Ceterum censeo capitalismus esse delendam!
(Uostalom, smatram da kapitalizam treba uništiti!)
Posjeduje li čovjek dostojanstvo na koje se sveđ pozivaju filozofi, etičari, humanitarci, vjernici, bezbožnici, i – što bi mu to uopće značilo? Ljudsko dostojanstvo? Kao na sva slična pitanja, ima niz teorijskih odgovora, a najbolje je o tome raspravljati u kontekstu trenutnog socijalnoevolucijskog statusa ljudskog roda i njegove svakodnevne prakse. Sam pojam ima različite funkcije i značenja ovisno o kontekstu i kako se upotrebljava, te je prilično nedifiniran. Obično se koristi u smislu naglašavanja vrijednosti čovjeka u odnosu na strojeve kojima se služi, ali govorimo i o dostojanstvu naroda, klasa, životinja,… Iz teksta je vidljivo u kojem ga smislu koristi autor.
„…Ni jedna evolucija, kako biološka tako i ona socijalna, ne zahvaća istovremeno niti na isti način sve subjekte koji joj podliježu. Između ostaloga i stoga što nose u sebi razne genetske i socijalne predispozije iz prošlih evolucionih koraka. Osim toga, jedno od osnovnih pravila funkcioniranja prirode i društva su fluktuacije – kolebanja, prostorno i vremensko pojačanja ili slabljenja ponad prosjeka, prosječnih svojstava nekog skupa. Primjenjeno na socijalnu sferu, to znači da već po prirodi stvari društvo neće biti homogeno (što smo objasnili ranije), ali niti njegovi dijelovi izdvojeni svojim prosječnim osobinama (recimo proletarijat i buržoazija) neće unutar sebe biti jednoobrazni. Unutar svake, u prosjeku naizgled homogene tvorbe, javljaju se iskakanja, uvjetovana različitim razlozima. Ličnim, genetskim predispozicijama pojedinca, pa – primjerice – poznati nogometaš porijeklom iz radničke obitelji, obogativši se, zaboravlja svoju klasnu pripadnost ustabilivši se kao pridošlica u „višoj“ klasi. Ili, čistom srećom, dobitnik milijunske premije u nekoj igri na sreću koja ga izvuče sa „dna“, mijenja percepciju društvenih nejednakosti. Ili pak razumskim uviđanjem odnosa koji vladaju u društvu, a koji svom silinom proturječe temeljima humanističke etike…“
Daklem bi trebalo biti jasno kako smo socijalnoevolucijski nehomogeno formirani (mada smo svi fol „božja stvorenja“, pa bi bilo za očekivati da smo napravljeni po istom kalupu), no onda slijedi pitanje: O kakvom mi to dostojanstvu čovjeka, pojedinca, jedinke, subjekta, osobe, govorimo kad pričamo o tome, dapače – čak i zakoni pokušavaju nivelirati tako raznoliki skup osoba podvrgavajući ih istom zakonskom tretmanu, nastojeći – u osnovi sasvim neuspješno – ispravljati prirodne razlike u sveukupnim (mentalnim i fizičkom) profilima pojedinaca. Mogu li podjednako pred zakonom biti odgovorni socijalno osviješteni pojedinac, i onaj koji to stjecajem svoje evolucijske predodređenosti i odgoja zaostaje u tome? Kako si to zakonodavci umišljaju provesti izravnavanje socijalnih odgovornosti jedinki, pa im čak – da se vratim na dostojanstvo – podjednako „propisati“ povredu tog u osnovi metafizičkog koncepta?
Da se puno ne razglaba obratimo pažnju na 17. članak hrvatskog „Zakona o presađivanju organa u svrhu liječenja“ (sličan zakon postoji i u Srbiji, kao i Federaciji BiH):
„(1) Organi s umrle osobe smiju se uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije u pisanom obliku protivio darivanju.
(2) Pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka punoljetna poslovno sposobna osoba daje izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite ili ministarstvu nadležnom za zdravlje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).
(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, za punoljetne osobe koje nisu poslovno sposobne, pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka, solemniziranu od strane javnog bilježnika, daje zakonski zastupnik, odnosno skrbnik.
