz naravi stvari danom – neposredno etičnom pravednošću koja time zadobiva novo određenje.
Ispunjenje takva Božjeg zahtjeva značilo je herojsku poslušnost vjere tog naroda. Narod se u onom odlučujućem odricao naravnog razabiranja vlastite političko-socijalne i ekonomske prosudbe i pouzdavao se u to da je Bog svojim savezom zajamčio da će narod kao i pojedinac moći opstati i uspjeti u stvarnosti svijeta – što pak znači: pouzdavati se u neprestano «čudo».
Tako je, međutim, starozavjetni čovjek bio stalno iskušavan da se iznevjeri čudu saveza i da želi živjeti «kao svi narodi». Tragedija starozavjetnog naroda događala se i u tome što je uvijek iznova podlijegao toj kušnji. Prva knjiga o Samuelu pripovijeda kako se to prvi put dogodilo: «Kad je Samuel ostario, postavio je svoje sinove za suce u Izraelu… Ali sinovi nisu išli stopama očevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu. Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše k Samuelu u Ramu. I rekoše mu: ‘Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idu tvojim stopama. Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao što je to kod svih naroda.’» Samuel je bio potresen tim odmetništvom. «A Jahve reče Samuelu: ‘… nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima’» (1 Sam 8,1-7).
U nastavku povijesti pojam pravednosti Staroga saveza gubi na svom čistom značenju i postaje dvolično držanje protiv kojega se okreće Isus.
U Govoru na gori zasniva Isus svoju poruku na suprotstavljenoj postavci: «Rečeno vam je – a ja vam kažem» (Mt 5,21.27.31.38). U čemu se sastoji tako istaknuta novost?
Očito najprije u tome da se Isusov zahtjev razvija od vanjskoga prema unutarnjem, od korektnosti djelovanja prema čistoći uvjerenja; sav Govor na gori to pokazuje. Može li se, međutim, reći da se zahtjev odjeljuje od povijesne jednokratnosti, dakle od Isusove osobe, njegova djelovanja i sudbine kao i od Božjeg djelovanja u njemu te se proširuje na općeljudsku razinu? Da li tako da bi se ubuduće razvijao etički odnos između od njega naviještena općeg «ćudorednog zakona», s jedne strane, i doduše pročišćene, ali autonomne «savjesti», s druge strane? I bi li «pravednost» značila čistoću i bezuvjetnost kojom bi se ispunjao taj zahtjev?
Kristova pravednost nije položena čovjeku u ruke njegove slobode kao «posjed» nego kao «povjereni», posljednji, najdragocjeniji dar Božje ljubavi da on njime «upravlja» (Mt 25,14ss).
Po sebi se razumije da tako visoki i istodobno realnosti bliski način života, kako ga je Isus navijestio, mora sadržavati također neki ustroj općih, teoretski shvatljivih normi i vrednota. Sve je međutim povezano sa stvarnošću. Sad je svaka etika, ako ne želi upasti u puki formalizam, povezana sa stvarnošću; a ona se pak sastoji u stvarnosti postojanja uopće. Ovdje se, tome nasuprot, radi opet o nečemu što se tek pojavljuje u objavi i kroz nju biva dano, naime o Bogu i njegovu kraljevstvu.
«Bog», ali ne kao «apsolutno biće» ili kao «temelj svijeta» ili kako se uvijek filozofski shvaća, nego kao «Živi», koji je po sebi skriven i tek se kroz objavu očituje. Točnije rečeno: kao onaj Bog koji djeluje i vodi povijest. I to ponovno ne u općem smislu, kao onaj koji je tvorac i svedržitelj svega, koji upravlja djelovanjima ljudi, nego se radi o posebnoj povijesti, koja upravo počiva na sklopljenom savezu: na postajanju čovjekom Božjeg Sina, koji je iskupio krivnju ljudi i «u svojoj krvi» ih učinio novim Božjim narodom (Lk 22,20). Iz tog sklopljenog saveza proizlazi jedna nova, od Boga vođena povijest, usmjerena da ostvari novo Božje kraljevstvo.
