Moralni krah „izabranog“ naroda
Za početak, konstatijajmo da demokracija u svijetu ne postoji, i da baš ni jedna jedina zemlja svijeta nije demokratska, što nipošto ne znači da moraju biti autokratske ili tiranije. Mislite li pod tim pojmom mogućnost glasanja i iznošenja svojih mišljenja po trgovima ili medijima – sve dok to urednicima i vlastima odgovara, pa ne šalju na vas policiju – onda ste u golemoj zabludi. Podrazumijevate li pod demokracijom političku, socijalnu i ekonomsku demokraciju ostvarenu pod ovojnicom humanizma, bez kojega svaka demokracija predstavlja najobičniji pi.kin dim – fraza koju je voljela upotrebljavati moja pokojna teta – takav oblik demokracije ne postoji baš nigdje, i neće još vrlo dugo. Vlasti, analitičari i prosječni građanin, voli spominjati poznatu Churchilovu izreku „Demokracija je najlošija forma države ako izuzmemo sve ostale“, misleći pritom na oblik kapitalističke parlamentarene demokracije, u niz stvari gore od zamišljene antičkim Grcima. Tko je bio Churchil većina ljudi zna, što je bio – pojma nemaju. Učesnik borbi protiv ustanika na sjeverozapadu Indije, u bitki kraj sudanskog Omdurmana, kao oficir u Drugom burskom ratu (kad su Britanci osnivali koncentracione logore), protivnik povećanju samouprave Indije, izazivač Velike Bengalske gladi 1943. godine zbog koje je umrlo 2.5 miliona Bengalaca, podržavatelj ratnog zločina bombardiranja Dresdena, Gandhijev progonitelj, predlagatelj da se protiv štrajkača u vlastitoj državi upotrijebe mitraljezi, …, da ne nabrajam dalje, jasno je zašto je ova „konzerva“ pledirala za demokraciju britanskog tipa, kao najbolji sustav u očuvanju opadajućeg kolonijalnog carstva. Demokracija za nas, čvrsta ruka za druge, bio bi sukus političkog djelovanja bivšeg britanskog premijera, dobitnika Nobelove nagrade za književnost (za memoarsko djelo!) i jednog od „velike četvorice“ u otporu nacizmu – po čemu je i poznat većini ljudi. Kako je u arhivama otkriven nedvoumno njegov, no nikad objavljen, rukopis u kojem Židove krivi za antisemitizam, to neka bude uvod u temu. Britanci kao najveći kolonijalni gospodari u povijesti, gledali su – gubeći svoje posjede širom svijeta i postepeno se pretvarajući u američku „pudlicu“ – iza sebe ostavljati stanje koje je uzrokovalo kasnije krvave sukobe među narodima kojima su gospodovali, s namjerom da indirektno izvlače neokolonijalne koristi, uzdajući se u moto „podijeli pa vladaj!“.
Tako su svoje prste imali i u osnivanju države Izrael, počevši još od upravljanja Palestinom – nako što je Osmansko carstvo na strani Centralnih sila izgubilo rat – kada je dopuštalo naseljavanje Židova. Naročito pak nakon 2.svjetskog klanja kada je manjinskim Židovima (kao pranje savjesti Zapada zbog holokausta) – prema planu UN (čemu su se Arapi protivili) kojemu su Britanci prepustili mandat nad Palestinom – dodijeljeno 55% teritorija za osnivanje države Izraeal, dok je arapska država trebala zauzimati 45%. Naknadnim ratovima (i palestinskim ustancima – intifadama) koje su uglavnom započinjali Arapi (juna 1967. godine, tvrdeći da je arapski napad neizbježan, Izrael je preventivno pokrenuo munjevitu ofenzivu protiv Egipta) u kojima su redom poražavani, Izrael se proširio daleko izvan područja dodijeljenog mu od UN, okupirajući arapske teritorije i naseljavajući ih židovskim življem. Okupiranu Gazu Izrael je, 1993. dogovorivši s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) ograničenu palestinsku autonomiju u Gazi (i na dijelovima Zapadne obale), napustio 2005. godine, pretvorivši je, kako kažu mnogi analitičari, u „najveći koncentracijski logor na svijetu“, površine 365 kvadratnih kilometara sa 2.1 milijuna stanovnika. Godine 2006-te održani su palestinski izbori na kojima je pobijedio Hamas, kojega Amerikanci i Židovi smatraju terorističkom organizacijom, mada ga neki sagledavaju iz šireg konteksta. Čak i poznati izraelski književnik Amos Oz kaže (još 2010.g.) u članku za „New York Times“)
„Izraelska opsada Pojasa Gaze i nasilno presretanje civilnih brodova koji su ondje prevozili humanitarnu pomoć u ponedjeljak su glavni proizvodi ove mantre da se ono što se ne može učiniti silom može učiniti još većom silom. Ovo gledište potječe iz pogrešne pretpostavke da se Hamasova kontrola nad Gazom može okončati silom oružja ili, općenitije rečeno, da se palestinski problem može zdrobiti umjesto riješiti.