(4) Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba daje izjavu iz stavka 1. ovoga članka u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime dati pisanu izjavu.”
Bacimo li pogleda na Članak 19. dotičnog zakona:
„Dijelovi tijela umrle osobe koja nije državljanin Republike Hrvatske, odnosno nema u Republici Hrvatskoj stalni boravak, mogu se uzeti radi presađivanja kada na to u pisanom obliku pristane bračni ili izvanbračni drug, roditelj, punoljetni brat, sestra ili punoljetno dijete umrle osobe.“,
odmah je uočljivo kako kapitalistički zakonodavac drukčije tretira strane državljane od domaćih, jer on u svojoj sluganskoj poziciji spram elita na vlasti birokratski raspozanje samo državljane, a nikako – ljude! Za zakonodavca i (moguće) većinu ljudi, to izgleda kao humanistički koncept primijenjen u praksi, koji vodi računa o spašavanju života drugih ljudi, moguće i vama najdražih, ali tome baš i nije tako. Neću se baviti emocionalnim šokovima rodbine preminuloga, kao ni slučajevima nesavjesnog postupanja s organima preminulih, te trgovinom ljudskim organima, već isključivo dostojanstvom umrle osobe, smatramo li je – a ja smatram, kao i (uvjeren sam) većina humanista, da ne govorim o religijama – i dalje čovjekom! Ako se dostojanstvo individualnog – živog (najčešće se termin primjenjuje upravo na njega) i mrtvog – ljudskog bića prihvati kao jedan od humanističkih aksioma, onda sve drugo slijedi iz odnosa spram toga. Treba napomenuti kako je u sličnom zakonu Federacije BiH ovo riješeno mnogo humanije, Članom 30:
„Dozvoljeno je uzimati organe i tkiva sa umrlog lica radi presađivanja u svrhu liječenja, samo ako se darovalac za života saglasio sa darovanjem organa i tkiva poslije smrti… Pisanu izjavu o darovanju organa i tkiva iz stava 1. ovog člana punoljetno lice sposobno za rasuđivanje daje izabranom liječniku primarne zdravstvene zaštite…“
Upitajmo se, tko ima (a etički nikako nema!) pravo mene prisiljavati da odlazim liječniku samo da bih dao pismenu potvrdu kako se protivim doniranju svojih organa u svrhu postmortalnih transplantacija? Nije li prirodnije i humanije da se traži slično izjašnjavanje od osoba koje nemaju ništa protiv svog trančiranja postmortem, namjesto da se ogromna većina ljudi (jer sasvim sigurno vrlo mali broj osoba daje izjavu o protivljenju) naprosto tretira kao prigodni materijal za spašavanje tuđih života? Ljudsko (mrtvo) tijelo se ovim zakonom tretira kao profano skladište rezervnih dijelova, i to bez privole dotičnoga za vrijeme njegova života!
