Da li smo 1945. zaista pobijedili fašizam?

Još jedna pobjeda kakva je bila ona naša nad fašizmom četrespete, i nema nam spasa.

Prijatelj mi je pričao: u selu iz kojega je njegova porodica, u okolini Tuzle, većina muških glava je u toku II svjetskog rata bila u handžar diviziji. Kada su, u prvim danima nakon završetka rata u Bosni devedesetih, čuli da će kroz selo, na putu u Tuzlu, proći njemačka sanitetska četa, seljani su zaključili da stižu naši. Iz štala su iskopali uniforme iz II svjetskog rata, oformili špalir za doček, pa Njemce, dok su prolazili kroz selo, pozdravili sa desnom rukom uzdignutom u nacistički pozdrav.

Njemci su, kaže prijatelj, na licu imali šokiraš me, majke mi  izraz.

NE MOŽEŠ BITI I HRIŠĆANIN I FAŠISTA

Odluka države Srbije da bezuslovno, bez prava žalbe, rehabilituje četničkog komandata Dražu Mihailovića, teško da je bila šokantna.

Jer, mnogo prije nego je Viši sud u Beogradu oglasio punu pravnu rehabilitaciju zločinca, dovršena je njegova simbolička rehabilitacija. Mihailović je rehabilitovan u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, među besmrtnicima nacionalne kulture; u prigradskim kafanama, među ovisnicima o jeftinoj nacionalnoj mitologiji i jeftinom vinjaku, onima koji po cijenu svojih jeftinih života u stvarnost pretaču ideje besmrtnika iz Akademije; u medijima koji su, paralelno sa rehabilitacijom Draže, održali suđenje Titu i presudili: kriv po svim tačkama optužnice; rehabilitovan je Čiča Draža i u školskim udžbenicima, u romanima, filmovima, TV serijama… Na koncu ga je, eto, rahabilitovao i beogradski  sud.

U Hrvatskoj je, jednako uspješno, dovršena simbolička (a i praktična) rehabilitacija ustaštva. Od Bleiburga, tog ustaškog Woodstocka, do kukastog krsta na Poljudu, vodi prava crna linija: tim autoputem ne kreću se turisti i robe. Tu cestu mnogi će hrvatski muž nazvati križnim putem. Još T.S. Eliot je, međutim, objasnio zašto ne možeš biti i hrišćanin i fašista.

Nacizam i fašizam su u svojoj osnovi duboko antihrišćanski, pisao je pjesnik. Baš iz tog razloga, hrvatskom katolicizmu istinska opasnost nikada nije dolazila od partizana i komunista. Ustaštvo je najveća opasnost za hrvatski katolicizam. Znam, nećete braća dozvoliti da im pamet soli Bizantinac, ali eto, samo da pomenem…

Ima i Crna Gora svoj Bleiburg. Crnogorska vlast ovih je dana poslala ambasadora u Sloveniji, Miomira Mugošu, da položi vijenac na spomen obilježje u Kamniškoj Bistrici gdje su partizani 1945. likvidirali, kako se kaže, “pripadnike četničkog pokreta i civile  bez suđenja”. Kao da to nije dovoljno, svog nositelja vijenca poslao je i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Nije saopšteno jesu li predstavnici države stajali mirno dok je govor držao mitropolit Amfilohije Radović, koji je, kao i obično, srao o nevinim žrtvama komunista.

Iz Ministarstva vanjskih poslova saopštili su “da je u ukupnom državnom djelovanju (Crne Gore) prepoznatljiva izrazita afirmacija antifašizma”. I još: “Mugoša je položio vijenac na spomen-obilježje u Kamniškoj Bistrici, čime je Crna Gora još jednom pokazala civilizacijski odnos i poštovanje prema nevinima”.

Na spomen-obilježju na koje je Crna Gora položila vijenac piše: „Svim žrtvama rata i revolucionarnog nasilja – Mrtvima za spomen, živima za opomenu – Vojnicima Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini, narodu i sveštenstvu Crnogorsko primorske mitropolije, umorenim bez suda i presude poslije završetka rata 1945. godine“

Crna je Gora tako postavila nove standarde u “afirmaciji antifašizma” (odnosno “revolucionarnog nasilja”) i “civilizacijskom odnosu” prema nevinima. Treba očekivati da, koliko sljedeće godine, američki predsjednik, postiđen crnogorskom civilizacijskom i antifašističkom širinom, ode u Drezden, klekne i zamoli oproštaj od nevino stradalih u savezničkom bombardovanju tog grada.

TAKO NAM MALO TREBA

U Crnoj Gori, inače, i dalje postoje ulice i bulevari koji nose ime Maršala Tita. Nije li to malo šizofreno: davati ulicama ime čovjeka koji je naredio egzekuciju – kako su objasnili predstavnici države Crne Gore – “nevinih civila”?

Crnogorska je vlast, tako, zorno pokazala kako, ako nije u stanju podići standard građana, obuzdati tranzicioni lopovluk, pohapsiti tajkune, političare i sa njima povezane mafijaše, ono barem svakome može parirati u moralnom idiotizmu.

Istovremeno, grad Berane je odlučio da Tomislava Nikolića. predsjednika Srbije i četničkog vojvodu, proglasi za počasnog građanina. Za tu odluku glasala je crnogorska opozicija, koja je na vlasti u tom gradu, kao i Đukanovićev DPS. Onda se javila Srpska lista.

Oni su istakli sljedeće: kada je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić “koji je Šumadinac mogao da to (počasni građanin) postane u srpskim Beranama, može i najveći Hercegovac u srpskoj istoriji, general Mladić u srpskim Pljevljima”. Srpska lista još traži da Radovan Karadžić postane počasni građanin Šavnika. To nije sve. “Srpska lista smatra da Vojislav Šešelj, koji je porazio Haški tribunal i koga je odlikovao mitropolit cetinjski Amfilohije, zaslužuje da bude počasni građanin Kolašina, imajući u vidu da su Šešelji porijeklom rovački Šćepanovići koji slave Svetog Luku”, saopštila je ta patriotsko-lunatička politička organizacija.

Šta nam to govori?

Pod a) da će nas govna prije ili kasnije, prije prije nego kasnije, ugušiti.

I pod b) kako malo treba da Crna Gora postane nova Republika Srpska.

Pa da i ovdašnja vlada građanima objašnjava kako “ono” u Srebrenici nije bio genocid – jer genocid je kad sve pobiješ, a oni nisu pobili baš sve.

Elem… Kada sljedeći put neka izbezumljena njemačka sanitetska četa bude prolazila teritorijom nekadašnje Titove Jugoslavije, okupljena masa će ih od Bleiburga do Beograda pozdraviti ispruženom desnicom rukom. Tako je potpuna bila naša pobjeda nad fašizmom ‘45.

(zurnal.info)