Ali Hamas nije samo teroristička organizacija. Hamas je ideja, očajnička i fanatična ideja koja je izrasla iz pustoši i frustracije mnogih Palestinaca. Niti jedna ideja nikada nije poražena silom – ni opsadom, ni bombardiranjem, ni sravnjenim gazištima tenkova, niti marinskim komandosima. Da biste pobijedili ideju, morate ponuditi bolju ideju, privlačniju i prihvatljiviju.
Stoga bi jedini način da Izrael istisne Hamas bio da brzo postigne sporazum s Palestincima o uspostavi neovisne države na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze kako je definirano granicama iz 1967., s glavnim gradom u istočnom Jeruzalemu. Izrael mora potpisati mirovni sporazum s predsjednikom Mahmoudom Abbasom i njegovom Fatahovskom vladom na Zapadnoj obali – i na taj način svesti izraelsko-palestinski sukob na sukob između Izraela i Pojasa Gaze. Taj potonji sukob se pak može riješiti samo pregovorima s Hamasom ili, što je razumnije, integracijom Fataha s Hamasom.“
No, jasno da tipovi Netanjahuova profila nemaju nikakvih alternativnih ideja, sem onih koje primjenjuju u praksi. Godine 2007. Izrael je uveo zračnu i pomorsku blokadu Gaze, tako da ona samo formalno nije bila okupirana.
Teroristički čin koji je 7. oktobra poduzeo Hamas, podučivši (ali ne i naučivši) Izrael da nikada neće imati mira unutar svojih granica ukoliko ne promijeni višedesetljetnu politiku prema Palestincima i osnivanju plaestinske države, svakako treba sagledati u širokom kontekstu izraelsko-palestinskih odnosa, vodeći računa da se terorizam ne može pobijediti ukoliko mu se ne otklone uzroci. A uzroci su mu u izraealskoj politici prema Palestincima. To potvrđuje i njena trenutna, bezdušna reakcija, navodno prema Hamasu, a stvarno prema palestinskim civilima, ženama, djeci i muškarcima. Usporedite samo što premijer Netanjahu – kriminalna gnjida koju je vjerojatno suđenja i zatvora zarad korupcije spasila Hamasova akcija – govori danas, s onim što sam pisao pred oko deset godina:
“…Nema nikakvog antisemitizma u sagledavanju i priznavanju činjenica, danas kad i UN konstatiraju prekomnjernu reakciju Izraela prema Hamasu, u kojoj ginu većinom nevini civili. A vrhunac licemjerja premijera Netanyahu-a je opravdanje kako su za to Palestinci sami krivi jer ih Hamas koristi kao živi štit, postavljajući svoje rakete kojima napada Izrael, u bolnicama, školama i džamijama. Daklem, mene Palestinca nitko živ ne pita želim li ili ne nekome biti živi štit – žrtvuju me moji – a njihovima (Izraelu) je to sasvim dovoljno za pravdanje tako podastrte egzekucije! Jadno, bijedno, zločinački – i sav sho’ah postaje nevažan u svijetlu takvog ponašanja! Preživjeli i potomci baš ništa nisu naučili, sem da se prema njima ne smije zločinački ponašati. Jer, eto – oni su „odabrani“, i mogu si dozvoliti spram drugih ono što ne dozvoljavaju prema sebi!…”
Bivša pak ministrica prava, Ajelet Šaked je sve Palestince prozvala „neprijateljima“, njihovu djecu „malim zmijama“, te pozvala na rušenje njihovih domova, dok ih zamjenik bivšeg ministra obrane, Eli Ben-Dahan uspoređuje s životinjama, govoreći:
„'da su „životinje, a ne ljudi’, te je ustvrdio da ‘Židov, čak i kada je homoseksualac, ima vrijedniju dušu od ostalih ljudi’. Usput tvrdi da ‘Palestinci nikada neće imati svoju zemlju’ te da će ‘Izraelci uvijek vladati njima’.“,