Takvom konceptu ne samo da se protive religije, već je on i duboko nehuman – zadirući u ponižavanje i negiranje digniteta pokojnika – mada se upravo poziva na humanost, ne tražeći pritom potvrdu vlastite volje za doniranjem organa, već upravo suprotno. Namjesto da se ljudsko tijelo smatra apriorno nedodirljivim (a posebno sa strane onih koji se uvijek zaklinju u njegovu svetost, kao božje kreacije), i zatraži od svakoga davanje privole za njegovo korištenje u medicinske svrhe, čini se sasvim suprotno: apriorno me mogu trančirati poput svinje nakon moje smrti, ukoliko se nisam tome za života pismeno usprotivio! Ne vidim niti jedan razlog zašto bi bilo tko bio prinuđen – ukoliko ne želi postati hrpa organa za krpanje drugih tjelesa – da to učini, a mislim da to posebno ne odobravaju (teorijski, jer je očito da u praksi pristaju na nametnuti koncept) niti religije! U tradiciji svih društava – od primitivnih domorodačkih, indijanskih, vikinških, budističkih, kršćanskih, muslimanskih, židovskih,… – je apriorno uvažavanje pokojnika, i neka odmah zašute oni koji će se usprotiviti njegovanju te tradicije, dok se istovremeno zaklinju u očuvanje svakojakih minornih, nastalih u sistemu (socijalističkom) kojega ne priznaju! Posjećujete li groblja, časteći pokojnika svaki puta – a naročito kršćani za „Dan mrtvih“ – kao pokopani rezervni dio – ili kao osobu (još uvijek!) koja je bila duboko emocionalno utkana u povijest vaših života? I ako nije atak na ljudsko dostojanstvo (pokojnikovo) korištenje njegovih organa bez potpisane privole dane za njegova života, zašto se potom skrnavljenje grobova i možebitno korištenje kostiju preminuloga u kojekakve (i magijske) svrhe, tretira kao napad na njegovo dostojanstvo, ujedno i kao krivično djelo? Zamišljam vas kako po ulicama pogledavate mimoilazeće kao hodajuća skladišta rezervnih dijelova koji će vam moguće kad-tad zatrebati, niti u primisli nemajući pomisao da bi se apriorno takav čovjek morao izraziti da pristaje – a ne da ne pristaje – biti živući sklop bubrega, jetara, srca, rožnica i drugih organa, koje ćete jednog dana vi prisvojiti po vlastitom nahođenju! A potom otpad koji preostane – kako drukčije nazvati ostatke pokojnikove koji za kapital nemaju nikakve (trenutačne!) upotrebne vrijednosti – pokapate s fol dostojanstvenim pogrebom izričući hrpu neboloza nad „pokojnikovim“ (njegovim otpadom!) grobom. Da ponovim, za one koji još ne shvaćaju: čovjek se naprosto u vlastitoj smrti tretira kao upotrebna vrijednost, tražeći od živućega izjašnjavanje da na to ne pristaje! Jebem ti takvo ljudsko dostojanstvo! Licemjerje ljudsko se prikriva najbezočnijim maskama, u čemu prednjače oni koji žele nešto ušićariti, eto – i od pokojnika.
Tko razumije, shvatit će da se tu ne radi o autorovom antihumanizmu, niti dovođenju u pitanje humanosti transplantacija ljudskih organa, nego o načinu kako je to uređeno. O potrebi da osobe treba toliko cijeniti da se ne pretpostavlja njihova apriorna humanost – što je krajnje nehumano baš prema njima – već je oni moraju tek dokazati vlastitom voljom. Ako u svojoj čovječnosti želim pomoći drugima nakon svoje smrti, onda ću taj humanizam dokazivati svojim potpisom, a ne prisilno ići dokazivati da takve humanosti u meni nema. Ukoliko to ne učinim, na raspolaganju sam ljudskim živoderima (što tvorci spomenutih zakona jesu!) da me bez pristanka mrcvare po volji. Svaki čovjek ima niz razloga koje treba apriorno uvažavati, da učini jednu ili njoj suprotnu stvar (u kontekstu koji spominjemo), što nije na nikome da propitkuje! Kapital pak u svojoj nezajažljivosti, nastoji od nas učiniti Borgove, kolektivnu svijest – bili mi živi ili pokojni – pokorne sluge zajednice, asimilirani u nju u ime premisa koje će upravo kapital odrediti. Srbijanski pokret „Dostojanstvo“ jasno kaže:
„Po dolasku na vlast Dostojanstvo će ukinuti ovaj zakon i pozvati na odgovornost sve koji su učestvovali u njegovom donošenju, uključujući i poslanike koji su za njega glasali. Donacija organa ce biti iskljucivo na dobrovoljnoj bazi.“
Pustimo po strani prilično fantastičnu pretpostavku o njihovom dolaženju na vlast (što ne znači da neće doći neki pokret koji dijeli i njihove zamisli), ali jedno je moralno nedvojbeno: Doniranje organa mora biti isključivo na dobrovoljnoj bazi!
Kako mnogi baš i nisu uvjereni u rečeno, evo i slijedeći primjer.