To «kraljevstvo» ne znači nikakav apstraktno dohvatljivi poredak vrednota ili neki općerazumljivi oblik ljudskog zajedništva, nego svijet milosti i ljubavi živoga Boga i preobrazbu koju sve ljudsko, štoviše sve stvoreno u tome iskusuje. Već prva Isusova poruka naviješta blizinu toga kraljevstva. U «punini vremena», u kojoj povijest sazrijeva za svoju odluku, treba se ono ostvariti (Mk 1,14), i uvijek ga nove opomene i usporedbe približavaju čovjeku. Pravedno djelovanje je vjera u nastajanje toga kraljevstva i ljubav koja mu djelovanjem svakoga dana služi.
Ni Isusova poruka o providnosti nema ništa s načinom helenističkog poretka svijeta, nego naviješta božansko vođenje povijesti koje je usmjereno na ostvarenje svetoga kraljevstva – ali istodobno na vođenje ljudske pojedinačne sudbine, tako da se jedno u drugome i jedno kroz drugo događa. «Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo [za život potrebno] dodati» (Mt 6,33).
Božja pravednost dakle znači da on ispunja obećanja dana ljudima, dok čovjekova pravednost znači da se stavlja u savez, da «najprije traži» Božje kraljevstvo, da njemu sve podređuje, da se pouzdaje u sveto vodstvo (Mt 6,33s). «Gospodnja molitva» izražava pak uvjerenje koje tu mora biti djelotvorno. Dakako, zahtjev za pravednošću povezan je s onim za nasljedovanjem Krista, koji opet uključuje «uzimanje križa na sebe». No ni tim se nipošto ne misli na neki opće etički stav – primjerice na stoički ili asketski način – nego na osobni odnos vjernika prema svome otkupitelju Kristu (Mt 16,24). Time iznova zapovijed isključuje svaki apstraktni oblik i očituje se kao zahtjev Božje ljubavi prema svaki put tom posebnom čovjeku.
Ako se osvrnemo nadalje na Božji čin, koji treba zaključiti povijest i svemu bitku dati njegovo vječno vrijedeće određenje, dakle na Sud, onda vidimo da je za mjerilo prosuđivanja čovjeka postavljena Božja ljubav. Iznova, međutim, ta ljubav nije opće etička vrednota, koja kao takva proizlazi iz karaktera ljudske osobnosti, nego je ljubav prema Kristu koja se izražava i ostvaruje u svakom činu «ljubavi prema bližnjem»: «Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni… Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25,35-40). On je dakle onaj koji ulazi u susret vjernika s njegovim bližnjim i ostvaruje tajnu blizine.
Naposljetku, događaj, u kojem se jednostavno treba dovršiti sve – stvaranje, otkupljenje i spasenje, naime nastanak «novog čovjeka i novog svijeta», izražava se u Kristovu objavljenju i u vječnom ostvarenju njegova kraljevstva: «I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima’» (Otk 21,1-3).
Krajnje posljedice iz ovog shvaćanja povukao je Pavao. Onako kako on živi, pokazuje da je pravi smisao Starog Saveza uvelike izblijedio. Većinom se osjećao jednom vrstom juridičkog ponašanja u kojem dva partnera uzajamno preuzimaju obveze i traže prava. Ipak se postojano držala razlika koja je nepremostivo proizlazila između Božjeg suvereniteta i čovjekove čovječnosti. Ali karakter čovjekova «izvršenja» [Leistung], naime ispunjenje Zakona, na takav je način naglašen da u svijesti mora nastati posljedica da tim izvršenim djelom, kao takvim, čovjek biva opravdan pred Bogom i stječe pravo na ono što mu je Bog obećao. Tako nastaje farizejsko naučavanje i praksa, u kojoj je na djelu velika ozbiljnost, stalna spremnost za zalaganje i žrtvu, ali se zanemaruje ono odlučujuće što dolazi od Boga – milost.
Farizejski učenik Savao iz Tarza čovjek je s dubokim osjećajem vlastite grešnosti, gorljive čežnje za pravednošću, ali i silnim porivom za svetošću vlastitim snagama. Njegove poslanice, prije svega ona Rimljanima, pokazuju kako se ta volja u takvoj naravi otruje i dospijeva u očajanje. Neposredni izraz te bezizlaznosti čini progon prijašnje zajednice, o čemu izvještavaju Djela apostolska (Dj 7,58ss).
