Da li je moguće nijemo posmatrati ovdašnje jad i bijedu

Kako nazvati političku ujdurmo što vlada visočkim javnim miljeom. Kako dati ozbiljan, analitičan pregled političke zbilje, kada je ista zasičena personalnim obračunima i bezličnim mediokritetima. Nema se tu šta za reči. Nema tu nikakve politike.
Poput loših đaka, isto gradivo – već viđeno se ponavlja.
Liderske ambicije o samopotvrđivanju neprekidno pronalaze modaliete za manifestiranjem želje da se dokazuje MOĆ, kao sredstvo političkog djelovanja. Izbor modela i oblika slovi za „slobodan izbor“, a zapravo se radi o kružnom principu spojenih posuda u kojima se krčkaju – tinjaju želje. Obnavljanje tih procesa kroz IZBORNE cikluse svodi se na stalno vraćanje na ISTO.

Nije govno već cuko se posr’o…

Kakva je to mašinerija moći – šačica personaliteta s prosječnim ili nikavim referencama, bavi se sudbinama većine ljudi. Zaglavljeni smo između demagogije i ofucanih politikantskih ideologija. A opet, bez ideologije demokracija je tanka, bolje reči samo farsa – međusobna borba oko konkretnih interesa.
Politička POZICIJA i OPOZICIJA, danas su isto, i sve prethodno napisano odnosi se i na jedne i na druge. Još samo po bojama se raspoznaju.

Theodor Adorno je pisao da jedina prava konkretizacija zrelosti leži u protestu i pobuni. I da svako, ko želi nešto da mjenja, to može i učiniti, pošto sopstvenu nemoć pretvori u aktivni dio svog mišljenja, ili svog djelovanja.

Da li je moguće nijemo posmatrati ovdašnje jad i bijedu – politički ambijent kroz koji se krše sve moralne, zakonske i ljudske vrijednosti. Razumni postavljaju pitanje da li i sami učestvuju u ovdašnjem političkom cirkusu – da li je moralno i ljudski nijemo gledati kako se društvene vrijednosti i materijalna dobra srozavaju ispod svih zdravorazumnih normativa.

Neoliberalisti bi kazali kako se radi o demokratskom procesu. Svaki vid intervencionizma, danas i ovdje se tumači atakom na demokratsko pravo. Ali jedan od tri temeljna principa liberalizma jeste obaveza i pravo – odgovornost svakog ko je u stanju da djeluje u datom trenutku. Piter Singer je ovu dilemu, da li intervenisati uporedio sa dilemom, da li treba pomoći nepoznatom djetetu koje se davi ako takva pomoć ne ugrožava pomagača.
Pored toga liberali uporište za intervenciju odnosno odgovornost za djelovanje čitaju iz međunarodnog prava i teorije pravde Džona Rolsa. Kada je riječ o pristupu utemeljenom na međunarodnom pravu on svoje utemeljenje nalazi u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, tačnije u članu 28. deklaracije koji kaže „svako ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava i slobode objavljeni u ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvareni“ (Univerzalna deklaracija UN-a, 28).
Pored svega nevedenog opravdanost intervencionizma se može dovesti i u vezu sa konceptom ljudske sigurnosti, koji se prvi put spominje dvadesetih godina prošlog stoljeća u UN-ovim, a posebno izvještaju UNDP-a iz 1994. godine, koji ljudsku sigurnost definira kao: “Stanje u kojem su ljudi oslobođeni od trauma koje opterećuju ljudski razvoj, ljudska sigurnost znači, kao prvo, sigurnost od takvih hroničnih prijetnji kao što su glad, bolest i represija, a kao drugo, znači zaštitu od iznenadnih i štetnih poremećaja svakodnevnice, bilo u domovima, na radnim mjestima ili u zajednicama“, i koji je kao takva podređen suverenitetu države. (UNDP, 1994:23,u Smajić 2012)

Znam da ovdašnje čitateljstvo neće biti zadovoljno ovim rukopisom, jer neće biti u prilici da isčita da li sam za ili protiv Halima, Amre, Kurgaša, Mušinbegovića, Husića, itd.
Odgovor na tu vrstu radoznalosti najlakše se može naći u antologijskoj sceni iz filma “Otac na službenom putu” – “ Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”.

KRIVI su diletanti, mediokriteti, poltroni – cinici i licemjeri koji daju legalitet i legitimitet političkim partijama – liderima. Krivi su “mladi i perspektivni” kadrovi koji bez bismileta (srama, stida i bogobojaznosti) – bez razvijenog kritičkog diskursa prihvataju “politiku”, kao svetu kravu, a samo s jednim i jedinim ciljem da ostvare egzistencionalne karijere. U ovoj državi, kao i gradu politika je postala najbolji posao.
Koleteralna šteta takvih političkih mediokriteta su i Halim, i Amra, i ovaj – i onaj: Prevent, Abras Compani, itd.

I sve dok je tako, bit će nam ovako.

www.magazinplus.eu

Vezani tekst:
– Karakterne pi..e i ljudske ništarija

– Mentalna higijena: Licizam visočki se strateški uzgaja kao društveni trend