„New York se pridružio američkim saveznim državama koje dopuštaju tzv. ljudsko kompostiranje, prenosi u nedjelju BBC. Ljudi u New Yorku mogu odsad nakon smrti biti podvrgnuti postupku koji je poznat i kao “prirodna organska redukcija”, što se smatra ekološkom alternativom tradicionalnom pokopu u lijesu ili kremiranju. Takav postupak prvi je put dopušten 2019. u državi Washington. Slijedili su potom Colorado, Oregon, Vermont i Kalifornija… Ljudsko kompostiranje je već legalno u Švedskoj. U Ujedinjenom Kraljevstvu dopušteni su prirodni pokopi tijela bez lijesa ili u biorazgradivom lijesu“
Kapitalisti koji su odmah uvidjeli priliku za bogaćenje, pravdaju takav način pokapanja (ako je to primjenljiva riječ!) „zelenim“ argumentima, pretpostavljajući da su baš sve buduće „mušterije“ ordinarni greenhorni (žutokljunci), naški rečeno – budale! „Katolički biskupi u državi New York navodno su se protivili tom zakonu smatrajući da se s ljudskim tijelima ne smije postupati kao s kućnim otpadom“ – u čemu se sasvim slažem s njima. Iako nisam vjernik, podržavam misao:
„O tijelu preminule osobe nakon smrti i medicinska etika i svaka zdrava humana etika i prije svih kršćanska etika zahtijevaju primjereno postupanje u skladu s dostojanstvom tijela preminule osobe. Za kršćane je ukop tijela preminule osobe uzvišeno djelo tjelesnoga milosrđa, a ne tek puka higijenska gesta. Ukop mrtvih za kršćane također znači primjereno i prigodno iskazivanje poštovanja i zahvalnosti prema ljubljenoj djeci Božjoj… Činjenica da smrt drage osobe ne briše u nama uspomene i sjećanja na nju niti poništava naše dugove kojima nas je preminula osoba zadužila sama od sebe dovoljno govori u prilog uistinu humanomu i čovjeka dostojnomu odnosu prema mrtvima. Zbog toga je naš odnos prema mrtvima i postupanje s njihovim tijelima svojevrstan pokazatelj našega odnosa prema živima i našega ponašanja prema njima.“, (dr. Tonči Matulić, kršćanski bioetičar)
Bezbrojni su leševi posijani širom zemljine oble tijekom ratova, s nikad pronađenim mjestima pogibije, i naravno da se oni sasvim prirodno raspadaju, „kompostirajući“ tlo u kojem su našli počivalište, ne uzrokujući pritom nikakve posljedice po našu biosferu, ali – da se pokojnici s namjerom pretvaraju u zemljicu za uzgoj biljaka, zaista je bolesna ideja! Sasvim u skladu, bistriji su već zaključili, s aksiomima kapitala koji sve, pa i ljudsko tijelo tretira isklučivo kao upotrebnu vrijednost, iskoristivo do zadnje njegove dlačice! Uostalom, zašto rođaci nestalih najmilijih uporno tragaju za njihovim ostacima, namjesto da se zadovoljavaju činjenicom kako oni kompostiraju neko neznano tlo na kojem su skončali svoje živote? Možete li zamisliti da neki magnat, ili njihov konzorcij, organizira ratić u kojem će buldožerima skupljati mrtvace zarad kompostiranja, kako bi plodnijim učinio tlo (svoj profit!) potrebno za ishranu rastućeg broja stanovništva? Pa, ionako vam vojska isporučuje poginule u zapečaćenim sanducima kako ne biste vidjeli hrpu faširanog mesa u koje je „domoljublje“ pretvorilo vašeg brata, sina ili supruga. Ne možete? E, pa tu već stvarnost prednjači i ispred naučne fantastike. Novinski magnat, kasnije i političar (u najgorem smislu te riječi) William Randolph Hearst, praktički je – kao vlasnik novina – svojim senzacionalističkim i neistinitm pisanjem organizirao američko-španjolski rat na Kubi, i to zarad svoje usredotočenosti na političke i poslovne ambicije (stjecanje profita!). Svaki od bezbrojnih kubanskih, španjolskih i američkih pokojnika poginulih u tom ratu, imao bi moralno pravo, bez ikakvog suđenja opaliti W.R Hearstu metak u glavu! Po biografiji te „ugledne“ američke bitange snimio je Orson Welles možda najbolji film u povijesti kinematografije – „Građanin Kane“.
