KURTOAZIJA ĆE NAS UNIŠTITI
Autor i izvor: Ćamil Durakovć (FB profil)
Podrinjci, tako uglavnom zovu nas Bošnjake, muslimane, rođene u Opštinama u dolini rijeke Drine, od Višegrada do Bijeljine. Narod sa teškim historijskim bremenom.
Reći ću vam da je u Prvom svjetskom ratu zaklan, od strane četnika, moj pradjed Hamid Mustafić. Da je u Drugom svjetskom ratu ubijen daidža moje mame, Reuf Mustafić, sin Hamidov, a ubili su ga komunisti jer je navodno bio ustaša. Također u Drugom svjetskom ratu teško je ranjen moj djed Alija Mujić, mamin otac, koji je od posljedica tog ranjavanja ubrzo nakon rata preminuo.
U zadnjem ratu ubijena su mi dvojica daidži, braća moje mame, sinovi Alijini, i tri njihova sina. Ovo je samo dio moje priče, o stradanju Podrinjaca samo sa mamine strane, zamislite sad koliko ovakvih priča ima među nama Podrinjcima.
U proteklih stotinu godina u Podrinju se “krvnički” međusobno ubijalo. A nažalost, zbog svog geografskog položaja, Podrinje je uvijek bilo prvo na udaru, i uglavnom fatalno za Bošnjake, koji su u ovim krajevima na margini države, ostavljeni od svih i baš kao što to jednom reče Alem Dedić da su Podrinjci, Bošnjaci: “Dovoljno daleko od svoga naroda, taman toliko da on bude spokojan i miran od njihovih patnji…”
Zašto ja ovo baš sad pišem?
Upravo sam se vratio kući sa iftara u Konjević Polju. Kao i prethodne dvije godine, ovaj iftar u meni izazove mnogo emocija. Razmišljam o Azmiru Husiću, ljudskoj gromadi, Podrinjcu, Bošnjaku, muslimanu iz Glogove kod Bratunca. Otišao je u Ameriku kao izbjeglica, a vratio se kao milioner, ne sumnjam da je i njegova priča slična mojoj. Sa nekoliko Podrinjaca, ideju o velikom iftaru u Konjević Polju sproveo je u djelo, i dali su mu naziv “Bošnjaci na Drini”. Nije suština ovoga iftara u tome da mi na Drini nemamo šta iftariti, nego da se simbolički okupljamo, kako bi nakon naše teške prošlosti, mi Bošnjaci koji smo se nakon svega vratili u Podrinje, osjetili solidarnost i sigurnost, od našega naroda.
Godine 2017. iftar je ispunio sva očekivanja. Prvi iftar na Drini bio je masovan. Naši vrhovni autoriteti su svi bili prisutni, odjekivale su poruke:
“Povratnici su istinski heroji i u budućnosti će snažnije biti podržani projekti povratnika.”,
“Podrinje će postati najveće gradilište u BiH.”
I još mnogo poruka sličnog sadržaja, da ne nabrajam.
Bili smo sretni i puni nade, jer mi poštujemo i uvažavamo naše autoritete. Vjerujemo u njihove poruke pune nade i obećanja, ali dokle će biti Bošnjaka na Drini, zavisi i od toga koliko su svi iskreni prema nama. To je bilo prve godine, već druge postaje kurtoazija. Bez nekih posjeta visokih uzvanika, bez solidarnosti sa herojima, jer ja povratnike u ovom kraju nazivam herojima, s pravom, niti velikih poruka.
Večerašnji iftar, pretvorio se u iftar Bošnjaka na Drini, odnosno, iftar nas koji ovdje živimo, trostruko manjeg broja od onoga sa početka priče i ideje o velikom iftaru na Drini.
Šta se desilo?
Ne pišem ja ovo da bih kritikovao, jer ovi naši se nešto brzo ljute, nemojte, ja samo pričam tužnu istinu, istinu nas Podrinjaca. Mi vas poštujemo, ali strah u meni mi ne da da šutim, strah da će nas vaša “kurtoazija” uništiti, sve dok jednom za svagda ne shvatite da se Bosna brani na Drini, te da su povratnici na Drini zaista heroji, koje ne smijete ostaviti! Ostavite li nas, vi ćete ubrzo postati Istočna Bosna.
“Granica” je na Kozijoj Ćupriji kod Sarajeva, i u Memićima kod Kalesije, a istinsko Podrinje će postati nekadašnje Užice. Kažu da se historija ponavlja.
Zar se očekuje mnogo od vas, ako odvojite jedan dan u godini i pokažete solidarnost i suosjećanje sa nama, povratnicima?! Ne trebaju nama poruke mira, niti lažna obećanja, niti smo ludi niti željni radovanja. Treba nam poštovanje i jedna jedina poruka, da nismo ostavljeni niti zaboravljeni.
Svako dobro..
Vidimo se sljedeće godine u većem broju, nadam se, ako nam Bog dozvoli.
