Piše: Borivoje Simić
Od 12. marta 2019. godine počinje novi val subvencionirane podrške zapošljavanju u Federaciji BiH putem javnih poziva Federalnog zavoda za zapošljavanje od kojeg federalne vlasti ne odustaju iako je pokazao očigledne slabosti.
Potrošit će se novi milioni kako bi se podstaklo zapošljavanje novih ljudi u kompanijama, uz obećanja stvaranja novih 10 hiljada radnih mjesta.
No, da li je politika subvencija za zapošljavanje, kao mjera koju dominantno vlast preferira, najbolji način da se riješi problem nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini?
Da ne bude zabune, nema sumnje da će kompanije rado prihvatiti ovu subvencioniranu podršku i zaposliti radnike. Pokazale su to i ranije slične mjere finansijske potpore entitetskih vlada i drugih nivoa vlasti.
No, iskustva su pokazala da u svakoj takvoj aktivnosti morate računati i da će se određeni procenat novozaposlenih kroz ovakve programe podrške neizostavno nakon isteka subvencija ponovo naći na biroima za zapošljavanje. Taj procenat može varirati od slučaja do slučaja. No, i same vlasti su priznale da je na ranijim projektima imala nivo onih koji su zadržani na radnim mjestima oko 60-70 posto, što znači da je oko 30-40 posto novca ipak otišlo “u vjetar”.
Osim toga, načini na koje vlast dijeli subvencije izaziva podozrenje, jer se subvencije Federalnog zavoda za zapošljavanje dobijaju jednim “klikom” a “planu” za jedan minut.
Ne samo da je riječ o netranparentnom načinu utroška sredstava, kojem se prošle godine smijala cijela regija, nego se izgubila smisao subvencionirane podrške, budući da su uvjetno rečeno sredstva dobijali oni koji su bili brži ( “ili su se ogrijali pošto su bili bliži vatri”), a ne oni koju su možda nudili kvalitetne programe razvoja i s tim u vezi imali realne potrebe za podrškom radi zapošljavanja radne snage.
No, ovo je tek samo jedan dijelić priče o svrshishodnosti utrošenih subvencija. Drugi, mnogo značajniji, tiče se same situacije na tržištu rada u Bosni i Hercegovini.
Trenutno, veliki broj kompanija, iako može zapošljavati, jednostavno ne može pronaći adekvatnu radnu snagu, uprkos tome što čak i same, u vlastitoj režiji, nude obuku, doobuku, prekvalifikaciju, dokvalifikaciju i slično.
Problem je kompleksan, i ne tiče se samo niskih zarada kao jednog od ključnih problema. Čini se kako bi država mnogo pametnije uradila ako bi kreditna sredstava kojima zadužuje nas i naše potomke usmjerila na drugačiji način da bi rješavala probleme tržišta radne snage.
Uvažavajući realnost lošeg poslovnog okruženja, prevelikog poreznog i neporeznog opterećenja kompanija, lošeg obrazovnog sistema koji ne prati tržište rada, umjesto subvencija možda bi ipak trebalo razmišljati u pravcu kako da država pomogne kompanijama da dođu do radne snage koju one i sada, u ovom trenutku potražuju, ali do nje ne mogu doći.
Postavlja se pitanje zašto se država aktivnije ne uključi u formiranje centara za doobuku, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne samo da to rade kompanije, nevladina udruženja ili drugi uz neizostavnu podršku međunarodnih finansijera?
Čini se kako je jedina prava mjera, dakle ona koja će dati siguran rezultat, rasterećenje privrede a koje bi omogućilo realnom sektoru da poveća zarade a samim time mu dalo krila da više zapošljava. U tom slučaju novo zapošljavanje teklo bi glatko i bez subvencionirane podrške.
Osim toga postoji i druga medalja tržišta radne snage, a to je problem zadržavanja postojeće radne snage koja se osipa u potrazi za boljim radnim i životnim uvjetima u inostranstvu.
Logično pitanje jeste da li je mudro velikodušno trošiti novac da bi se novi radnici zapošljavali, a ne donositi istovremeno i mjere kojima bi se oni koji već rade zadržali na svojim radnim mjestima?
Možda bi federalna vlast u tom smislu mogla nešto “prepisati” od Vlade RS koja je sredinom prošle godine donijela odluku o povećanju plaća radnicima, a za finansiranje razlike opteretila budžet.
Istina, ne bi baš bilo preporučljivo da se ova odluka doslovce kopira, jer osim radnicima u realnoj ekonomiji, ova odluka, donesena u predizborno vrijeme, zahvatila je i vjernu glasačku mašineriju u javnom sektoru, a koji je inače favoriziran i nije baš ugrožena vrsta u Bosni i Hercegovini.
Sve u svemu, vladine subvencije za zapošljavanje daju određeni rezultat ali dugoročno ne rješavaju ključni problem realnog sektora – nedostatak kvalifikovane radne snage – koji kako vrijeme prolazi sve postaje izraženiji.
Indikator
