Zadaća umjetnosti nije ukloniti stvarnost traume, nego je povratiti u obliku koji je u stanju pokazati njezinu tragičnost i, u isto vrijeme, njezino iskupljenje
U studijama suvremene povijesti umjetnosti nedostajala je jedna tako opsežna i temeljita knjiga koja bi djelo Anselma Kiefera potvrdila jednim od najznačajnijih u prošlom stoljeću. Sada je ta praznina popunjena knjigom pod naslovom Prologo celeste [Nebeski prolog] Vincenza Trionea, objavljenoj u izdavačkoj kući Einaudi. Knjiga sažima promišljanje koje je započelo već krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća a koje je doista vrijedno cjeloživotnog studija.
Jedna od najsugestivnijih ulaznih vrata, koja Trione otvara čitatelju kako bi ušao u labirintsku dimenziju Kieferova djela, jest odnos umjetnika prema ruševinama. Čini se da je to, čak i biografski, bila prva pjesnička gesta malog Anselma koji – suočen s ruševinama koje su u njegovoj zemlji (rođen je u Donaueschingenu, Njemačka, 1945.) prouzročila strašna bombardiranja Drugog svjetskog rata – pokušava izvući iz njih prve male arhitektonske i kiparske forme. „Igrao sam se među ruševinama, nisam imao ništa drugo. Samo cigle.“
Raditi s onim što je ostalo nije samo okolnost diktirana ratnim nasiljem, već postaje najveće obilježje njegove cjelokupne umjetnosti. Apokalipsa nikada ne uništava sve, ali uvijek za sobom ostavlja hrpe smeća, krša, otpada, ruševina, nalaza. To je obilježje prve traume koja se ogleda u cijelom Kieferovom radu: krv, smrt, užas, nasilje, neutješna bol gubitka. Umjetnik ne uklanja tu traumu, već je uzima kao sirovinu svoje umjetnosti u gesti koja se doima istovremeno oplakujućom i iskupljujućom. S jedne strane, riječ je o tome da se ne želi zaboraviti, da se ponovno prođe, kao u nužnoj prisili ponavljanja, kroz ratna razaranja. S druge strane, postaje ključno ne prepustiti posljednju riječ smrti, kako bi se pokazalo da čak i tamo gdje je njezin „žalac“ pogodio život uvijek postoji mogućnost da se od onoga što ostane učini „sveto sjeme“, kao što je prorok Izaija govorio da će oni biti određeni da postanu “panjevi” koji će preživjeti uništenje Jeruzalema. To je ono što Kiefer pokušava učiniti: pretvoriti panj ruševine u sveto sjeme. Ne samo u ponavljajućoj vangoghovskoj prisutnosti velikih crnih suncokreta koji evociraju neukrotivu snagu sjemenke, čak i ako je spaljena, nego, općenito, u njegovom očuvanju sjećanja na ono što je bilo, u njegovoj upornosti da ne želi zaboraviti.
U isto vrijeme, umjetničko stvaralaštvo također je težnja koja se, polazeći od naše povijesne provenijencije, otvara prema vremenu koje se još nije dogodilo, prema budućnosti koja još nije ni viđena niti upoznata. S jedne strane, kao što Trione učinkovito pokazuje, Kiefer zadržava vrijeme koje prolazi u materijalima koje koristi u svojem slikarstvu. To je arheološka karakteristika njegova rada koji pretvara, primjerice, jednostavan šivaći stroj, „omotan paukovom mrežom od trnja“, u svojevrsni „krhki spomenik“. Ali kieferovo sjećanje nikada nije odvojeno od traume, jer je prošlost još uvijek nužno prisutna. S druge strane, zadaća umjetnosti nije ukloniti stvarnost traume, nego je povratiti u obliku koji je u stanju pokazati njezinu tragičnost i, u isto vrijeme, njezino iskupljenje.
Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Repubblica, 31 prosinca 2023. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