Doživljaj na putu za Damask, o kojem ista Djela pripovijedaju (Dj 9,1ss), donosi rješenje. I to tako što Pavao spoznaje: Nema govora o nikakvom opravdanju vlastitim djelima, nego su pravednost kao i spas milost. Sav poredak Staroga zavjeta, nastavlja on dalje, imao je zadaću posvijestiti karakter i veličinu grijeha kao i nemogućnost opravdanja ljudskim moćima. Čovjek – kako pojedinac tako i čitav rod – nije kadar nijednim djelom svidjeti se Bogu. Od sebe sama čini samo zlo* (Rim 3ss). Jedan jedini je pravedan, Krist, Otkupitelj. Premda je osobno bez grijeha, preuzeo je odgovornost za ljudski grijeh i okajao ga. Tu zadovoljštinu i iz nje proizašlu pravednost poklanja, činom suverene milosti, svojoj ljudskoj braći i sestrama. Milost postaje njihova vlastita u vjeri i krštenju – u sakramentu, u kojem se stari pali život izručuje smrti, a novi život se rađa: čovjek, koji više ne stoji u svojoj, nego u Kristovoj pravednosti. Time je naravno obvezan i kadar činiti sve što omogućuju osobna dobra volja i želja za ispunjenjem Božje volje. Tajna otkupiteljskog i opravdavajućeg zastupanja nalazi svoj posljednji izraz u rečenici iz Poslanice Galaćanima: «Živim, ali ne više ja [kao naravno jastvo], nego živi u meni Krist» (2,20).
Ono što Pavao naviješta jednostavno znači otajstvo. Pravednost u kršćanskom smislu je Kristova pravednost, koja se čovjeku vjerniku poklanja u novom rođenju na novi život. Kako to može biti; na koji način – da se jednostavno upitamo – moralni karakter pravednosti, koji pripada «jednoj» osobi, može postati karakter «druge» osobe, pitanje je koje nalazi smislen odgovor jedino ako čitav odnos shvatimo kao plod božanskog suverenog djela – djela u kojem moć stvaranja, koja se objavila u stvaranju zemlje i ostvarenju svijeta, dosiže svoj vrhunac.
Kršćansko djelovanje zadobiva dvostruki karakter: ozbiljnost, spremnost, zalaganje da Kristova pravednost urodi plodom; ali istodobno i ono što izražava Isusova riječ: «Kad izvršite sve … recite: ‘Sluge smo beskorisne!’» (Lk 17,10). Oba ova momenta, nose, jedan u drugome, kršćansko djelovanje.
Naravno i novozavjetna ideja pravednosti u kršćanskoj svijesti je izgubila svoj iskonski karakter. Različite okolnosti su utjecale na to. Prije svega potreba kršćanskog života da se imaju opće norme etičkoga ponašanja koje su shvatljive i za nekršćanski ambijent. One su nađene tako što je biblijski nauk tumačen pojmovima koji su pripadali općoj etičkoj svijesti. Ali to je dovelo do toga da je sve više slabio izvorni karakter onoga što je u pavlovskom smislu značila «pravednost»… K tomu je pridošla potreba teologije da se pronađe pojmovni instrumentarij za izgradnju suvisla ćudorednog nauka. Našla ih je u filozofiji, pa je i to vodilo k tome da se ono što je Pavao shvaćao pod pravednošću izjednači s općom predodžbom… Konačno je sav proces kršćanske objave kao i vjernička egzistencija koja iz nje proizlazi uvučen u povijest kulture i kršćanstvo se shvaća kao jedna epoha te povijesti – kao odjelotvorenje individualističkog ili altruističkog ili socijalnog ili kako sve nazvanog uvjerenja [Gesinnung].
