Brisel treba kažnjavati bh. lidere, a ne građane

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome zbog čega u Bosni i Hercegovini ni nakon tri godine nije spovedena odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci. Ovaj sud je decembra 2009. godine naložio Bosni i Hercegovini da ukine diskriminatorske odredbe u ustavu i omogući pripadnicima nacionalnih manjina da se mogu kandidovati za najviše funkcije u državi. Presuda je donijeta nakon tužbe koju su Evropskom sudu za ljudska prava podnijeli Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, i Dervo Sejdić, romski aktivista iz Sarajeva.

Sagovornici Mosta su Lamija Tanović, profesorica Univerziteta u Sarajevu, i Jakob Finci. Bilo je riječi o tome kako je moguće da politički lideri daju podršku presudi, a ne mogu se dogovoriti o tome kako da je spovedu, ko najviše koči ukidanje ustavnih odredbi o diskriminaciji nacionalnih manjina, zašto su Bošnjaci i Hrvati neravnopravni u Republici Srpskoj, a Srbi u Federaciji, da li će Brisel ostvariti prijetnju i zabraniti bosanskohercegovačkim liderima ulazak u Evropsku uniju ako ne spovedu odluku Evropskog suda, kao i tome da li Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da zbog nepoštovanja evropskih standarda postane crna rupa Evrope.

Omer Karabeg: Koliko znam, sve političke stranke u Bosni i Hercegovini podržavaju odluku Evropskog suda, pa ipak ona do sada nije spovedena.

Jakob Finci: To je tačno. Nijedna od 84 političke stranke, koje su učestvovale na nedavnim lokalnim izborima, nije protiv ove odluke. Međutim, svaka stranka ima svoju viziju kako tu odluku treba implementirati i svaka pokušava da, uz ono što je sud tražio, doda i nešto svoje. A Evropski sud je samo tražio da se svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira da li pripadaju konstitutivnim narodima ili takozvanoj grupi ostalih, omogući da se kandiduju za pozicije u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Evropski sud nije tražio da u Predsjedništvu sjedi neko iz grupe ostali, niti da oni budu izabrani u Dom naroda, ali je tražio da im se omogući kandidovanje. I to je sve. Međutim, kao što je neko rekao – tamo gdje prestaje logika počinje Bosna i Hercegovina. Taj krajnje jedostavni nalog kod nas se do te mjere zakomlikovao da je njegovo neprovođenje jedan od glavnih razloga zašto Bosna i Hercegovina još uvijek nije podnijela kredibilnu aplikaciju za ulazak u Evropsku uniju i zašto Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju još uvijek nije stupio na snagu.

Lamija Tanović: U osnovi sve zavisi od političkih partija i to od onih pet-šest koje su na vlasti. Zašto vladajuće stranke ne mogu da se dogovore? Prije svega zbog toga što ne žele da se dogovore, ne samo oko spovođenja odluke Evropskog suda, nego ni oko čega što bi promijenilo sadašnje stanje. Ta promjena bi značila kraj njihove vladavine i kraj nevjerovatnih privilegija koje uživaju već skoro dvije decenije. U vladajućim strankama su ljudi koji su stekli ogromno bogatstvo i velike privilegije i toga se teško odreći. Sprovođenje odluke Evropskog suda bi značilo i promjenu Dejtonskog ustava, a tu promjenu svaka od vladajućih stranaka vidi na svoj način. Savez nezavisnih socijademokata iz Republike Srpske se grčevito opire da se promijeni bilo šta u Dejtonskom ustavu, jer su tim ustavom dobili nešto što niko na kugli zemaljskoj nije mogao ni da sanja. Oni su napravili malu državu u državi koja je savršeno centralizovana i kojom lako mogu da vladaju. Stranke iz hrvatskog etničkog korpusa pokušavaju da iskoriste presudu i da postave pitanje položaja Hrvata i proguraju ideju o trećem, hrvatskom entitetu. Bošnjačke stranke bi opet htjele da uz presudu promijene mnogo toga u smislu centralizacije vlasti u Bosni i Hercegovini. Oni se, dakle, ne mogu dogovoriti i zato ostavljaju sve onako kako jeste ne bi li i dalje čvrsto držali vlast i sve silne privilegije koje ona donosi.

