Ispunite test, saberite bodove i provjerite koliki ste fašista!

Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima ‘fašiste’, ‘fašističkog govora’ i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora.

U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak ‘ima nečeg u svemu tome’: kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa ‘svog naroda’ sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 – rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni ‘konstitutivni’ ili ne), do ‘rasističkog’ govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one ‘druge’ i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije.

U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9).

PSIHOLOGIZACIJA POLITIKE

Najprije valja konstatirati da su države kao što je BiH, prema opisu Rastka Močnika, „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja ‘u tranziciji’ sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Odlika takvih zemalja ‘prema vani’ je „podređeno partnerstvo s metropolitanskim elitama“ (str. 65), dakle nešto kao sluganski odnos prema realnim centrima moći (npr. Bruxelles, ali i Beograd, čak Moskva), a ‘prema unutra’, društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65).

Pomenute karakteristike naprosto se mogu uzeti kao lična karta BiH: nacionalistički kolektivizam, rasistički i govor mržnje, kult moći koji, u našem slučaju, ima ‘halal certifikat’ ‘svojih’ vjerskih institucija, klijentelizam i korupcija karakteristike su svakodnevnog političkog odlučivanja, nametnuta etnička matrica stalno potkopava svaku inicijativu civilnog društva, dok antiintelektualizam sprečava svaku racionalnu kritičku poziciju otvarajući prostorpsihologizaciji politike kao jednoj, prema Močniku, „od temeljnih karakteristika fašizma“ (str. 88). Ono što već na prvi pogled postaje jasno je da kod nas ne možemo govoriti o jednom ideološki zaokruženom, unutarnje-logički koherentnom fašističkom poretku. Utoliko je teže dati eksplicitan odgovor na pitanje na što referiramo kada kažemo ‘fašizam’ danas u našem društvu.

Čak niti jedini institucionalizirani oblik fašizma kakav je zabilježen u Italiji od 1922. do 1943. godine nije mogao da se pohvali svojom sveobuhvatnošću, sistematičnošću što bi mu priskrbilo karakteristiku totalitarnog poretka. U tome su njemački nacizam i sovjetski staljinizam bili daleko ‘uspješniji’. Umberto Eco primjećuje da je „italijanski fašizam zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitaran – ne zato što je bio previše blag, već zbog filozofski slabe ideologije“ (str. 88). Već sam ranije pisao kako etnopolitički poredak nije zasnovan na nekoj jasnoj ideološkoj pretpostavci.

Naime, „doktrina i principi“ etnopolitike predstavljaju naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih fragmenata, fraza, poznatih političkih doktrina i principa: socijalizma, liberalne demokratije,fašizma, romantičkog nacionalizma, ali također i naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih kulturoloških fragmenata: historijskih naracija, mitologija, književnosti, religije, tradicije, ili nekih drugih događaja koji se interpretiraju kao od vitalnog značaja za identitet grupe. Za razliku od većine drugih političkih praksi, pa donekle i samog fašizma, etnopolitika kao ‘ne-doktrina’ nema nekog cilja, vizije ili nade osim pukog ostajanja na vlasti. Ni dobrobitak bilo koje etničke grupe niti niti ‘vitalni nacionalni-etnički interesi’ ne predstavljaju krajnji cilj etnopolitike. Njezin raison d'etre je kriza, konstantno pozivanje na egzistencijalnu opasnost, ugroženost s kojom se ‘njezina’ grupa stalno suočava, što je opet, sa svoje strane svojevrsni fašistički mehanizam političke mobilizacije.

Dakle, kada danas govorimo o tome koliko ima fašizma kod nas, onda možemo govoriti samo o nekim njegovim, nadajmo se, prepoznatljivim elementima. U pokušaju identifikacije tih elemenata u društvenopolitičkoj praksi naše zemlje, možda je uputno konsultirati Ecov ‘test fašizma’. On obuhvaća veći dio elemenata fašizma koje je pobrojao Močnik, ali sadrži i neke nove, za nas posebno važne elemente fašizma koji bi nam mogli pomoći da steknemo podrobniju sliku ovog fenomena. Eco, naime smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“.

Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Takvo jedno disperzivno stanje u ideološkom pogledu, u našem slučaju etnonacionalističkog poretka, samo po sebi predstavlja otežavajuću okolnost svakoj smislenoj kritici jer ne dopušta formiranje fokusiranog, koherentnog diskursa kritike – nema jasne adrese na koju se može uputiti već se kapilarno raspršuje zajedno s odgovornošću predstavnika vladajućeg sloja te je čini idealnim mehanizmom za održavanje vlasti. Ipak potrebno je, po mom mišljenju učiniti dodatni napor i pokušati BiH testirati na fašizam, odnosno ur-fašizam prema Ecovom modelu:

TEST FAŠIZMA ZA BiH

(Uputstvo: Test na simptome fašizma se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, ‘elemenata ur-fašizma’ čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu bodovati s 1 bod, njegovo odsustvo s 0 bodova, odnosno djelimično prisustvo fenomena s 0,5 bodova. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno.)

 

	Karakteristika (simptom) ur-fašizma	Opis (U. Eco)	Bosanskohercegovačka kontekstualizacija	bod
1.	KULT TRADICIJE	„Istina je već izrečena jednom za svagda i jedino što mi možemo da radimo jeste da iznova interpetiramo te opskurne poruke“.	Cijeli projekt etnonacionalizma temelji se na ‘reinvenciji tradicije’, učitavanjima savremenih političkih stremljenja vladajućih elita u tradiciju i historiju etnosa i njihovog predstavljanja kao ‘vječnih identitetskih istina’ na koje se poslije isti pozivaju kao krunski dokaz njihove politike kontinuiteta s tradicijom.	1
2.	TRADICIONALIZAM	„Implicira odbacivanje modernog. .. osobito duha 1789. Prosvjetiteljstvo, era razuma, bilo je viđeno kao početak moderne izopačenosti“.	Povratak ‘vjeri’, ‘obiteljskim vrijednostima’, odbacivanje sekularizma, Zapad kao izvor bolesti, pošasti, izopačenosti (homoseksualizam, pedofilija itd.) razarač vrijednosti našeg tradicionalnog miljea.	1
3.	IRACIONALIZAM	„Podozrenje prema intelektualcima je oduvijek bilo jedan od simptoma ur-fašizma… česta upotreba izraza poput ‘izopačeni intelektualci’, ‘ćelavci’, ‘žgoljavi snobovi’, ‘univerzitet – rasadnik gubitnika’. Posao zvaničnih fašističkih intelektualaca bio je da optužuju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju za izdaju tradicionalnih vrijednosti“.	Komunistički ideološki obrazac koji je intelektualce dijelio na ‘poštene’ i ‘nepoštene’ zadržan je i u etnonacionalizmu pri čemu su oni ‘pošteni’ bili sa svojim intelektualnim sposobnostima na raspolaganju pseudo-ideološkim projektima ustanovljenja nacionalnog određenja, a nepošteni su kao i uvijek bili ‘liberali’ koji ‘nama uvode strane izopačene (zapadne) vrijednosti’.	1
4.	ANTI-KRITICIZAM	„Kritički duh pravi razlike, a razlikovanje je znak modernog. Ur-fašizam neslaganje izjednačava s izdajom“.	Svako ko se drzne na propitivanje mobilizacijskog poziva na ‘jedinstvo naroda’, ko se zalaže za politički i kulturni pluralizam ugrožava homogenost naroda, slabi njegov identitet i odbrambenu moć.	1
5.	RASIZAM	„Ur-fašizam raste i traži potporu koristeći i hraneći prirodni strah od drugačijeg … apel na borbu protiv uljeza“.	Etnonacionalizam počiva na negaciji ‘drugog’, osobito u slučaju naših etnonacionalizama ‘malih razlika’, pa se te razlike moraju predimenzionirati, stalno producirati grubim diskvalifikacijama ‘drugih’. Angažman protiv ‘uljeza’ koji bi ‘da nama nešto ovdje određuju’ etnički političar vidi kao svoju zadaću i opravdanje svoje vladavine.	1