s čime se slaže i aktualni ministar obrane Yoav Gallant nazvavši Palestince “ljudskim životinjama”, dok je ministar financija u Netanyahuovoj vladi Bezalel Smotrich napisao još 2017. Godine svoju verziju rješenja palestinskog pitanja:
„'Palestinci trebaju shvatiti da će morati birati između tri opcije – živjeti obespravljeno pod izraelskom vlašću, emigrirati ili biti ubijeni.’. Smotrich vjerojatno ne zna da njegove ideje nisu previše originalne; zvuče kao prijepis zlokobne najave rješenja srpskog pitanja od strane Mile Budaka, ministra bogoštovanja i nastave u vladi NDH – trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti.'“
Netanjahu koji svoj narod šopa biblijskim citatima, tipa: “‘Biblija kaže da postoji vrijeme za mir i vrijeme za rat. Ovo je vrijeme za rat'”, a još je skandaloznija njegovo citiranje Biblije na konferenciji za medije:
„Moraš zapamtiti što ti je Amalek učinio, kaže naša Sveta Biblija. “Sada idi, napadni Amalečane i potpuno uništi sve što im pripada. Ne poštedi ih; pogubi muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce”, (1. Samuelova 15,3)
Ako je istina što je ovaj zločinac rekao, a Židovi ga još trpe, ne smijene, ili ne smaknu s nešto dodatka olova, onda će se ne jedan Hitlerov obožavatelj širom svijeta upitati – makar retrogradno, ili razmatrajući alternativnu povijest – nije li ovaj bio u pravu? Kao što se neuspjeli atentat na Hitlera ne može karakterizirati zločinom, već pokušajem utjerivanja pravde, tako je i s potencijalnim atentatom na izraelskog premijera! Nije li jadno što narod jednako genijalnih stvaratelja, naučnika, umjetnika, literata, sportaša, bira u navodnoj demokraciji podjednake barabe za svoje vodstvo kao onaj koji je izvršio šou nad njima, a potom ih slijedi gdje god ih odveli? Holokaust nad precima ne znači ništa više od formalističkih oplakivanja potomaka, ako ovi nisu izvukli nikakve pouke. A Izrael, čini se, nije, sem da je izabran – za što? Za ono što trenutno radi, ne Hamasu već Palestincima, uz bijedne izgovore zločinačkog vodstva kojem „kolateralne“ žrtve ne znače više negoli Jevreji nacistima? Što reći za državu koja uvodi potpunu blokadu Gaze, lišavajući stanovništvo vode, hrane, struje i energenata, dok međunarodnu pomoć pušta na kapaljke, istovremeno odbacujući svaki legitimitet već ionako dobrano srozanim Ujedinjenim narodima. Čak i nacisti su davali zatočenicima koricu kruha do njihove ciljane egzekucije, dok Izrael to radi nasumce, prema probabilističkim zakonima koje izabiru njihove rakete i bombe. Židovski narod postao je neobično sličan njemačkom iz 2.svjetskog rata, a njihov vođa gotovo replika Führerova. Da, baš narod, jer kao što je krimen nacista pao na cijeli narod, tako će grijeh židovskih ekstremista pasti na cijeli židovski narod. Sasvim jednostavno: Izrael reagira krajnje neproporcionalno na Hamasov zločin, postajući tako još već zločinac od onoga na čiji zločin reagira. Vrši u Gazi ratni zločin, i tu nikakva zamagljivanja tipa “ima pravo na obranu, ali u skladu s međunarodnim pravom i zakonima rata“, kao što senilni Biden i hrvatski premijer lupataju, jer se ne radi o nikakvom potencijalnom – Izrael upravo ovaj čas postupa suprotno tome, vršeći realne ratne zločine i genocid nad Palestincima! Poseban slučaj su hrvatske vlasti kolaborirajuće s najvećim svjetskim zločincima (ne baš prvi puta u povijesti), sa 14 država koje odbacuju rezoluciju Ujedinjenih nacija, naspram ostatka od dvjestotinjak članica koje su većinom glasale za nju, a dijelom se suzdržale.