Jakob Finci: Pošto našim političarima očito ne smeta ova status quo situacija, čak im i godi, onda je, čini mi se, Evropska unija uzela stvar u svoje ruke, pa je komesar File ozbiljno zaprijetio, ali ovoga puta ne svim građanima Bosne i Hercegovine, nego isključivo političkoj vrhuški da im se, zbog neimplementacije presude, može desiti da im bude zabranjen ulazak u Evropsku uniju. To bi za njih bio strahovit šamar, mada nisam siguran da će do toga doći.
Lamija Tanović: To što su mnogi ljudi u ovoj državi diskriminisani, to što imamo ovakvo sudstvo i obrazovanje – sve je to posljedica nevjerovatnog Dejtonskog ustava. U preambuli presude Evropskog suda u predmetu Sejdić-Finci piše da je taj ustav, koji je dio mirovnog sporazuma, donesen bez procedure koja bi osigurala njegov demokratski legitimitet. Dakle, naš ustav nema demokratski legitimitet. On je jedinstven slučaj ustava koji nikada nije objavljen na službenim jezicima države na koju se odnosi, nego je usaglašen i objavljen na engleskom jeziku. Mi, građani, u to vrijeme smo se, naravno, radovali što se pravi mirovni sporazum i što će rat konačno da stane, ali nismo imali pojma da će tamo neko u Dejtonu totalno da redizajnira našu državu i napravi takve nevjerovatne propuste kao što je podjela stanovnika na dvije kategorije: na pripadnike konstitutivnih naroda, koji imaju sva prava, i na one koji se zovu čudnim imenom – ostali. Ti ostali su pripadnici 17 nacionalnih manjina, plus svi oni drugi koji se iz bilo kog razloga ne žele izjasniti da pripadaju jednom od konsitutivnih naroda. Dejtonski mirovni sporazum su garantovale države koje predstavljaju najveće demokratije u svijetu – Engleska, Francuska i Sjedinjene Američke Države. Kako je njima promaklo da Dejtonski ustav pravi tako drastične  razlike među građanima iste države? O tome nas, građane, niko ništa nije pitao i ta me činjenica beskrajno vrijeđa.

Jakob Finci: Sjećam se da sam 1996. godine, neposredno po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, bio u prilici da ručam sa gospodinom Dikom Holbrukom i da mu onako uz ručak prijateljski kažem: “Ti se praviš da si mi prijatelj, a po tom tvom ustavu ja ne mogu da se kandidujem za Predsjedništvo. Istina, ja to i ne želim, ali i to bi trebalo biti moje pravo”. Na to mi je Holbruk odgovorio: “Dragi moj, to nije bilo protiv tebe, ali to je bila prva stvar oko koje su se ta trojica dogovorili”. Ta trojna podjela vlasti izgledala je 1996. godine vrlo jednostavno. Imali su po jednu bošnjačku, hrvatsku i srpsku stranku i mislili su da će tako zauvijek biti. Ipak, nisu mogli u ustavu napisati da će u Predsjedništvu sjediti po jedan predstavnik SDS-a, stranke koja je tada bila na vlasti u Republici Srpskoj, odnosno po jedan predstavnik HDZ-a i SDA iz Federacije, nego su stavili da će to biti jedan Srbin iz Republike Srpske i po jedan Bošnjak i Hrvat iz Federacije. Onda se pojavilo pitanje da li je Hrvat, koji predstavlja Hrvate u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, autentični Hrvat, jer nije član HDZ-a. Vrlo je lako povjerovati da se nešto slično može desiti i na nekim slijedećim izborima, kada član Predsjedništa iz bošnjačkog naroda ne bude iz SDA ili kada predstavnik Republike Srpske ne bude iz SNSD-a ili iz neke druge stranke koja je vladajuća. Drugim riječima, dovedeni smo u apsurdnu situaciju.