6.	INDIVIDUALNA ILI DRUŠTVENA FRUSTRIRANOST	„Apel na frustriranu srednju klasu, pogođenu ekonomskom krizom, politički poniženu ili uplašenu pritiscima nižih staleža“.	Ovaj opis je odgovarao stanju iz 1990. godine. Danas bi teško bilo reći da postoji nešto kao srednja klasa, pa individualna i društvena frustriranost koja se potiče i stvara ogroman emotivni rezervoar za etnonacionalističku politiku nije oblikovana strahom od ‘nižih slojeva’ već od onih ‘etnički drugih’ koji samo kuju planove za naše uništenje. Iako se naša kontekstualizacija malo razlikuje od Ecove, princip frustriranja ostao je isti.	1
7.	ZAVJERA	„Ur-fašizam ljudima lišenim jasnog društvenog identiteta govori da je njihova jedina privilegija ona najobičnija – da su rođeni u istoj državi… Uostalom, jedini koji naciji mogu podariti identitet jesu neprijatelji. Zato se, u osnovi psihologije ur-fašizma uvijek nalazi opsesija zavjerom, uglavnom međunarodnom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima“.	Etnonacionalizam u BiH govori kako je građanima jedina privilegija da su rođeni kao pripadnici tog i tog naroda, odnosno te i te vjere. Štaviše, etnonacionalizam je stvorio takav sistem da je jedina politička relevancija građanina njegova ili njena etno-konfesionalna pripadnost koja se jasno određuje suprotstavljajući se drugima koje uvijek ‘podržavaju neki moćni krugovi’ iz međunarodne zajednice, lobiji itd. Sjetimo se samo ‘vatikansko-kominternovske zavjere’ ili danas aktuelne ‘anti-islamske’ zavjere. Schengenski režim, na žalost dodatno pojačava ‘opkoljenost’ čime ide na ruku etnonacionalističkoj eliti.	1
8.	PONIŽENJE	„Sljedbenici moraju da se osjećaju poniženim pred enormnim bogatstvom i snagom neprijatelja“.	Poniženje je ‘srednje ime’ svih etnonacionalističkih politika u BiH – stalna je borba žrtava, goloruke nejači, ukratko Davida protiv Golijata koji iza sebe ima svu infrastrukturu, moć, međunarodnu podršku, a još samo ‘mi’ svojim jedinstvom naravno odolijevamo da ova kosmička nepravda pobijedi.	1
9.	VITALIZAM	„Život postoji radi borbe. Pacifizam se izjednačava sa saradnjom s neprijateljem. Mora postojati konačna bitka“.	Borba za ‘naše’ nacionalno samoodređenje (ili ravnopravnost, kako se blaže izražava) je još neizgledna, trnovita. Ona mora biti beskompromisna. Svako ko se usudi praviti kompromis s neprijateljima politički je mrtav (slučaj Tihić). Moramo po svaku cijenu održati nacionalno jedinstvo i homogenost u pripremi za osudnu bitku (‘ćeraćemo se još’).	1
10.	ELITIZAM	„Ur-fašizam može promovirati samo populistički elitizam – svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među građanima, svaki građanin može (i trebalo bi) da postane član partije… Masa je toliko slaba i nesposobna da ne može bez vođe“.	U domaćim pozivima na homogenost naroda značajnu ulogu tokom devedesetih imali su ‘očevi’ nacije ili danas, kako je čak u ‘politički korektnom vokabularu’ međunarodne zajednice precizirano ‘narodne vođe’ (pitam se ponekad jesu li međunarodni faktori svjesni da ovakvim imenovanjima dodatno doprinose fašizaciji našeg društva). Premda se prvobitna monolitna politička konstrukcija iz devedesetih – jedan narod+jedna partija+jedna vjera+jedna armija+jedan vođa – dobro načela paternalističke sklonosti etnonacionalnih lidera bilo iz svijeta politike ili vjere i danas izbijaju i nameću se kao nužnost.	1