.
Eto, zaista nisu „nesvrstane“ kao što govori Plenković, već se nekako uobičajeno svrstavaju uz najveći svjetski šljam. A rezoluciju odbacuju pod bijednim izgovorom da se izrijekom ne spominje Hamas, mada u njoj stoji da Opća skupština UN-a:
„Osuđuje sve činove nasilja usmjerene protiv palestinskih i izraelskih civila, uključujući sva djela terorizma i neselektivne napade, kao i sva djela provociranja, huškanja i destrukcije“,
što samo hrvatskoj debilnoj vladi i srodnih im ostalih koje odbacuju rezoluciju, nije jasno! Time vlade spomenutih zemalja postaju indirektno odgovorne za gomilanje žrtava izraelske neselektivne odmazde. Dok narod, izuzevši moralne pojedince, šuti – neka se ne čudi mogućoj tranzitivnosti krivice vlasti na cijelu populaciju. Zalud progresivni intelektualac Zoran Pusić upozorava; „Ne postati zlo koje osuđujemo!“, jer njega ne čuju ni izraelske ni hrvatske vlasti, ni hrvatske židovske organizacije koje redom napuštaju „Antifašističku ligu Hrvatske“, dok povjesničar Ivo Goldstein, kojega sam neobično cijenio, u svom intervjuu za HRT pokazuje da je ipak samo Židov. Lako je nekome tko je “samo Židov”, a ne samo čovjek, govoriti o hrvatskom, srpskom i ostalim nacionalizmima, ali čim u pitanje dođe onaj židovski – ljudska komponenta prerasta u židovsku (baš kao i u inih naroda, čim im se nametne priča o njihovim nacionalizmima). O tome Goldstein može učiti od Noam Chomsky-ja, židovskog jezikoslovca:
“Sklonost intelektualne zajednice da kao stado podržava moć države ili privatnu moć je poražavajuća, upozorava Čomski i dodaje da „intelektualci vole da misle o sebi kao o disidentima, kritičnim, hrabrim koji stoje nasuprot vlasti, što apsolutno nije tačno.“, („Zašto Amerika podržava Izrael“)
A mogla bi ga poučiti i Naomi Klein, osuđujući u članku za „Guardian“ Hamasov zločin nad izraelskim civilima, te piše i ovo:
„Trenutačno ubilačko sravnjivanje Gaze od strane izraelske države najnovija je, neizrecivo užasna manifestacija ove ideologije, a bit će ih još u narednim danima. Odgovornost za ove zločine kolektivnog kažnjavanja snose isključivo njihovi počinitelji i njihovi financijski i vojni podupiratelji u inozemstvu. Ali svi moramo smisliti kako to zaustaviti.“, („U Gazi i Izraelu stanite na stranu djeteta u odnosu na oružje“, 1, 2, 3)
Hamasov krvoločni teroristički napad je za svaku osudu, ali nije bio pogrom („To nije bio pogrom“), no pogrom je što sada – kao nastavak izraelske politike od njegovog osnivanja – Izraelci rade Palestincima. Pravdajući se da napadaju samo Hamas, a tisuće žrtava – koje bombe i rakete ne razlikuju jesu li ili nisu hamasovci – su tek kolateralne žrtve. Termin koji su uveli Amerikanci za vlastite zločine širom svijeta. Usporedba izraelskih zločina (ovih što se sada odvijaju u Gazi) sa onima u “Bleiburgu” je sasvim promašena. Dok ovdje pogibaju Palestinci, na “križnom putu” nisu ubijani Hrvati već – hrvatske ustaše, i to kao posljedica osvetničkog impulsa partizana (ne samo zbog ratnih zločina ustaša, već i zarad produljenja rata u Jugoslaviji koji su izazvale). Partizani su zarobili ustašku vojsku (i sve ustašoidne civile koji su je pratili pri iluzornom zbjegu, u idiotskoj nadi da će ih zapadni saveznici zaštiti, i zajedno krenuti protiv partizana). Zatom su izdvojili ustaše (i četnike, samo se to “zaboravlja”), a civile pustili kućama (oni koji traže apsolutnu povijesnu čistoću, pojma nemaju što je historija), dok su ustaše većinom – ako nisu uspjeli pobjeći, ili nisu likvidirani kad se osvetnički poriv partizana malo smanjio – doživjele ono što su same priuštale svojim žrtvama tijekom rata. Izrael pak nikoga ne izdvaja iz mnoštva bombardiranih! “Mi smo izabrani, narod, imamo se pravo braniti, a tko jebe kolateralne žrtve” – to je njihova misao vodilja, radi koje je ono što rade pogrom, i po čemu se to razlikuje od “bleiburških” žrtava.