Ne samo da više ni od kitova nakon ulova ništa ne ostaje, jer se sve živo iskoristi (a potom, kad ljudskim mediokritetima dođe u glavu, organiziraju se zaštitnici ulješura, bizona i drugih vrsta koje su pred izumiranjem), već je “kompostiranje ljudskih leševa” samo na nepredvidivi korak do “Soylent Green-a”. Harry Harrison, autor ove SF storije, pred više od pola stoljeća uvidio je prirodu kapitala i temeljem njene spoznaje učinio pretpostavku – moguće samo fikciju – koju većinski omalovažavatelji žanra i pogleda na budućnost kakve on iznosi, neće ni prepoznati dok im ne zakuca na vrata.
„Radi se o razvijenom kapitalizmu koji, kao što je poznato, ništa ne baca džuture a da to ne pokuša prethodno oploditi, kapitalizirati. O sistemu totalne reciklažne iskoristivosti svega tvarnog, koji pohlepu skriva iza fraze o ekološkoj nužnosti. Uostalom, još od kitolova je poznato kako od ulovljenog morskog sisavca ne preostaje gotovo ništa, s obzirom da biva konvertiran u jestivo meso, mast, ljepilo, sapun, parfem, želatinu i ine čovjeku nužne potrepštine. Taj sustav nimalo ne brine što je od živog bića, produkta božje invencije, na koncu preostala tek hrpa ljudima upotrebljive mrtve tvari, jednom iskorištena koja se također baca u pretvorbeni ciklus.“, („Vidrex – mana s neba“)
Sutra ćete moguće jesti paštetu od preminulih voljenih, jer “zašto da se njihovim mesom goste bakterije, kad može poslužiti za ljudsku ishranu?”. “Hvala ti voljena” – reći ćete – “tako si ukusna, podatno namazana na kukuruzni kruh!”. Ni izmet živući moguće nije za bacanje:
„Najprije je razradio biokemijski model ekstrakcije korisnih tvari iz ljudskih i životinjskih čvrstih izmetina (ta, govno je ipak samo govno), potom to tehnološki i tehnički realizirao u pokusnom uređaju, s produktima isprobanima u zakuski koju je priredio za svoje prijatelje. Trebalo mu je mjesec dana da od ukućana – stimulirano diskretnim dodavanjem cimeta, đumbira, magnezija i inih laksativnih artikala u njihovu hranu – skupi dovoljno materijala za pokusnu gozbu o kojoj je sve ovisilo. Za večeru na koju je pozvao najbolje prijatelje. Odazvali su se praktički svi, s obzirom da ih je dovabio pomno izabranim promotivnim porukama (kapitalizam je majka propagandnog publiciteta), koje su se svodile na to da takvu hranu u životu nikad još nisu kušali. Oduševljeni prijatelji su ne jednom punili tanjure tražeći repete, iskajući recept ili ime dobavljača tih nevjerojatnih delicija, što im Viki svakako nije želio odati. Zadovoljan reakcijom konzumenata na svojoj gozbi, poduzeo je naredni korak. Obratio se banki za kredit. Gotovo mu je taj dio plana bila najteža etapa na putu realizacije projekta, s obzirom da nije mogao iskreno obrazložiti svoj zahtjev, a sami znate kakvi su ti kapitalistički, bankarski strvinari. Stoga je cijelu stvar predstavio kao uvođenje inovativnih javnih nužnika koji će preradom izmeta znatno smanjiti zagađivanje okoliša. Uz poveću kamatu – kapital plodi svoje ulaganje neviđeno efikasno (bolje od organizma u metaboličkom procesu), a s druge strane mu je važno u javnosti ostaviti lažni dojam ekološkog zaštitnika okoliša – uspio se nekako dokopati početne svote za svoju investiciju. I tako, širom regije, pa države a potom i svijeta, počeše nicati Vikijevi javni nužnici, korištenje kojih bijaše upola jeftinije od konkurentskih. Istovremeno, na mjestu dobro proračunatih strateških točaka izgradio je komplekse za preradu „sirovina“ koje počeše kontinuirano, danonoćno pritjecati u cisternama.“