11.	HEROJIZAM	„U ur-fašizmu herojstvo je norma. Ur-fašista žudi za herojskom smrću, jer ona je najbolja nagrada za herojski život; viva la muerte“.	Ovaj simptom je bio prisutan za vrijeme rata jer je za zaokruženje nacinalnog proizvodnog procesa segment herojstva nezaobilazan koji je u našem slučaju poprimao značajne religijske interpretacije: ‘šehid’, ‘nebesko kraljevstvo’ itd. Herojstvo danas preživljava još samo u povremenom ratnohuškačkom diskursu koji se upotrebljava kada se želi diskvalificirati bilo haško bilo domaće procesuiranje ratnih zločina.	0,5
12.	MAČIZAM	„Ur-fašista želju za moć manifestira kroz seksualnost. Otuda potiče mačizam (koji implicira prijezir i prema ženama i prema neuobičajenim seksualnim praksama, od apstinencije do homoseksualnosti). Budući da je i sam seks kompliciran fenomen, ur-fašistički heroj obično se igra oružjem, što postaje zamjena za seksualnu aktivnost“.	Etnonacionalizam predstavlja svojevrsni projekt repatrijarhalizacije društva. Seksualnost se potiskuje da bi u kultu obiteljskih vrijednosti bila reducirana na reproduktivne aktivnosti proizvodnje etno-konfesionalne biomase. Sve izvan prokreativnog seksa je opačina koju treba sjeći u korijenu. Žena je stoga reproduktivni stroj koji treba da ‘rađa gazije’.	1
13.	SELEKTIVNI, KVALITATIVNI POPULIZAM	„U ur-fašizmu narod se doživljava kao kvalitet, mnolitno biće koje izražava opću volju. Kako je nemoguće da velika grupa ljudi izrazi opću volju, Vođa se tu postavlja kao njen tumač. Budući da su izgubili pravo glasa, građani se ne bune; oni na scenu stupaju samo kada treba da odigraju ulogu naroda“.	Svi naši dosadašnji ‘fer i demokratski izbori’ uglavnom su bili etnički popisi stanovništva, odnosno performansi pripadanja etničkom kolektivu te kao takvi ‘događanja naroda’ ili, kako Eco kaže ‘igranje uloge naroda’. Osim reproduktivne to je jedina značajnija uloga ostavljena građaninu ove zemlje da svake dvije ili četiri godine iznova manifestira svoju kolektivnu pripadnost, nakon čega nestaje u bijednoj anonimnoj svakodnevnici.	1
14.	NOVOGOVOR	„Svi nacistički i fašistički udžbenici služili su se uproštenim rječnikom i jednostavnim sintaksom i kako bi eliminirali instrumente za složeno i kritičko mišljenje“	Jezik etnonacionalizma je uprošten, crno-bijeli, reducirajući, po mogućnosti prost (ne nužno psovački) jer je ‘narodni’ te kako takav pogodan za mobilizaciju širih narodnih masa. On kao takav prožima sve segmente društva – od udžbenika u osnovnim školama do podobnih akademaca i vjerskih lidera koji cinički upotrebljavaju takav vokabular kako bi podržali dominantne predrasude koje drže njihov narod na ‘etnonacionalnom’ okupu čime učvršćuju prijezir prema intelektualnom naporu svake vrste.	1
	UKUPNO			13,5

 

HIPERFLAŠIZIRANA ZAJEDNICA

Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju ‘fašizma’ da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela ‘otpadnička’ jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco.

Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, ‘veoma klimav’ javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost.

Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus ‘narodnih vođa’ koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu!

(zurnal.info)