U tim uzajamno uvjetovanim procesima dogodilo se ono što se naziva «sekularizacija» kršćanstva, događanje čijeg se razornog djelovanja danas neodgodivo postaje svjesno. Sve se oštrije naglašava zadaća da se razlikuju motivi objave od filozofskih i kulturnih predodžbi kojima su objašnjavani, ali istodobno da se pokaže da je istinska primisao objave u stanju da za ljudsku egzistenciju proizvede one učinke koje izblijedjele predodžbe opće etičke svijesti nisu u stanju proizvesti.
Ako u ozbiljnosti osobne egzistencije razmislimo o ovim idejama, koje nam s objavom dolaze u susret, neće li se pobuniti naša najdublja samosvijest?
Ta svijest kaže, i istina je što kaže: čast naše čovječnosti ovisi o tome što smo osobe. Za svakoga od nas vrijedi ono što moja najdublja svijest svjedoči: ja sam osoba. Je li onda uopće moguće da sam otkupljen djelom «nekoga drugog», naime oslobođen svoje krivnje – i opravdan, što znači da sam nađen «pravedan» pred apsolutnim sudom? Da mi je Božji vječni Sin dao udjela u svoj pravednosti, odnosno na svom osobnom etičkom karakteru?
Krivnja, međutim, nije tek nešto što na meni visi, nije tek neka osobina koja bi mogla biti i nešto drugo, nego je sa mnom povezana neumoljivošću koja znači «odgovornost». Od krivnje se ne mogu osloboditi ni onda kada me tako jako opterećuje, nego moram platiti za nju. I kada moja ograničena moralna snaga ne može ustati protiv veličine te krivnje, i tada moram ostati u stanju krivnje. Jer u krivnji – to čini njezinu dubinu – ne leži samo moja nesreća, nego, dakako zloupotrijebljeno, također i moje dostojanstvo, budući da «grijeh» može biti samo ono što je u slobodi, a to znači u dostojanstvu osobe učinjeno. Postavlja se tako pitanje: Je li moguće da mi je krivnja skinuta onako kako kaže poruka otkupljenja, naime po «drugom», po Isusu Kristu?
Na isti način, «biti pravedan» također je posve osobna i slobodno željena vrednota. Ta vrednota nije samo nešto što mi je tek izvanjski, juridički dodijeljeno, nego je ponovno određena onom neumoljivošću koja dolazi iz odgovornosti. Ni nje se ne mogu odreći. Ne mogu na primjer reći da mi se pripiše neka moralna vrednota, ako mi je čak simpatična, a da je nisam u odgovornoj slobodi ostvario. Ako se to nije dogodilo, moram upravo u čestitosti moralnoga sebi priznati da nemam tu vrednotu.
Iz svega nastaje pitanje: Je li moguće da je krivnja od mene uzeta onako kako to kaže poruka otkupljenja, naime po «drugom»? I isto tako da će mi ta valjana vrednota pred apsolutnim sudom biti dana po «tom drugom»? Postoji li neko zajedništvo koje tako premošćuje razliku između mene i ne-mene, da se dogodi to zastupanje?
Ovdje vreba opasnost kojoj su podlegli neki, i nimalo neznatni duhovi: naime da se «osoba» izjednačuje s «apsolutnom osobom». Osnovni karakter moga ljudskog iskustva mene samoga sastoji se u tome da sebe doživljavam kao osobu, istodobno konačnu, stvorenu, a to znači dokraja upućenu na «stranu moć». Izgleda da je ovdje misao dospjela u proturječje.
Iz ove poteškoće vode dva i to odlučujuća razmišljanja. Jedno tvrdi da Bog nije «ja», nego neumnoživ i u apsolutnoj visini «On» – istodobno, međutim, nasuprot meni ne «neki drugi», niti «veliki drugi», nego upravo Bog, Stvoritelj, koji stoji iznad svake – konačnošću određene – kategorije. Drugo razmišljanje tvrdi da Božji čin stvaranja ne smije biti shvaćen jednooblično, svejedno na što se usmjerava, nego taj čin sadrži sve bogatstvo koje je vlastito njegovu djelu kao djelu. Bog stvara samu stvar time što naređuje: «Neka bude» – na primjer: «Neka bude svjetlost, i bi svjetlost!» (Post 1). Čovjeka, međutim, Bog stvara tako da u lik iz zemljane građe «udahnjuje svoj dah» (Post 2,7), što znači da mu se osobno obraća tako što ga zove: «Ti, budi!»