Hamas je izvršio ratni zločin, ali u ovom času su izraelski ratni zločini beskrajno brutalniji, na sramotu izraelskih vlasti i cijelog židovskog naroda, na koji se – u očima svijeta – krivnja prebacuje. Nitko neće reći da je Netanjahu kriv, već krivi su Židovi. To što se, navodno, više od 50% Izraelaca protivi invaziji na Gazu, ne govori baš ništa! Jer oni ne kažu ništa, protive li se daljnjem neselektiranom raketiranju Gaze, koje se vrši upravo sada, i to bez invazije! Svakako treba osuditi Hamas, ali i shvatiti kontekst u kojem se sve zbiva, no ako ga jedna država preokreće sebi u prid kao opravdanje za ratne zločine, tada to više nije samo pitanje postojanja Hamasa! Jer se država izjednačila u djelovanju s terorističkom organizacijom. Svaki terorizam ima uzroke, a država koja terorom uzvraća – misleći da će tako riješiti stvari – nije došla do stadija punoljetne zrelosti, da shvati iz kojeg razloga bespomoćnima ostaje samo teror kao borba protiv institucionalno organiziranog, starijeg i moćnijeg terora. U toj pak borbi, ni Hamasu ni Izraelu ljudski životi ne znače ništa, sem ako se radi o njihovim pripadnicima, a i to na floskularnoj razini koja umrlima pomoći ne može, a živuće novači za buduće mrtvace. Što više političari osuđuju maksimu da „cilj opravdava sredstva“, to više je koriste. Izrael treba tim više osuditi, jer se radi o državi naroda koji je izgleda u praksi (a ne pukoj manifestacionoj razini) zaboravio svoju ne tako davnu sudbinu. Narodi i građani – upravo stoga što su samo formalno ljudi – izazivaju katastrofalne događaje svojim neljudskim stavovima i djelovanjima.
Možda je utješno što nije protiv rezolucije glasala Hrvatska, već Vlada u ime cijele Hrvatske. Ne mali dio građana smatra da cijela država zaslužuje atribut proustaške. To je bilo vidljivo još od Tuđmanovih vremena, kada se Hrvatska borila protiv Miloševićeve agresije, ali s krivim premisama – što topovskom mesu nije (a niti danas nije) bilo jasno! Kako god se smjenjivale vlade, od desna na lijevo ili obrnuto, dok Hrvatska ne razriješi ideološke razlike koje vladaju unutar nje (a nek’ bude jasno; tek potkraj 1943. nakon kapitualcije Italije, kad su i vrapci već naslućivali propast nacifašizma iza kojega se do tada zemlja svrstavala, počeo je povećani prilaz Hrvata partizanima). Potomci i politički potomci domaćih fašista danas diktiraju hrvatsku politiku, a opljačkana rulja se drži pod kontrolom s šupljim frazama o slobodi i demokraciji. Danas tako, a sutra moguće i silom! Hrvatske vlasti orgazmički oblizuju američku guzicu jer je Amerika odlučujući faktor unutar NATO-a, a on nije osnovan – niti se bezrazložno i dalje održava nakon ukinuća Varšavskog pakta – zarad bilo kakvih sloboda, već zbog očuvanja kapitalističkog sustava unutar svojih članica, i njegovog daljnjeg širenja po svijetu. Pa, kako glasaju kauboji, tako i njihovi podguznici, prema onoj „kud svi Turci, tud i mali Mujo“!