Omer Karabeg: Rekao bih da se Sejdić i Finci bore ne samo za ostale nego i za prava pripadnika konstitutivnih naroda, koji su manjina u drugom entitetu. Taj princip o nepoštovanju prava manjina tako je dosljedno spoveden da i pripadnici konstituvnih naroda nisu ravnopravni kada se nađu u drugom enitetu, jer su tamo manjina.

Lamija Tanović: Tačno. Ako ste Srbin koji živi na teritoriji Federacije, oduzeta su vam ona prava zbog kojih su Sejdić i Finci tužili Bosnu i Hercegovinu, dakle ne možete se kandidovati ni za Predsjedništvo, niti za Dom naroda. Isti je slučaj i sa Bošnjacima i Hrvatima koji žive na teritoriji Republike Srpske. Sejdić i Finci su bili prvi koji su tužili Bosnu i Hercegovinu zbog diskriminacije. Postoji i tužba doktora Ilijaza Pilava, Bošnjaka iz Republike Srpske, koji je takođe podnio tužbu Evropskom sudu za ljudska prava zbog toga što mu nije bilo dopušteno da se kandiduje za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Prema tome, takvih tužbi, sličnih ili malo drugačijih, biće – pošto mi živimo u čudnoj državi gdje diskriminacija ne postoji samo kad je u pitanju kandidovanje za najviše funkcije. Ta diskriminaciju se preslikava na entitete, jer naša dva entiteta imaju svoje ustave, a u Federaciji imamo deset kantona koji takođe imaju svoje ustave. Na neki način je ohrabrujuće što je prije neki dan Kanton Sarajevo donio amandmane na svoj ustav kojim se uvažava odluka Evropskog suda u predmetu Sejdić-Finci. Sada su u tom kantonu ostali u pravima izjednačeni sa pripadnicima konstitutivnih naroda. Ali to je samo prvi korak. Mnogo toga treba promijeniti, jer diskriminacija postoji i u upravnim odborima državnih agencija. Recimo, Agencija za visoko obrazovanje ima deset članova, po tri iz konstitutivnih naroda i jedan iz reda ostalih. Kvorum čine po dva iz konstitutivnih naroda. Ovaj iz ostalih se apsolutno ne broji. Bio on prisutan ili ne bio, kvorum ostaje onakav kakav jeste. Takođe za svaku punovažnu odluku moraju glasati po dva člana iz konstitutivnih naroda. Glas onoga iz ostalih ne utiče na odluku. Ta nepravda, dakle, pogađa mnoge ljude u Bosni I Hercegovini.

Omer Karabeg: Gospođa Tanović je pomenula Kanton Sarajevo, koji je ovih dana ugradio presudu Evropskog suda u svoj ustav. Da li bi to mogao biti podsticaj i za ostale, pa da sada to nekako krene?

Jakob Finci: U svakom slučaju to je dobar korak u pravom smijeru. Pokazalo se da uopšte nije komplikovano implementirati jednu takvu odluku. Međutim, Kanton Sarajevo je malo specifičniji od drugih kantona, jer od 35 poslanika u kantonalnoj skupštini njih osam se deklarišu kao ostali. To je jedan značajan broj i mislim da će broj onih koji se izjašnjavaju kao ostali sve više rasti. To pokazuje i pilot projekat koji je rađen uoči predstojećeg popisa stanovništva. Ljudima je dodijalo da budu robovi svoje nacionalne pripadnosti, da budu zatvoreni u svoj nacionalni tor i imaju prava samo kao pripadnici naroda, a ne kao građani. U krajnjoj liniji to je suprotno i onom čuvenom referendumu, koji je održan 29. februara i 1.marta 1992. godine, kada smo glasali za nezavisnost, jer je referendumsko pitanje glasilo – jeste li za Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu ravnopravnih građana i naroda. Dakle, građani su bili na prvom mjestu. I to je ono za šta smo glasali – da budemo svi ravnopravni građani. Onda smo dobili Dejtonski sporazum i ustav koji u preambuli na prvom mjestu spominje narode, pa onda građane, da bi kasnije u tekstu 54 puta bila spomenuta prava naroda, ali ne i prava građana. Očito da građanin više ništa ne znači, barem na Balkanu. Uvrežio se taj nesretni termin konstitutivni narodi čije je značenje,  pogotovo stranim pravnicima, nemoguće objasniti. Jer, biti konstitutivni narod – znači biti narod koji ima pravo da donese svoju konstituciju, to jeste svoj ustav. Kada se to primjeni na Bosnu i Hercegovinu, to bi značilo da u ovoj zemlji svaki od tri konstitutivna naroda može da donese svoj ustav, a to nam sigurno ne treba, jer ne znamo šta ćemo ni sa ovih 14 ustava koje imamo. Međutim, realnost u kojoj danas živimo je takva kakva jeste. Mi smo navikli da može biti i gore, pa su se naši zahtjevi sveli na – dobro je da ima vode i struje i da ne puca. I mi smo zadovoljni. Kada su vidjeli da rukovodioci kradu i da je korupcija očita, ljudi u Sloveniji, koja je za nas pojam visokog standarda, izašli su na ulice da se bune. Kod nas se niko ne buni, jer imamo vode i struje i ne puca. I nama je dobro.