Ovdje je zasnovana tajna konačne osobnosti i sve ovisi od toga da se čovjek tako shvaća.
Čovjekova osobnost nije apsolutna, kao božanska, nego je konačna. Njegova sloboda nije autokratična [selbstherrlich], nego je poklonjena. Njegovo postojanje ne zasniva se u njemu samome, nego je stvoreno. Grijeh koji čovjek čini, čini iz darovane slobode; kao što i moralne vrednote ostvaruje ne iz izvorno apsolutne nego darovane slobode. Tako identitet [Selbigkeit] između sebe-određenja i vlastite osobe nije apsolutan nego konačan i darovan.
Ako se Božja ljubav za izgubljenim čovjekom u tom smislu produbi da Stvoritelj u ljubavi nastupa za svoje stvorenje, da vječni Sin, od Oca poslan, postaje čovjekom i na se uzima odgovornost za braću ljude, time im ne oduzima dostojanstvo njihove slobode. On ne vješa zadovoljštinu na njihova ramena kao neko odijelo, ne piše za njih opravdanje kao sudski pravorijek, nego se ostvaruje jedno posve jedinstveno zastupanje. Otkupitelj poklanja svoju zadovoljštinu kao svoju pravednost čovjeku, i ona je njegova pravednost a nije je čovjek od sebe stvorio. U tome se ispunja ona ljubav koja čovjeku daje njegovo postojanje zacijelo kao vlastito, ali konačno i darovano, kao što mu daje i njegovu osobnu slobodu i odgovornost kao doista njegove, ali poklonjene.
Kad kažem: «Ja», ne izgovaram ga autonomno, nego nošen onim Ti, kojim mi Bog govori. Izgovaram ga kao moje stvarno Ja, ali koje dolazi od Boga. Dakle u temeljnoj riječi moje egzistencije to glasi: «Ja sam po Njemu», točnije i na pobožan način: «Ja sam po Tebi.» Na taj način sam također stvarno otkupljen, po Kristovoj zadovoljštini; opravdan ali njegovom pravednošću. (Ovo razmišljanje nije posljedica prirodno-filozofske dijalektike o osobi, nego pokušaj promišljanja o pretpostavkama i posljedicama koje nudi objava.)
Rečeno nas vodi k jednom daljnjem pitanju: Ako je pravednost – koja mi je kao kršćaninu dana i koja vrijedi jedino pred vječnim sucem – Kristova pravednost, ne mora li onda nestati sve ono što označava savjest, odgovornost, moralno zalaganje? Ne mora li iz toga proizići stav lijenosti i obeshrabrenosti?
Odgovor dolazi iz istog razmišljanja koje smo vodili: Čovjeku je dano njegovo postojanje da ga prihvati u odgovornosti i s njime čini ono što je pravo; stvarno dano, ali «povjereno». Isto kao što mu je dan svijet, ali u formi «povjerenja», da ga «obrađuje i čuva» (Post 2,15). Tako i Kristova pravednost nije položena čovjeku u ruke njegove slobode kao «posjed» nego kao «povjereni», posljednji, najdragocjeniji dar Božje ljubavi da on njime «upravlja» (Mt 25,14ss).
Objava, sa svojim naukom da je čovjek u Kristu otkupljen i opravdan, također je nešto aktivno. Od Krista poklonjeno opravdanje nije puka «juridička potvrda», nego zadatak i snaga, i ostvaruje se u vjerniku koji ga ispravno razumije kao poticaj da na svaki način vrši Božju volju i radi za njegovo kraljevstvo (Post i Mt s već navedenim mjestima).
«Kreposti», o kojima se govorilo, načini su kako Kristova pravednost postaje korisna. One od nje stječu novu puninu i jedan novi karakter – onaj što se s tako često zlorabljenom riječju naziva «svetim».