Tako se vraćamo na sam početak teksta, na uvjerenje ljudi da su Izrael, Amerika – ne izuzimajući niti vlastitu državu – demokratske. Demokracija oblika koji se ugleda samo na sebe, a ne tiču je se drugi ljudi – nije vrijedna življenja, sem ako ste zadovoljni životom u nekom pseudodemokratskom getu. Pojam istinske demokracije iskazan na samom početku, a koji je osmislio pokojni ekonomist Branko Horvat, mora biti ono čemu se treba težiti. Nimalo laka zadaća, jer to nije moguće postići bez prethodnog humaniziranja ljudskog roda, a to je više pitanje biološke negoli socijalne evolucije. Daklem, mora postojati preduvjet za njeno ostvarenje, a on je conditio sine qua non – istovremeno nužan i dovoljan uslov. Nema istinske demokracije bez humanizma, niti je humanizam moguć bez demokracije. Zar to ne pokazuju aktualni rusko-ukrajinski ratovi (Zapad zločine kakve vidi kod Rusa “ne zamjećuje“ kod Izraela) pa i ovaj izraelski koji se „prodaje“ javnosti kao rat protiv Hamasa, dok je ustvari genocid nad Palestincima, da ne spominjem niz drugih problema koji muče čovječanstvo a ne rješavaju se, ili se to radi tako sporo da se njegov opstanak dovodi u pitanje. Glede razrješenja svjetskih problema, a posebno izraelsko-palestinskog, moraliziranje bez uvažavanja konteksta čije korjene nitko ne voli tražiti, ostaje tek – moraliziranje. Ako te pljusnem, to je činjenica. Ali istina zahtijeva i obrazloženje zašto sam to učinio, objašnjenja pak sukobljenih strana ne mogu biti jednako valjana, mada se one trude tako prikazati stvari, vrteći se u začaranom krugu. To je slično pitanju što je bilo prije – jaje ili kokoš? Pitanje koje “mudroserci” odgonetaju tisućljećima. Odgovor se, međutim, može posmatrati i s druge strane: pijetao! Sve ima svoj početak; ljudski život, ovaj naš svemir (tako kažu), pa i uzroci ratova. Pitanje je tek gdje će ljudi postaviti ishodište pogleda na stvari, a to oni čine prilično samovoljno, bez uzimanja u obzir svih činjenica, vođeni isključivo vlastitim interesima. Jasno, u traženju ishodišta ne može se ići do “početka svemira“, ali postoji mnogo bliža točka oko koje se objektivni ljudi dobre volje mogu složiti. To je priznanje da postojanje Palestinaca, Židova, Hrvata, Bošnjaka, Srba, Amera, Rusa, Afganistanaca. Kostarikanaca,…, nikako nije srž problema, dapače – tek sekundarni, tercijarni, a za mnoge (uključivo mene) nikakav problem. Prvo mjesto mora zauzeti shvaćanje svakog pojedinca zasebno, a potom i pobrojanih naroda, da potisnu sve međusobne različitosti, a kao primarnu postave jednu jedinu kvalitetu koja bi trebala određivati sudbinu ljudke vrste i njenih dijelova: svi smo mi ljudi, i kao takvi – ravnopravni i jednaki u osnovnim životnim potrebama. Kad se zadovolji taj, mnogima krajnje neprihvatljivi uslov, proglasite se čime god želite, no čim ono čime ste se proglasili istisne rečenu kvalitetu – opet smo na početku priče o izdizanju svoje grupe u “izabrani narod”, navodno nadmoćan nad svim drugim ljudima. Kao što su ljudi zauvijek sišli sa grana po kojima su se vijali, potrebno se spustiti na čvrsto etičko tlo, i tek tada će se u idućem evolucijskom koraku pretvoriti u istinskog čovjeka. Nitche bi rekao – nadčovjeka!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