Omer Karabeg:  Brisel je sada zaprijetio da izbori, koji treba da se održe iduće godine, neće biti priznati ukoliko ne bude sprovedena odluka Evropskog suda. Spominje se i to da će liderima, ukoliko ne sprovedu odluku Evropskog suda, biti zabranjen ulazak u Evropsku uniju. Zašto je Brisel čekao tri godine pa da ozbiljnije zaprijeti?

Lamija Tanović:  Moram reći da se već 15 godina stalno pitam zašto se međunarodna zajednica tako ponaša prema nama. To što govorim nije uopšte popularno i ja primam kritike zato što krivicu ne nalazim samo među nama, nego i među onima koji su se u osnovi obavezali da prate i pomažu implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji, da se razumijemo, uopšte nije u potpunosti implementiran. Imamo Ured visokog predstavnika i vrlo intenzivno prisustvo Ujedinjenih nacija i Evropske unije posljednjih 17-18 godina, ali efekti njihovog prisustva su vrlo mali. Sve ključne stvari su prepuštene domaćim političarima, koji se ni o čemu ne mogu dogovoriti. Pri tom – kazne za nešto što nije ispoštovano pogađaju stanovnike Bosne i Hercegovine, a ne one koji su odgovorni. Ovo je zbilja prvi put, i zato me je pozitivno iznenadila ova posljednja intervencija Evropske unije, da su se na udaru našli lideri. Inače, do sada je bila prijetnja da će, ako ne bude implemetirana presuda Evropskog suda, Bosna i Hercegovina izgubiti svoje članstvo u Vijeću Evrope, što je van pameti. Bosna i Hercegovina bi bila prva zemlja koja bi bila izbačena iz najveće evropske asocijacije. Pa onda prijetnja da nam neće biti priznati slijedeći izbori. To sve ide na ruku onima koji opstruiraju implementaciju ove presude, a kažnjavaju se građani. Nije mi jasno zašto su Evropska unija i međunarodna zajedica čekale tri godine, zašto do sada nisu primorale bosanskohercegovačke lidere da sprovedu nešto što je toliko jednostavno. Mi nismo oduvijek bili zemlja tri konstitutivna naroda, dovoljno je samo pogledati kakvo je bilo uređenje Bosne i Hercegovine 1990. godine, nakon prvih slobodnih izbora. Kakva je to, uopšte, mudrost učiniti sve građane ove zemlje ravnopravnim?

Jakob Finci: Ima onih koji kažu: “Pa šta ako nas suspenduju iz Vijeća Evrope, kao da je to neka važna organizacija“, a zaboravljaju da, ako niste u Vijeću Evrope, sa vama neće sarađivati ni Međunarodni monetarni fond, ni Svjetska banka, ni Evropska banka za obnovu i razvoj, pa će finanasije u ovoj zemlji stati. Činjenica je da naši političari mnogo bolje reaguju na politiku štapa, nego na politiku mrkve. Kada je Međunarodni monetarni fond rekao: “Ako ne usvojite budžet u decembru 2012. godine, nema vam druge tranše para za 2013. godinu“- budžet je preko noći usvojen, jer svi znaju da bez pomoći MMF-a i Svjetske banke ova zemlja ne može da funkcioniše. Na žalost, mi smo taoci političkih lidera, koji puno misle o sebi i o svojim stranačkim kompanjonima, a vrlo malo o ljudima kojima bi trebali da stvore bolje uslove za život. Sa svojih 14 vlada, stotine ministara i bezbroj političkih stranaka ova zemlja očito ima jako puno političara, ali nema nijednog državnika koji bi se brinuo o onome što se zove država Bosna i Hercegovina o kojoj daleko više misle i Piter Sorensen i Valentin Incko, nego oni koji sjede na političkim funkcijama.

