Kultura

Šta je Predrag Matvejević napisao na dan rušenja Starog mosta

Most

Nisam vjerovao da ce se itko usuditi srusiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je unisteno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Cinilo se da ce, unatoc barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da ce se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naci neko rjesenje i spasiti ono sto se jos moze u BiH spasiti. Jos jednom sam bio naivan.

Neumjesno bi bilo u ovom casu raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vezu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao sto se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pecinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i sipak, “Suplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradzik” na kojem su se djecaci pripremali za “skok sa cuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…

Tu smo zivjeli odavno u slozi unatoc razlikama. Moji su prijatelji nosili katolicka, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se vise po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istocnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile vaznije od sloge. Zvali smo ih u srdzbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili sta ce uciniti od naseg suzivota. Za vrijeme prethodnog rata drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domace – Nijemci, ustase, Talijani, cetnici – uvukao se nocu u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoc razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.

U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rusitelji gradova. Mostar su poceli rusiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi poceo”, tko vise a tko manje srusio ili ubio, jedna se krivica ne moze opravdati drugom. Svatko ce odgovarati za se, rusitelji Mostara kao i Vukovara, mucitelji Sarajeva.

Stari su most konacno srusili, nema vise dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu stetu samoj Hrvatskoj u casu kad ju je svijet poceo bolje shvacati, prihvacati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedocili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjace, Odzaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje slicnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuskom, na strasnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Postenje nacije ocituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime pocinjena. To je mozda najvisi stupanj nacionalnog osjecanja, istodobno najplemenitiji i najrizicniji.

Uz ratne zlocine koje su pocinile horde Karadzica i Mladica, spominju se vec mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban nece moci nikoga uvjeriti da je rusenje mosta nevazni, slucajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, isticuci da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam cuo predsjednikovu ogradu od takvih rijeci, od rusitelja djela koje je uvrsteno u bastinu vrijednosti i povijesti covjecanstva.

Pridruzujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatrazili od predsjednika da razmisli o ostavci.

Dr Predrag Matvejević

Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rusenja Starog mosta u Mostaru

(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)

most.ba


Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close