Shvaćamo stoga zašto je Apostol Pavao, koji je prije svega naviještao ovu tajnu, smio kazati: «Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom» (1 Kor 15,10). Sva tajna milosti i njezin odnos sa slobodom ovdje dolazi do izražaja i sve što bi se o tome moglo reći bilo bi uvijek ponavljanje istoga: Čim vjernik ispravno shvati objavu da egzistira u Kristovoj pravednosti, u njemu se budi najodlučnija ozbiljnost i oslobađa svaka moralna plodnost.
Time se postiže naravno i ono što se u kršćanskom učenju o životu naziva «poniznost». Ona je sadržana u navedenim Apostolovim riječima: «Ne ja, nego milost Božja sa mnom.» A ipak je prije rekao: «Trudio sam se više nego svi oni.» Ovdje se nastavlja temeljna formula kršćanske egzistencije, koju je izrekao u Poslanici Galaćanima, kada kaže: «Živim, ali ne više ja [sam, koji tu živi], nego živi u meni Krist» (2,20).
Tako sve kršćansko djelovanje zadobiva dvostruki karakter: ozbiljnost, spremnost, zalaganje da Kristova pravednost urodi plodom; ali istodobno i ono što izražava Isusova riječ: «Kad izvršite sve … recite: ‘Sluge smo beskorisne!’» (Lk 17,10). Oba ova momenta, nose, jedan u drugome, kršćansko djelovanje. Utemeljuju posljednju nedohvatljivost koja je svojstvena svakom kršćanskom djelovanju: da posve pripada onome tko djeluje, a da je ipak darovano; njemu pripada, a ipak je Kristovo vlasništvo.
Ovo bi bilo za nadodati svemu onome što je rečeno u prethodnim meditacijama. Da ne ugrozimo jednostavnost vrijednosnih slika, odustalo se od toga da obrađujemo taj moment u opisivanju «kreposti»; to treba biti povjereno onome koji ove meditacije bude shvatio. «Kreposti», o kojima se govorilo, načini su kako Kristova pravednost postaje korisna. One od nje stječu novu puninu i jedan novi karakter – onaj što se s tako često zlorabljenom riječju naziva «svetim».
Možda se čitatelj pita kako treba sve ovo razumjeti? Jednostavno «razumjeti» mogu se samo ljudske stvari i ako čovjek nije nikakav racionalist, zna da ni s njima to ne uspijeva. Jer čovjek nije samo «čovjek», nego je on to kao stvoreni i pozvani čovjek; kao onaj kojemu je Božje povjerenje svijet dalo u ruke. On je stoga konačno biće «čovjek», ali «zajedno» i kao stvoreno biće, pozvano biće, od Boga u povjerenju prihvaćeno biće – a tko bi rekao da on to shvaća? Ako se naposljetku radi o tome da sam Bog stupa u egzistenciju čovjeka koji vjeruje, da postaje čovjekom, a da ne povrijedi osobnost vjernika, on, prema pavlovskoj riječi, u njemu istinski živi – kako bi se to moglo uopće «shvatiti»?
Nama, međutim, nije dan samo naravni um, nego um koji vjeruje, objavom prosvjetljeni um. On shvaća – ukoliko to omogućuju milost i «čistoća srca» (Mt 5,8).
____________
* Dakako, ovo razmišljanje se mora prihvatiti onakvim kakvo jest: određeno, do krajnosti izvedeno stanje stvari. Da Stari zavjet također ima posve pozitivni karakter, da je u njemu moguće čovjekovo plodno zalaganje oko djela svoga posvećenja, svjedoči Jakovljeva poslanica i čitava skupina onih «tihih na zemlji», kojima pripadaju likovi poput Majke Gospodinove, Elizabete, Zaharije i drugih.
Iz knjige: Romano Guardini, «Die Gerechtigkeit», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 169-183. S njemačkog preveo Ivan Šarčević
Povezano: KREPOSTI; ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE; VJERNOST; ODSUTNOST NAMJERE; ASKEZA; JAKOST; DOBROTA; RAZUMIJEVANJE; ULJUDNOST; ZAHVALNOST; NESEBIČNOST; SABRANOST; ŠUTNJA
polis.ba