Omer Karabeg:  Prijeti li opasnost da Bosna i Hercegovina zbog nepoštovanja evropskih standarda, a zna se da je ravnopravnost građana, bez obzira na vjeru i naciju, jedan od temeljnih standarda, ostane izvan Evropske unije?

Lamija Tanović:  Naravno da prijeti. Ta opasnost je sasvim realna i mi se, da vam pravo kažem, ovdje na to navikavamo. To traje već beskonačno dugo. Nakon donošenja Dejtonskog sporazuma vjerovali smo da ćemo zajedno sa zemljama regiona ući u Evropsku uniju. Međutim, Evropska unija se drži svojih pravila i ne pravi izuzetke ni u ovakvim specijalnim slučajevima, kao što je Bosna i Hercegovina. Na žalost, sa Dejtonskim ustavom i načinom kako je on implemetiran, Bosna i Hercegovina uopšte nije država koja se može priključiti Evropskoj uniji. Dok se ne izvrše korjenite promjene, a njih nema ni na vidiku, mi zbilja ne možemo da uđemo u tu zajednicu evropskih država. Prema tome, ta mogućnost da ostanemo izvan Evropske unije je veoma realna, ali to pogađa samo nas, građane, a ne i one koji su zbilja odgovorni što smo mi još uvijek tako daleko od Evropske unije. Njima ova sitaucija apsolutno odgovora i bilo bi im divno da sjede u državi u kojoj ne postoje pravila Evropske unije, jer bi u tom slučaju mogli da vladaju kao i do sada.

​​Mi, građani Bosne i Hercegovine, želimo da uđemo u Evropsku uniju, ne zato što mislimo da tamo teku med i mlijeko, nego zato što bismo tada konačno dobili dobar pravosudni sistem, riješili se korupcije i  počeli da živimo po pravilima Evrope. Jer, mi sada nismo Evropa. Ta floskula da smo mi dio Evrope, zato što smo geografski tu gdje jesmo, zaista ne pije vode. Po tome kako nam izgleda ekonomija, po broju nezaposlenih, po tome koliko mladih želi da ode odavde – mi smo još daleko od Evrope. Prema tome, taj crni scenario – da ćemo postati crna rupa Evrope – je vrlo realan i, na žalost, na neki način smo s njim i pomireni.

Jakob Finci: Ja bih rekao da mi već sada živimo u takvoj situaciji, jer jedino Bosna i Hercegovina i Kosovo nisu nijednim papirom, nijednim sporazumom vezani za Evropsku uniju. Mi smo opkoljeni visokim zidom zemalja koje će uskoro postati članice ili su kandidati za ulazak u Evropsku uniju, a neke od njih su i članice NATO-a ili treba da uđu u tu organizaciju. Oko nas je zatvoren vrlo čvrst sanitarni kordon tako da u slučaju, ne daj bože nekih sukoba, Evropa više neće prihvatiti izbjeglice sa ove teritorije, jer je taj visoki zid svugdje oko nas. To je ono što nas sve straši. Sutra, kada Hrvatska uđe u Evropsku uniju, a 1.juli je koliko sutra, Bosna i Hercegovina će imati preko 1000 kilometara granice sa Evropskom unijom na kojoj će vladati veoma strog režim zato što smo mi izvan Šengena i izvan bilo kakavog ugovornog odnosa sa Evropskom unijom, pa će nas itekako pretresati. Prema tome, to što bi moglo da nam se desi je takav crni scenario kojeg se ja bojim i da sanjam, a nekmoli da ga doživim.

RSE