Do tada ćete kompost svojih roditelja dodavati u teglu sa cvijećem, oduševljeni kako vam ono uspijeva. “Vidi draga, kako se moja baka divno rasvacala (jer sadržaj kompostirane zemlje upija biljka) – kao da doživljava drugu mladost!”. Jadno je to, bijedno, bez etike, morala, napad na ljudsko dostojanstvo pokojnika, iskorištavanje ljudskog bića do zadnjeg atoma, svođenje njega na životinju – čije je podjednako iskorištavanje također moralno vrlo upitno! Zato, kao što je naslovom nagoviješteno, sistem koji takvo što dozvoljava, razvijajući se na bestidnim aksiomima koje naivnima pravda brigom za ljudsku vrstu (ovo je sasvim drukčije od zahtjeva za obaveznim cijepljenjem prilikom epidemija, odnosno pandemija), treba svrgnuti s historijske pozornice po svaku cijenu. Samo, vodeći računa da se ne zapadne u drugu krajnost, religijski intoniranim argumentima koji opet fol u ime čovjeka, nastoje kočiti njegovu slobodu. Sve, i prirodni zakoni, a također i oni socijalni, ima svoju granicu do koje se smije ići u smislu zaista humanističke etike. A određuje ju upravo čovjek sam. Kaže sofist Protagora:
„Čovjek mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu“.
On, dakako, ne promovira individualni moral kao regulu po kojem se ljudi moraju vladati, jer bi to svakako vodilo u socijalni kaos, već misli na generičkog čovjeka, ali niti ne oduzima individualnom ljudskom biću slobodu da u niz stvari odlučuje prema vlastitoj volji i svjetonazoru.
„Time je čovjek shvaćen kao samostalno i samosvojno biće, koje odlučuje o sebi bez obzira na religiju, kultove i autoritete. Čovjek je mjera i spoznajnoga čina i etičkih vrijednosti i taj je stav najdublja i najsmjelija postavka sofistike. Nasuprot teorijskomu skepticizmu, bit je čovječjega praktičnog života, prema Protagori, u osnovnim »moralnim čuvstvima« što nagone čovjeka društvenim i državnim zajednicama.“
Samo, ako moral društvene zajednice bude uvjetovan, ne apstrahiranjem spoznaja najvećih umova ljudskog roda iz njegove tisućljetne povijesti, već interesima vladajućih (konkretno, kapitalističkih) elita, ako pritom budu prekršeni aksiomi humanizma u ime bilo kakve kvazihumane perspektive zajednice – bez obzira na prava njenih sastavnica, koja će kapital prilagoditi svojim prohtjevima – onda smo blizu poznate maksime iz vesterna: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac!“. A kad je već ionako mrtav, ‘ajde da nam posluži za neki korist – zar ne? Ni mi živi, ni oni mrtvi, neće ništa imati protiv toga! Sasvim je nevažno jeli čuveno pismo indijanskog poglavice Seattle-a original, ili mu je tek pripisano – ta kvazidilema tek je puka forma u odnosu na istine izrečene u njemu. Kako je to povezano s rečenim u ovom tekstu? Čovjek koji ne poštuje drugog čovjeka, koji ne poštuje svoje pretke i sjećanje na njih, kako će tek poštovati biosferu u kojoj živi i koju svakodnevno uništava, u svom sljepilu ne vidjevši da tako kopa vlastiti grob? Kad kažem čovjek, moguće je to preširoko shvaćeno, jer ne radi se tu općenitom, generičkom čovjeku, već prvenstveno o bijelom zapadnjaku, čija filozofija se uzdigla do neslućenih visina, e da bi se praktičnom djelatnošću kapitala srozala u najdublje ponore.
„Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.“
Tko god bio autor spomenutog pisma, samo potvrđuje misao kako su „proroci kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi“, (Montaigne). A moguće je samo pitanje vremena kad će to biti i cijela vrsta!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
